Tema: Branko Copic

O BRANKU...

... Branko Ćopić je bio prvi pisac koga je posle rata javno napao najautoritetniji čovek zemlje, proglašavajući za laž njegovu naivnu istinu. Tada, 1950, trebalo je imati mnogo snage i duha, pa preživeti udarac ličnosti koju je on samo opevavao i slavio; trebalo je za tu "neprijateljsku klevetu" i "sitnoburžoasku laž" "Jeretičke priče" podneti dve nepotpisane strane "Borbe", ispunjene šamaranjem najoštrijeg pera iz vođstva Partije kao i stranu "Književnih novina" koju je moralnim i književnim osporavanjima i ogrebotinama navezao najprisniji ratni drug i prijatelj; trebalo je preboleti stid svog ideološkog prokaženja pred svojim drugovima, njihovo bolno razočaranje i verničku ljutnju na svog Branka. Onaj ko to nije preživeo, teško mu je da shvati patnju borca koji je proglašen izdajicom, život i osećanja komuniste koji je od svojih osuđen da bude neprijatelj. Samo onaj ko je tučen od brata i druga, zna da bol od njihove pesnice neiskazivo više boli od neprijateljeve pesnice; samo onaj koga je svoj izneverio, oklevetao, prezreo, zna da od te patnje čovek ima najmanje odbrane, a poneko je i nema. Samo onaj koji je socijalizmu žrtvovao i dar, za ostvarenje svog ideala ponekad svesno izneveravao istinu i sebe, može da shvati dubinu besmisla i beznađe koje obuzima pisca čije se delo i delanje proglašava neprijateljstvom i podvalom, a on veruje da služi istini i dobru. Takvom sudbinom živeo je i Branko Ćopić.

Ali se Branko Ćopić, iako sa izubijanom i napuklom dušom, ne smiruje; sanjar se probudio i sve jasnije vidi da vetrenjače nisu ljudi i da je Dulčineja starica. Satiričnu priču "Izbor druga Sokrata" objavljuje 1954. i ponovo doživljava političko ubeđivanje da je crno — crveno. Potom slede brojni nesporazumi sa nedoraslim nadležnostima, zabrana komada "Odumiranje međeda", saslušavanja u komitetima i njegova pokajanja, šaljiva odgovaranja i izvrdavanja pred strogim i nepogrešivim komisijama, završno sa isključenjem iz Partije 1963. godine (Ćosić ovđe griješi, Ćopić je iz Partije isključen 1960. god — prim. pr.) zbog jednog nesrećnog intervjua u Moskvi o našim književnim prilikama. Nije li to možda prelomni događaj u životu Branka Ćopića, kada se zaljuljao u korenu. Na taj ideološki slom, neposredno nastupa i nipodaštavanje njegove "pejzanske" literature, koju iskazuje jedna isključiva i radikalistička književna kritika...

...Idejno i moralno osporen, od nove kritike književno i vrednosno porican, a nesposoban za otpor, komotan i nespreman za vlastiti preobražaj, ugrožen i uplašen životom, pokoleban u sebi, kao da je potražio odbranu u zaboravu sebe, u onome u čemu je ljudi najlakše nalaze. Razočaranje, sumnje i strah proželi su Brankovo nežno, neagresivno biće; urođena setnost zgušnjavala se u sve dužu i težu melanholiju, u depresiju; smeh mu svenuo u žalostivan osmeh, utišala mu se reč, usporio mu se korak, stamnjivao mu se svet. Razbolela mu se duša. Lečio se, i nije se izlečio. Ali, iz te egzistencijalne jeze, iz prosvetljenja njegovih depresivnih tmina, sazdala se poslednja istinita i zamišljena, bolna i gorka jedna od najboljih njegovih i naših knjiga — "Bašta sljezove boje", na čijim prvim stranicama, u pismu svom mrtvom prijatelju Ziji Dizdareviću, pisac obznanjuje svoje zlokobne slutnje o sutrašnjici. Nekoliko priča iz "Dana crvenog sljeza" i onih poslednjih, ostaje ubedljiv i potresan dokaz kako se smračilo u Brankovoj bašti i kako u njoj svitkaju još samo sećanja na najdraža bića, a veje ispolinska tuga i bol za minulim detinjstvom i mladošću, za snovima i belim oblačkom u plavim nebesima.

Otkad je poezije pesnike ubijaju i pesnici se ubijaju, njihovu smrt svagda proprati neodmerena i netačna reč. I licemjerje pesnikovih neprijatelja. Pleme Ričarda Trećeg je moćno i besmrtno. Netačna reč i pritvorstvo potomaka Ričarda Trećeg, ispratiše i Branka Ćopića. Neka! Pesnici svojom smrću, ponekad baš kao i delom, označuju doba i svoje društvo: potvrđuju ili poriču. One koji su verovali da će revolucija da otkloni onaj uporni i često tragični nesporazum između vlasti i poezije, između sile i duha, najubedljivije je porekao Majakovski, pesnik revolucije i kuršumom u sebe označio kraj iluzijama o budućoj harmoniji. Grob Majakovskog stoji na samom razmeđu jedne istorije ne samo njegove zemlje; pesnik "Levog marša", pucnjem u svoju glavu, okrvavio je i jedan kraj i jedan početak u istoriji Rusije.

S tom svešću i bolom ja se pitam: nije li Branko Ćopić, pesnik velike partizanije i ognjenog rađanja domovine, svojim sunovratom u beton ispod savskog mosta, baš kao i Majakovski, pao na podnožje istorijskog luka svoje zemlje i svoje generacije; nije li se on strmoglavio u stenu naše velike nade, u tminu naše velike strepnje i neizvesnosti?

Branko Ćopić je bio prvi živi pisac koga sam video. Dogodilo se to ujesen 1944. u Beogradu, u menzi Centralnog odbora Ujedinjene antifašističke omladine Jugoslavije. Obojica smo bili u partizanskim uniformama. A on, prvi živi pisac koga gledam, razočarao me: smejao se i zasmejavao sve oko sebe. A ja tada nisam mogao da zamislim da se pisac smeje. Kad sam ga poslednji put, prošle godine, video u Akademiji, na sednici odeljenja za jezik i književnost, on je imao lice najnesrećnijeg čoveka koga sam video u svom veku. Ja sada znam: doista, jedan je Branko Ćopić u našoj književnosti. Jedna je i njegova smrt.

Hvala mu!

riznicasrpska

ĆOPIĆEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA

Kada je 26. marta 1984. skokom sa beogradskog Savskog mosta napustio svijet živih, Branko Ćopić je šokirao milione svojih čitalaca, a mogli bismo reći i cijelu naciju. Mislim na građane ondašnje, još uvijek "velike" Jugoslavije, na ondašnji čitalački i politički "jugoslovenski narod" svih generacija kojem se Ćopić kao pisac i obraćao. Branko Ćopić je imao i taj dar da govori i piše jezikom svima razumljivim, jezikom ogromnog broja ljudi, čak i ljudi različitih maternjih jezika i etnija, kulturnih tradicija i ideoloških shvatanja. Taj silni čitalački narod, koji ga je volio i rado slušao i kao usmenog, vanredno duhovitog i srdačnog pripovjedača, privlačio je iznad svega Ćopićev dobroćudni humor, udružen sa rijetko viđenim umijećem bajkovitog i sjetno-lirskog pripovijedanja o svim mogućim i nemogućim zgodama iz života njegovih junaka. A njegovi junaci su djeca i odrasli, mali i veliki Krajišnici, seoski siromasi, sanjari, skitnice, junaci i čudaci koji su s majčinim mlijekom posisali jezičku slast i komičku strast narodne pjesme (posebno ojkače), šaljive dosjetke, anegdote i priče. Sve su to neke od osnovnih pretpostavki za čaroliju bez koje je teško zamisliti bilo koje Ćopićevo pripovjedačko i pjesničko djelo. Pa da baš on koji je nasmijavao naciju i bio nesumnjivo najomiljeniji i najpopularniji bosanski/srpski/jugoslovenski pisac — da baš on digne ruku na sebe?! Za većinu poštovalaca potpuno nerazumljivo, jednostavno — neshvatljivo! No, čija se već smrt, pogotovo smrt samoubistvom, može do kraja shvatiti? Vjerovatno samo ona koja nas se i ne tiče.

***

Knjige kažu da je Branko Ćopić rođen 1. 1. 1915. u podgrmečkom selu Hašani. Ostavimo li postrani moju apriornu, možda zato i neumjesnu sumnju u tako prost i zgodno zaokrugljen datum rođenja (znajući kako su podgrmečki seljaci podmlađivali sinove rođene na izdisaju "stare" godine), knjige dalje kazuju gdje se i kako Branko školovao. (Svoje školovanje najbolje je sam opisao — sjetimo se samo romana Magareće godine! Uzgred: on je prvi Branko u svom kraju, dobivši ime po Branku Radičeviću.) Poslije osnovne škole i niže gimnazije (Hašani, Bosanska Krupa, Bihać) — to su bajkovite, srećne godine Brankova djetinjstva — došlo je burno školovanje za učitelja u više gradova (Banja Luka, Sarajevo, Karlovac, s pokušajima upisa u Zagrebu i Pakracu). Kažem burno jer je kao "napredni omladinac" i buntovnik izbacivan iz škole. Po završetku učiteljske škole 1934. upisuje studij pedagogije i filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu koji će okončati 1940.

Strašne, ali za pisca i izazovne, ratne godine 1941 — 1944. provodi među ustanicima svoga zavičaja, krajiškim partizanima. ("Da li ću ovo umjeti opisati ako ostanem živ?!", često se pitao.) U Beograd se vraća dan uoči oslobođenja grada od njemačih okupatora — 19. oktobra 1944. Nastavlja da živi u Beogradu i poslije rata, uglavnom kao profesionalni pisac, svrstavajući se — nasuprot politički profitabilnijoj grupi "modernista" — među "realiste".("Međutim, ja uopšte nisam realista u onom uobičajenom smislu", izjaviće novinaru Milošu Jevtiću.) Politički napadan s najvišeg vrha, pod višegodišnjom paskom tajne policije. Jedan od najplodnijih i najtiražnijih, a i najprevođenijih srpskih i jugoslovenskih pisaca u svijetu. Nosilac najviših književnih i društvenih priznanja u zemlji (NIN-ova nagrada za roman godine, članstvo u SANU, Njegoševa nagrada, nagrada AVNOJ-a). Život okončava samoubistvom 1984. godine.

***

Ćopić svoje prave književne početke vezuje za otpočinjanje neobično plodne i srećne saradnje u listu Politika. Kada je, po sopstvenim riječima, "prodro prvom pričom u Politiku" — bilo je to, dobro je upamtio, 8. maja 1936. — shvatio je da je "ušao u literaturu". Tokom studija objavio je čak 126 priča u Politici, svakako najznačajnijem nacionalnom dnevniku, što će ga krajem tridesetih učiniti već vrlo poznatim piscem. Objavljuje zaredom tri zbirke priča u Beogradu, sve sa zavičajnim motivima: Pod Grmečom, 1938; Borci i bjegunci, 1939; Planinci, 1940. (Druga zbirka objavljuje se, od izdanja iz 1956, pod svojim izvornim naslovom Bojovnici i bjegunci.) Kao prethodnik mu Kočić svoje Zmijanje, tako Ćopić ovim pričama uvodi svoj podgrmečki zavičaj na velika vrata u srpsku književnost. (Pisac zapravo ne "uvodi svoj podgrmečki zavičaj" u književnost, već, naravno, svoju književno-jezičku "sliku" zavičaja.) Opšta slika "Vrhovine" (Krajine) data je tu perom socijalno angažovanog ali autentičnog, izrazito nadarenog, jezički moćnog pripovjedača. Jedna više sumorna nego humorna slika. Siromaštvo i čamotinja planinskih sela, besputnost i prepuštenost teškoj sudbini, velika samoća i tuga — to su stanja i osjećanja gotovo svih junaka ovih priča. Evo jednog odlomka iz priče "Dvije usamljene ruke" (zbirka Pod Grmečom) u kojoj je riječ o vrijednoj seoskoj učiteljici, nesrećnoj zbog nemoći da promijeni stanje stvari oko sebe:

Mutno. Mutno pred očima, u duši, mutno u uspomenama, i u svemu tome jedno veliko pitanje puno gorčine: zašto su tako nemoćni i lomljivi svi njezini poduhvati, zašto se tako često još u samom začetku mrve kao da se razbijaju o tvrdi i studeni bedem Grmeč-planine? Sva krvavo potresena tim pitanjem, ona se okrenu prema prozoru kao da iz mora jesenje tmine napolju očekuje odgovor na to pitanje. Napolju je bilo sve tiho i sakriveno mrakom, samo se na pedesetak metara ispred škole nazire zvonik crkve posvećene Nikoli Čudotvorcu. I opet se sjeti one izblijeđele slike gore iznad crkvenih vrata, koja joj se toliko, ni sama ne zna zašto, urezala u svijesti: sveti Nikola čudotvornom molitvom spasava lađe razbacane po burnu moru. I večeras kao da joj odjednom dođe sve jasno zašto se sva ova okolna sela toliko pribijaju oko te crkvice i zašto je ona posvećena baš Nikoli Čudotvorcu. Zar svaka seljačka kuća u ovome oskudnom potplaninskom kraju nije jedna mala nemoćna brodolomna lađa koja odnekle uzalud očekuje svog spasioca — čudotvorca. I stotine tih seljačkih brodolomnika koji se odvajkada bore s burnim morem podigli su tu spomenik svom nepoznatom čudotvorcu kome se odavna nadaju, a koji, eto, ne dolazi, a možda ga, po svoj prilici, i nema. I nikad se sa njima neće desiti čudo, jer čuda se ne dešavaju ovdje u ovom oskudnom kraju, punom tvrde seljačke patnje i uzaludnih napora.

Junak priče "U planini", siroti kradljivac i prodavac državne šume, za koga je šumar "od Boga postavljeno zlo", rezignirano konstatuje: "Šta ćeš — živjeti se mora, a život ti je, brate, jedna golema nevolja bez kraja i konca."

Još su sumornije priče iz ciklusa "Životi u magli", gdje je sve zavijeno maglom i beznađem, sve beskrajno pusto, tužno i umrtvljeno. Tako je dosadno da sam đavo bježi iz sela, jer ni za njega tu nema više posla ("sam i nemoćan, plače mu se od gorke tuga i čamotinje"). U nekim od tih priča Ćopić pokazuje svojstva dobrog sljedbenika ekspresionista. Ilustrujmo to vrlo upečatljivim, izvanredno plastičnim odlomkom iz uvodne priče "Hodalice" (iz godine 1940):

Prolaze tako selima zanesenjaci, ludaci i proroci koji govore o strašnom sudu i o posljednjim danima, a kasnije u jesen, kad se obore beskrajne plačne kiše i kad plotovi gnjiju pokriveni tamnom sluzastom korom, onda i njih nečujno nestane u maglama i ranim sutonima. Posljednji put jednog su vidjeli u napuštenu mlinu među mokrim vrbicama, drugog su sreli na putu za daleko planinsko selo, treći je rasplašio školsku djecu, i otada ih više nema. Drumovi se gube u maglenu daljinu beznadno pusti, čuju se vrane i u sumraku brvnara potamnjelih od dima plaču novorođenčad povijena u mokre pelene, rastiču kupusne kace, pa je po kući sve vlažno i kiselo miriše i baš je nemilo živjeti. Siva dosada sjedi u svakom ćošku, nema ni skitnice budale da razveseli, ni proroka da pokrene krilatu misao, pa nastaju divlje pijanke i tuče kod rakijskih kotlova, bodenici rasparana trbuha ječe zavijeni u tople mekinje, vrište i kukaju žene i pored plotova uvijek neko pijan posrće, s naporom pokušava da zapjeva, pa začas umukne, mrmlja i liježe u trulu poleglu travu.

U knjizi Bojovnici i bjegunci posebno je zanimljiv ciklus "Nasradin-hodža u Bosni" sa dvanaest priča o tom čudnom i plemenitom Božjem slugi kome je nerazumljivo otkud neko može i za trenutak da povjeruje u nekakve granice koje stoje između ljudi, kad, evo, na ovom svijetlom mirišljavom božjem jutru duša ti osjeća da su ti bliski i podjednako dragi i nevjernik i pravovjerni, i ptičica u gori, i lišće što treperi na jutarnjem vjetru — brat si svemu živome.

Nasradin-hodža je jedan od reprezentanata ćopićevskog dobroćudnog humora. Ćopić je ovim likom postavio jedan od kamena-temeljaca za svoj (prema Bahtinovom pojmu) karnevaleskni svijet – kojem očito pripada i prethodni citat iz "Hodalica" — svijet napučen raznim čudacima i simpatično šašavim junacima, bezbrojnim šaljivim i komičnim scenama. Evo kako ovaj — "i tragičan i smiješan" — Ćopićev junak sagledava svoj život u danu u kojem će i umrijeti:

Kud su se polomili toliki njegovi poleti i smiješni, i bolni, i čudnovati! Zagledao se hodža nekuda daleko u prošle dane i došlo mu nešto i tužno i neobično. Ko je taj čudni i zaneseni čovjek koji vječito putuje bosanskim drumovima? Tako mu je i blizak i dalek u isti mah. Gleda Nasradin-hodža i čisto ne vjeruje da je to zaista bio on. Kako je i tragičan i smiješan taj osamljeni hodža koji na magaretu putuje svijetom i sa svoje dvije usamljene ruke pokušava da među ljude ponovo povrati mudri mir pravednih Alahovih zakona, koje je neko nepoznat pomrsio i naopako postavio. A ipak, kako je draga borba za taj daleki san koji hodža u sebi nosi. I čini mu se da mu se ponovo povrati mladost i snaga, da bi opet krenuo istim putevima i po istome poslu, krenuo bi pa makar i opet ostao usamljen i smiješan kao i nekada.

Ćopićev Nasradin-hodža je, iako jaše magarca, jedan od donkihotovskih likova njegovih: tragikomični borac za ostvarenje neostvarivih, visokih ideala u svijetu. A Nikoletina Bursać je svakako sančo — pansovska figura. Zna se da je Ćopić uvijek isticao Servantesa kao svog omiljenog pisca. Pored Servantesa najčešće još Gogolja, Hašeka, Nušića... Sve pisci velike karnevaleskne slike svijeta. A kada je govorio o humoru spojenom sa lirskim tonom priče, Ćopić se sjećao Čehova kao velikog primjera ("mislim da mi najbolje leži kratka lirsko-humoristička priča, ta čehovljevska proza, da tako kažem").

Pričama o hodži bezgranične dobrote i srca velikog da u njega stane sve pod suncem, Čopić je već kao mlad pisac pokazao vanredno razumijevanje bosansko-muslimanskog komšijskog svijeta, odnosno islamskog kulturnog elementa u bosanskom mozaiku. To razumijevanje on će svjesno proširivati i pokazivati u mnogim docnijim pripovijestima i romanima. Legendarno je i Ćopićevo prijateljstvo sa Zijom Dizdarevićem i, posebno, Skenderom Kulenovićem, o čemu se govori i u Ćopićevim knjigama (na pr., u Delijama na Bihaću, Branko o Skenderu govori s prijateljskom odanošću u poetsko-humorističkom, blago peckavom stilu).

(Treba li uopšte i da se kaže: pripadnici Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije iz Bosanske Krupe, koji su 1991. zabranili da se podigne, odnosno rušili spomenik Branku Ćopiću u tome gradu, očito nisu čitali ovoga svoga, odjednom omraženoga, "četnikom" proglašenoga pisca. A ako su nešto i čitali, očito je da čitati nisu znali. Važna je, izgleda, bila kakva-takva, makar i najgluplja autogol—akcija!)

Koliko je Ćopić odan svome bosansko-krajiškome zavičaju govori i činjenica da je već od prvih dana ustanka 1941. sa svojim seljacima u Podrgmeču. Ćopićeva partizanija u okviru NOB-a od 1941. do 1945. presudno će obilježiti cijeli dalji piščev život i književni rad. U knjizi razgovora sa Milošem Jevtićem Ćopić o tome vremenu, između ostalog, kaže:

"Kod nas se narod digao, jer nam je zapretio, što bi se reklo, ustaški genocid, odnosno potpuno istrebljenje. Sve se tada diglo na ustanak, čitav onaj srpski kraj ispod Grmeča. Bio je to stvarno opštenarodni ustanak. (...) Za mene je bila velika sreća što sam se našao u ustanku u svome rodnom kraju, gdje sam znao sve borce i, poslije, i komandire. U stvari, znao sam svakog čovjeka u dušu. Znao sam kada čovjek ispod Grmeča ustane, gdje će najprije nogom, šta će jesti, i tako. Na svoje oči sam gledao kako od tih mojih komšija postaju, vremenom, hrabri bombaši, mitraljesci, komandiri i komandanti... (...) I to je za mene postao neiscrpan rudnik tema, likova, zbivanja." (M. Jevtić, Pripovedanja Branka Ćopića, Banja Luka 2000, str. 50 — 51. Ove razgovore, vođene 1977, Ćopić je autorizovao.)

Da je ratno vrijeme 1941 — 1945. postalo za Ćopića zaista "neiscrpan rudnik tema, likova, zbivanja" dokazuje gotovo sve što je tokom rata i u poratnim decenijama napisao. Bilo da je riječ o stihu ili (svakako mnogo značajnijoj) prozi, o literaturi za djecu i omladinu ili za odrasle (što se kod Ćopića često ne da razlučiti). Radi se o ogromnom broju naslova iz gotovo svih žanrova.

Njegovi najvažniji romani tematski su u potpunosti vezani za ustanak i rat u Podgrmeču. Najbogatiju sliku spontanog ustanka srpskog naroda, te prave narodne bune sa velikim brojem različitih likova i mnoštvom uvjerljivo naslikanih scena kolektivnog i pojedinačnog stradanja, odnosno učešća u ustanku, daje roman Prolom (Beograd 1952). Drugi jednako značajan, ako ne i značajniji Ćopićev roman posvećen je tzv. "lijevim skretanjima" i "crvenom teroru" u tamošnjem partizanskom pokretu 1942 (Gluvi barut, Beograd 1957). Ćopić će ovim romanom hrabro načeti jednu tabu-temu i izazvati oštre političke osude. Mnogo opuštenije, evocirajući veselije prizore i komične situacije iz rata, uz šaljive pjesmice i anegdote, rat je prisutan u romanu Delije na Bihaću (Beograd 1975).

Ratom se bave i mnoge zbirke pjesama. Tokom rata Ćopić je, iz praktičnih razloga, pisao uglavnom pjesme, dabome — patriotske inspiracije, koje su imale i neposrednu "upotrebnu vrijednost". Zbirka Ognjeno rađanje domovine štampana je još za rata (1944) na slobodnoj teritoriji Hrvatske. Najveći dio te produkcije danas je književno manje interesantan i ne toliko relevantan, što nikako ne znači da je bez vrijednosti. Ipak, vrijednije su kasne poetske zbirke, osobito Seosko groblje (Beograd 1978) — poezija sjetnih evokacija, olobođena obaveze za patriotskom i ideološkom propagandom.

Mnogo su važnije — i njih je priličan broj — pripovjedačke zbirke koje u cjelini ili dijelom obrađuju ustaničke (s izgledom "neprekidna praznika") i ratne zgode i nezgode: Priče partizanke (Sarajevo 1944), Rosa na bajonetima (Zagreb 1945), Sveti magarac i druge priče (Beograd 1946) Surova škola (Beograd 1948), Ljudi s repom (Beograd 1949) Ljubav i smrt (Beograd 1953), Doživljaji Nikoletine Bursaća (Sarajevo 1956), sve do onih poznijih i ponajboljih kao što su Gorki med (Beograd 1959), Bašta sljezove boje (Beograd 1970), Skiti jure zeca (Beograd 1977).

Ove pripovjedačke zbirke potvrdile su Branka Ćopića kao realističkog pisca s humorom i fantazijom, s jakim evokativno-lirskim ali i satiričkim naglascima. Svojom pripovjedačkom prozom (kratka priča, pripovijetka, roman) Ćopić je izbio u sam vrh poslijeratne srpske književnosti, posebno književnosti NOB-a i socijalističke revolucije. Naravno, kao lijevo orijentisan i uz to izuzetno plodan pisac, Ćopić je dao veliki obol zahtjevima vremena — zapravo zahtjevima same komunističke partije u oblasti književnosti i umjetnosti. Staro građansko društvo i odnose u njemu Ćopić izlaže poruzi, dok je novi poredak zbratimljenih i emancipovanih naroda pod rukovodstvom Tita i KPJ dostojan podrške i hvale. Mnoge njegove priče, često na vrlo vješt, dosjetkom začinjen način, propagiraju društvene i kulturne vrijednosti za koje se zalaže KPJ, resp. Savez komunista Jugoslavije. Zavirimo samo načas u zbirku Ljudi s repom : priče "Starac — država" i "Propast oca Gerasima" udaraju protiv religije i popova sa vladajućeg ateističkog gledišta; u priči "Džan Amerikanac" učesnica akcije na izgradnji pruge, preobraća svog strica "Džana" (Đuru), povratnika iz Amerike, od nepovjerljivog u odanog građanina nove Jugoslavije; priča "Bratimljenje u planini" ukazuje (mada na humoran način: posredstvom opasnosti od medvjeda!) na prirodnu neophodnost povjerenja i bratstva između Srba i Bošnjaka ("Turaka"); u jednoj priči propagiraju se politički nametnute radne zadruge; u drugoj analfabetski tečajevi. Itd. Sami "ljudi s repom" su ljudi sa sumnjivom prošlošću (koja se vuče za njima).

ĆOPIĆEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA

- nastavak

Knjiga priča Surova škola pisana je dobrim dijelom u danima loma sa Staljinom (1948), stajući u odbranu "besmrtne zastave naše Partije", NOB-a i Tita. U knjizi nisu rijetka mjesta patetične idealizacije partizanskih ustanika i njihove borbe za opštečovječanske vrijednosti. U priči "Veliki život" mladići za borbu spremni govore: "branimo čovječanstvo od varvarske najezde", a umiju i da se, ne bojeći se "garave bučne smrti", predaju "jednostavnoj ljepoti izuzetnih trenutaka pred veliki događaj".

Priče sa satiričkom žicom, okrenute u principu prema klasnom i ideološkom neprijatelju, počinju oko 1950. da uznemiravaju i partiju na vlasti. Ćopić postaje pravi politički "slučaj". Ratko Peković, uvodeći nas u svojoj knjizi

Sudanije Branku Ćopiću (Beograd 2000) u taj "slučaj", piše:

Od "Jeretičke priče" (1950) i drugih satira, potom romana Gluvi barut (1957) i komedije Odumiranje međeda (1958) do javnih istupa, Ćopić je u centru pažnje književnih i partijskih ideologa. On je jedini pisac sa posebnim dosijeom u Gradskom komitetu Saveza komunista Beograda. Neka objavljena svedočenja govore da je sličan dosije formirala i Udba, da bi ga "zatvorila" tek posle sedamnaest godina. (...) "Slučaj" Ćopić je paradigmatičan za duhovnu situaciju u kojoj su se pisci sa levice borili za emancipaciju duhovnog stvaralaštva, za oslobađanje od ždanovizma i dogmatizma kao režima u kulturi i socijalističkog realizma kao doktrine.

Iako je "Jeretička priča" bila tek blaga satira na izvjesne devijacije nove vlasti, izazvala je pravu lavinu osporavanja. Priču je najprije kritikovao Ćopićev bliski prijatelj Skender Kulenović (kasnije se pravdao da je time htio da preduprijedi onu opasniju — političku kritiku), potom, još žešće, Dušan Popović, Moša Pijade (uz asistenciju Milovana Đilasa), da bi "jeretika" Ćopića napao sam Tito na Trećem kongresu AFŽ-a krajem oktobra 1950. Rekao je da pisac "čitavo društvo" prikazuje "kao negativno" i da takvu satiru "nećemo dozvoliti". Ipak, kazao je i to da autora "neprijateljske satire" neće — hapsiti. (Joža Horvat svjedoči kako je Ćopić i u toj "mučnoj situaciji" ostao superioran: iz novina je izrezao naslov "Nećemo ga hapsiti ... Tito!" i isječak zalijepio na ulaz svog stana — ako bi naišli "neki drugovi").

Inače je Ćopić znao da kaže: "Nušić je bio u zatvoru, pa bih voleo da vidim i ja kako je to biti u zatvoru."

Sljedeće 1951. pisac, međutim, ne objavljuje ništa.

Od potonjih napada pomenimo još one na Ćopića kao autora Gluvog baruta (1957). Književna kritika (D. Kostić, R. Trifković, V. Gligorić i dr.) najprije je, uz neke zamjerke, vrlo povoljno ocijenila ovaj roman u kojem se prvi put ozbiljno tematizuju tzv. lijeva skretanja i crveni teror u partizanskom pokretu 1942. Partijske osude uslijedile su tek poslije velike pohvale knjige u Njemačkoj (list Rheinische Merkur od 31. 10. 1958), u kojoj je naglašeno hrabro prikazivanje komunističkog terora nad seljaštvom koje je "bilo neprijateljski raspoloženo prema komunizmu".

Skidanje komedije Odumiranje međeda sa repertoara beogradskih pozorišta 1958. i 1966, partijska saslušanja i isključivanje iz Saveza komunista te druge neprilike koje je Ćopić imao, sigurno su ostavili dubokog traga u njegovoj djetinje čistoj i preosjetljivoj duši. Ostala je u njemu duboka uvreda, možda i manično osjećanje progonjenoga, sve od onih koji su mu dugovali najveću zahvalnost za veliko književno djelo u slavu partizanske epopeje i novog, socijalističkog društva u čije ime su ga kinjili i sumnjičili.

Zbirkom priča Gorki med Ćopić se oslobađa "tendencije" u pripovijedanju a daje maha svojoj živoj imaginaciji i lirskom osjećanju čarobne tajanstvenosti svijeta kao i same umjetnosti. Evo nekih redaka iz priče "Vječito drvo" — te parabole o čudu svijeta i moći umjetnosti — u kojima rastuženi dječak, junak priče, ponovo otkriva čudesno, naslikano drvo, koje mu je poklonio slučajni prolaznik, očito pravi umjetnik:

A kad su već suze same prestale i kroz prorijeđeno biserje njegove tuge ponovo prosinuo i sastavio se razbijen svjetlucav svijet, pred njim, isprano i čisto, pojavilo se u svoj svojoj neprolaznoj ljepoti čudotvorčevo putnikovo drvo.

— Evo ga, ono je još uvijek tu!

Neizmjenljivo, tajanstveno i vječito, ono je tješilo dječaka svojom smirenom prisutnošću, postojanom ljepotom, zelenilom koje ne vene i još nečim... nečim što je izazivalo nesvakodnevnu tugu za onim što je prošlo i, u isto vrijeme, tihu radost zbog svih stvari prosutih pod ovim suncem.

Pažljivo držeći svoje bogatstvo u ruci, dječak je, izvedren i tih, krenuo kući mjereći lakim koracima voljeni kraj koji se pokorno podastirao pod njegove noge.

Zbirka sadrži još neke antologijske priče: "Svijet ujaka Miće" u kojoj se govori o tuzi dječaka zbog gubljenja tajne i čarolije svijeta; "Veliki dani praštanja", priča o umjetnosti pelivana Arifa Tamburije koji na "veliki svečani dan praštanja" "lebdi na konopcu između neba i zemlje i iskupljuje nas od svih naših magareština, slabih ocjena i reske jeze pred časovima matematike"; "Prepiska oko krave" sa junakom (seljakom) sa dvije duše. A čitav drugi dio knjige, ciklus priča pod naslovom "Nesmireni ratnik" (kasnije će se javljati kao zasebna zbirka), ide u izabrane stranice Ćopićeve proze i može se mirne duše mjeriti sa Baštom sljezove boje. Čak je to kompaktnija i vrednosno ujednačenija zbirka. U autorskom uvodnom zapisu za ovu zbirku, Ćopić piše o dječaku koji je "sa sobom nosio vedre bajke zavičaja, obasjane prozore u svijet, a zajedno s njima i sjećanje na dobre ljude, koja su, s vremenom, i sama prerastala u krilate bajke-uspomene." I dalje:

A u takve bajke koje su po našem kraju hodile, kolo vodile i vodu pile, spadaju i ove priče o mome stricu Nidži, ispričane tebi na radost, meni za dušu, a onome trećem, namrštenom, kao pouka i primjer da na ovome svijetu još ima mjesta za dobre ljude.

I neka od značajnijih djela koja tematizuju poslijeratnu stvarnost nove, komunističke Jugoslavije (kolonizaciju) još uvijek reflektuju (posljedično, indirektno, skraćeno) i prethodna ratna zbivanja koja još nisu "prerađena" u svijesti ljudi ni "arhivirana" među davno ili konačno prošle događaje. Navedimo tek romane Ne tuguj, bronzana stražo (Sarajevo 1958) i Osma ofanziva (Beograd 1964). A mirnodopsko-ratnih pjesama i priča našlo bi se u Ćopića zaista mnogo.

***

Valja pomenuti i izabrane naslove za djecu i mlade čitaoce. Tu je Ćopić apsolutno bez premca u čitavoj srpskoj književnosti, vjerovatno i u širem južnoslovenskom kontekstu.

Prvo Ćopićevo djelo u ovom, vrlo dugačkom nizu poetskih i pripovjedačkih naslova, jeste zbirka priča i parabola U carstvu leptirova i medveda (Beograd 1940). Ta knjiga najavljuje budućeg velikog pisca za djecu svih uzrasta. Neke male priče, crtice ili parabole iz te knjige (na pr., one o cvrčku kao pjesniku) spadaju u antologijske stranice srpske (i ne tek "dječje") književnosti 20. stoljeća.

Slično bih rekao i za apsolutno očaravajući spjev Ježeva kućica (Beograd 1949). Remek-djelce svoje vrste!

I ko se već ne sjeća davnog ali nezaboravnog, stvarno nepomućenog "zadovoljstva u tekstu" iz lektire knjiga: Vratolomne priče (Zagreb 1947), Priče ispod zmajevih krila (Beograd i Sarajevo 1953), Doživljaji mačka Toše (Beograd 1954), Doživljaji Nikoletine Bursaća, Bosonogo djetinjstvo (Beograd 1957), Orlovi rano lete (Sarajevo 1957), Magareće godine (Sarajevo 1960), Slavno vojevanje (Sarajevo 1961), Bitka u zlatnoj dolini (Sarajevo 1963), Glava u klancu, noge na vrancu (Sarajevo 1971), Lijan vodi karavane (Sarajevo 1981) i nekih drugih.

***

Moglo bi se, u stvari, reći — imajući u vidu i Ćopićeve rane, predratne zbirke, sve one njegove "bojovnike i bjegunce", legende o ratnicima i opjevanim junacima — da tematski kompleks rata tvori sa tematskim kompleksom djetinjstva gotovo cjelinu Ćopićeva svijeta. U svakom slučaju, djetinjstvo i rat dva su najveća, gotovo sveobuhvatna tematska kruga našeg pisca. Tu je on uvijek kod kuće, tu se osjeća "ko riba u vodi".

A šta piscu omogućava da se on tu tako suvereno osjeća?

Ne same teme po sebi, već temperament i dar njegov, način na koji opaža/doživljava/promišlja svijet i jezički oblikuje opaženo/doživljeno/promišljeno. To su razlikovna svojstva koja odlikuju stil i jezik pojedinog pisca, njegovo književno pismo, njegov poetski i pripovjedački rukopis od početka do kraja, čineći ga uvijek prepoznatljivim i nezamjenjivim. Ta svojstva već smo pokušali da prepoznamo i imenujemo na samom početku ovog teksta (svima razumljivi jezik, dobroćudni humor, bajkovito i sjetno-lirsko pripovjedanje, "jezička slast i komička strast" po uzoru na narodne umotvorine itd.).

U knjizi Bašta sljezove boje, koja je dobila status ponajbolje Čopićeve knjige, srećno su se združila glavna svojstva Ćopića pripovjedača: humor i lirsko osjećanje života i prirode, realističko prikazivanje i "oneobičavanje", bajkovito i istinito, maštovno-legendarno i stvarnosno-istorijsko. U najljepšim i najboljim pričama Bašte nađeno je neko idealno ravnovjesje unutar Ćopićeve dvogube a ipak jedinstvene slike svijeta. Taj svijet je, istovremeno i podjednako, neutješno pozorje ljudskog stradanja i ljudske tuge, s jedne, i veliki, stalni izazov na lakrdiju i smijeh, s druge strane. Ipak, tuga je tu, izgleda, ono primarno u ćopićevskom osjećanju svijeta, osjećanju koje se razlijeva od blage sjete do mračne melanholije, pribjegavajući često humoru kao sredstvu samospasenja i ljekovitog zaborava. A svijet djetinjstva prirodno je stanje vedrijih i srećnijih ljudskih mogućnosti, ono stanje ljudskog duha koje je bliže snu nego prozi gole stvarnosti. Otuda je Ćopić ovdje i pripovjedač-bajkopisac, onaj koji — uprkos vremenu crnih slutnji o povampirenju zla — želi da ispriča svoju zlatnu bajku o ljudima, kako kaže u posveti knjige Ziji Dizdareviću:

Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Ćopić dalje piše da u njegovoj bajci nisu izmišljeni ni "dobri ljudi i sveti bojovnici" kao ni oni drugi — "mrke ubice s ljudskim licem", koji bi mu uskoro mogli "zakucati na vrata".

O samoj ideji da napiše knjigu evokativnih priča u znaku očaravajuće "sljezove boje", Ćopić je, po svjedočenju Enesa Čengića, rekao:

"Pronašao sam kod Sartreove prijateljice, Simone de Beauvoir, čitajući njezina djela, pridjev 'sljezov', 'sljezove boje' i odmah mi se toliko svidio, da je istog trena u meni oživjela bašta pored moje kuće, mala baštica... (...) ...zapazio sam sljez u njegovoj čudesnoj boji. Iako postoji samo crni i bijeli sljez, pisao sam o plavom i crvenom sljezu, jer crni sljez zaista u preljevima ima nijanse plave i crvene boje u sebi. I kažem, kod Simone de Beauvoir naišao sam samo na tu jednu jedinu riječ koja me je povukla, koja je oživjela u meni sjećanje na djetinjstvo, te sam napisao čitavu knjigu i dao joj čak naslov Bašta sljezove boje." (E. Čengić, Ćopićev humor i zbilja, 2, Zagreb 1987)

Ko bi ikad i pomislio na ovako neobičan prvi impuls Ćopićeve inspiracije koju je upalio fitilj jedne jedine riječi francuske spisateljice!

Uz samog pisca iz dana njegova dječaštva, središnji lik priča prvoga dijela knjige jeste lik djeda Rade, koji blagotvorno sjenči neke najznačajnije trenutke oživljene mitologije "potopljenog djetinjstva". Djed Rade je "stub sjećanja": na njega je oslonjena naracija o davnoprošlim zbivanjima, prizorima i dogodovštinama kojima prisustvujemo u prvom dijelu knjige. Bilo da se evocira djedova "tvrdoglavost u pogledu boja" (kao u prvoj i naslovnoj priči, pri čemu pisac govori da ni sam ne zna "kakve je boje sljez"), bilo da je djed predstavljen kao zaštitnik lopova i njihov "svetac" ("Sveti Rade Lopovski"), kao "predobri duševni starac" ("Pohod na mjesec") ili možda onaj što "udara u svoje spasonosno komedijanje" ("Dane Drmogaća"), djed je lik koji uvijek garantuje da će pisac sačuvati aromu pripovjedačke uvjerljivostiosti, i magiju i realizam, i liriku i humor narativnog predstavljanja. Lik djeda Rade kao da je arhetipski za sve likove djedova u Ćopićevu opusu, a njih je poviše (nekoliko u samoj Bašti, a da se i ne pominju djela za dječji uzrast). S djedom Radom u priči, Ćopić je vazda "svoj na svome", onaj zasanjani, djetinjstvom zauvijek zamađijani pričalac životnih zgoda i pustolovina sa razmeđa sna i jave, pričalac-bajalac kojemu jedva da ima ravna među našim piscima novijeg vremena. Dovoljno je da se sjetimo priče "Slijepi konj", u kojoj slijepo konjče postaje član porodice, povod iskajavanja grijeha i predmet velike djedove samilosti, pa da Ćopićevo melanholično-lirsko i humorno pripovijedanje o djedu Radi uvrstimo u antologiju našeg savremenog proznog tvoraštva.

Ciklus "Dani crvenog sljeza" (drugi dio zbirke) takođe sadrži nekoliko izvrsnih ili veoma dobrih priča ("Dječak s tavana", "Posljednji kalajdžija", "Plavi lončići", "Potopljeno djetinjstvo", "Nepostojeća bakica", "Magarac s čeljadećim nogama", "Zatočnik"), ali je manje cjelovit i umjetnički ubjedljiv od ciklusa "Jutra plavog sljeza". Dok smo s "plavim sljezom" u prostorima ponovo odsanjanog djetinjstva, u vremenu koje je bliže mitu i legendi, sa "crvenim sljezom" smo, izuzev u nekoliko priča, zagnjureni u stvarnost rata i poraza, u iskustva piščevog zrelog doba, u kojima umjesto poetskoga i čudesnoga, magije i slatkih priviđenja, nailazimo i na ono što se zove otrežnjujućom, sirovom i surovom zbiljom. Otuda tu pričanje kao čarobno naratorstvo ne može da dođe do punog izraza, ili bar ne uvijek do one punoće i ljepote kakva se suvereno uspostavlja sa ozarujućim pomenom djeda Rade. Ali zato ovaj ciklus donosi onaj žešći i gorčiji "okus stvarnosti" koji otkriva satiričku i moralističku Ćopićevu stranu, pa i produbljivanje onog (depresivnog) toka piščeve kritičke svijesti, što će ga dovesti do konačnog i tragičnog sudara sa svijetom kao besmislenim dekorom.

Tako ova knjiga, otpočeta prisjećanjem na nezaboravne dane djetinjstva pod zaštitničkim skutom djeda Rade, okončava crno-humornom, turobnom slikom u kojoj bivši ratnik (partizan) odlazi "trbuvom za kruvom" na rad u Švedsku, a svoju "spomenicu 1941" vješa o vrat jednome ovnu! To je raspon ove knjige priča — od poezije djetinjstva do krajnjeg razočaranja bivšeg ratnika i revolucionara u stanje stvari u socijalizmu, od sjetnjih sjećanja na pejzaže i prisne likove zavičaja do neprijatnih i neveselih pitanja sebi i svome dobu. Toj epohi pjesnik i pripovjedač Branko Ćopić — učesnik i nepotkupljivi svjedok — spleo je ovim vijencem priča, zanesenih i gorkih, jedan od najljepših književnih spomenika savremene srpske književnosti.

***

O razlozima Ćopićeva samoubistva čula su se odmah različita mišljenja njegovih drugova i prijatelja, priče i nagađanja radoznale javnosti.

Njegov poznati kolega Dobrica Ćosić ocijenio je da je Ćopić, poslije svih kritika i osporavanja, postao "uplašen životom" i nesposoban za odbranu te zapao u težu melanholiju i depresiju. Ukratko — "razbolela mu se duša" i to neizlječivo. A po svjedočenju jednog beogradskog satiričara, lucidni Borislav Mihajlović Mihiz prorekao je Branku u jednom krajnje otvorenom, prijateljskom razgovoru da će — bježeći od svojih fantomskih progonitelja — poludjeti i sam dići ruku na sebe.

Bilo kako bilo, tek i ja imam svoju više utješno-pjesničku nego psihoanalitičku teoriju o Ćopićevom dobrovoljnom "vraćanju ulaznice" za dalji život. Vjerujem da je tim činom Ćopić ispisao svoje posljednje opominjuće, životom plaćeno protestno pismo protiv doslućene, upravo vidovnjački viđene užasne sudbine svoje voljene zemlje — toj sudbini je svakako želio da umakne. Nije htio ni mogao da prihvati prijeteći kurs plovidbe jugoslovenskog "Titanika" (ili "Titonika") — same Jugoslavije, te države koju je oduvijek, i u ratu i miru, branio i u koju je vjerovao kao u istorijski "ostvareni san" mnogih generacija Južnih Slovena. Osjećao je, čini se, nepogrešivo brodolomni kurs jugoslovenske države kroz vrijeme, osjećao kao što jegulja osjeća pravac svog kretanja kroz (okeanski) prostor. Ta vidilačka ili anticipatorska moć katkad ide zajedno sa velikim pjesničkim ili kakvim drugim darom. Snažno je naslutio dolazeću apokalipsu, "mrke ubice s ljudskim licem", još 1970. u već citiranom proročanskom pismu-posveti Ziji Dizdareviću, prijatelju iz studentskih dana, koga su ustaše likvidirale u Jasenovcu 1942. To pismo je možda najpotresniji književni dokument svoga vremena. Iznenađuje da Čopić već tada osjeća slom ljudskih i političkih ideala svoje generacije u istorijskom zgušnjavanju balkanske pomrčine. Otuda je njegovo samoubistvo četrnaeast godina kasnije bilo posljednji izbor još slobodnog ali nesrećnog i pobunjenog čovjeka. Bio je to čin najveće hrabrosti a ne gest nekoga ko je prosto "uplašen životom". Ili takva uplašenost i hrabrost tvore neko protivrječno a nerazlučno jedinstvo pjesnikove preosjetljive ličnosti?

Ćopić se posigurno plašio života lišenog ljubavi i svake čari, života koji bi ga narastajućim cinizmom vlasti, međunacionalnom i svakom drugom mržnjom te opštom, sistemskom lažju nesnosno ponizio i oduzeo mu posljednje znake dostojanstva. Takvome životu pjesnik je na sav glas rekao svoje zastrašujuće Ne! Tako je to Ne izgledalo najvećem broju ljudi, ali su samo najbolji poznavaoci i prijatelji Brankovi poput Mihiza znali da se u karakteru ovog Krajišnika, u njegovoj i vedroj i tužnoj, duboko melanholičnoj prirodi, u kojoj su se neprestano otkrivali i zaneseni dječak i gorko osmjehnuti mudrac, i lirik i satirik, samo su dakle oni znali da se tu krije i "normalan" suicidni poriv ponosne pjesničke duše.

Nije li to poriv onih koji odveć ljube i slave život, pa mu se onda drastično i svete za neuzvraćenu ljubav? Za nesnosnu uvredu ljubavi.

A i poezija se tu našla na udaru demona smrti i — časno zaćutala.

Stevan Tontić, 2004. | Gralis gls


riznicasrpska

TAMNE SLUTNJE BRANKA ĆOPIĆA

Piscu su se ukazali crni jahači, konjanici Apokalipse, aveti razaranja i požara, neman koja se sprema da sve satre — ognjišta i krovove, detinjstva i ceste, sela i čitave gradove... S anticipatorskom moći istočio je u knjigu priča "Bašta sljezove boje" svoje zle slutnje o danima pokolja

Koliko se danas sećamo Branka Ćopića? Jedva da smo ga pominjali i kada je u minuloj 2009. godini, uzdržano i gotovo nevoljno, obeležena dvadesetpeta godišnjica od njegove tragične smrti. A bio je ovaj veliki pisac, dugo vremena, bez sumnje najpopularnije pero Jugoslavije, toliko popularan da mu je, ne bez razloga, zavideo i pomalo se izrugivao čak i Miroslav Krleža, miljenik i umetnički promoter Brozovog sistema.

MARŠAL KAO KNJIŽEVNI KRITIČAR

Danas, doduše, postoji fond s Ćopićevim imenom pri SANU, dodeli se iz tog fonda i književna nagrada, često po nekom veoma "zakučastom" kriterijumu, i to je sve. Koliko mi je poznato, Ćopićeva dela se ne preštampavaju ni u Srbiji, ni u BiH, ni u Republici Srpskoj. Crnu Goru ne vredi ni spominjati. "Pojela" je ta dela pomrčina, a ponajviše ih je potopila dosta napadna, koliko god bila narodskim humorom prožeta, partizanska retorika u maniru nekad proslavljenog piščevog junaka Nikoletine Bursaća, grmalja s puškomitraljezom i dečijom dušom.

Zaboravljen je čak i obimni roman "Prolom" posvećen počecima narodnog ustanka u grmečkom i podgrmečkom kraju u toku Drugog svetskog rata. Knjiga inače napisana solidnim realističkim manirom i valjanim jezikom za koju danas, tek tu i tamo, neko od književnih znalaca primeti da je možda jedina istinita romaneskna priča o ustanku 1941 — literarno uspela, a i verodostojna.

Hvaljen najpre kao veliki narodni i progresivni pisac, doživeo je Branko Ćopić u Brozovom sistemu i gorke časove. Sve je započelo onog trenutka kada ga je Tito, u govoru na kongresu AFŽ-a, u prisustvu Brankove majke označio kao neprijatelja. Maršal je, preuzimajući ulogu vrhovnog književnog kritičara i kulturnog ideologa — mada ga kultura i umetnost, osim filma, nisu odviše zanimale — zagrmeo na nesrećnog Branka zbog objavljivanja Jeretičke priče u Književnim novinama. (Onom glasilu, ne mogu odoleti a da ne dodam, koje današnji gradski moćnici uz asistenciju suda izgone iz prostorija kao nepodobno da bi u njih uselili podobni Književni magazin podobnog SKD-a. Sve u duhu repeticije stare istine da Srbe istorija nikada ničemu nije naučila).

Šta je u onom vremenu Jeretičkom pričom zgrešio Branko Ćopić? Usudio se da otkloni socrealističku lakirovku i ustvrdi da ljudi, pa čak ni visoki funkcioneri, nisu sveci na braniku proklamovanih ideala. Ukazao je na tada postupno, a sve sistematičnije širenje privilegija i izdvajanje od "narodnih masa" (po receptu čuvene Titove maksime "mi gore" i "vi dolje"). Posvedočio je da se ako ne baš "nova klasa", kako je toj pojavi pretenciozno kumovao Đilas, onda zasigurno izdvojio jedan funkcionerski sloj i soj. Konstatovao je, zapravo, nastanak jugo-nomenklature, "vrhuške" koja javno proklamuje i deli socijalističke ideale, a privatno se ni najmanje ne mora da vlada u skladu sa njima.

NAIVNI "JERETIK"

Ako se prisetimo onoga što se danas (samo)naziva političkom elitom, pa i elitom u kulturi ili u najširem društvenom kontekstu, Ćopićeva "jeres" deluje naivno i nevino, pogotovu s obzirom na aktuelno sistemsko i tranziciono raslojavanje. Gotovo da bi se tzv. kritička oštrica Ćopićeve priče, svojevremeno humorna i satirična, sada mogla svesti na bajkoliku nit. Ali ona je posve drugačije funkcionisala u vremenu nezvanično dozvoljenog dvostrukog morala ispoljenog najpre u ravni banalne životne svakodnevice. Dok se govorilo da su nam stomaci svima jednaki, klasno svesni proleteri hranili su se na bonove i oblačili na tačkice, a istovremeno je u vile funkcionera pristizalo povlašćeno sledovanje iz dobro čuvanih državnih magacina.

Jednom pušten s lanca, dvostruki moral se potom lako proširio na sve pore društva, izlio na ulice, u kancelarije, fabrike, u duše, u bračne i vanbračne postelje.

Branko Ćopić se u Jeretičkoj priči, u stvari, poput onog dečaka iz bajke prvi usudio da usklikne kako je car zapravo go. Stoga je i razumljivo da je takvo govorenje/pisanje trebalo preduprediti — da se ne bi odviše raširilo. A svejedno se, mic po mic, rasprostranilo, razgranalo, makar u rukavicama. Ali to je već druga priča, ona o tokovima i zbivanjima u jugo-literaturama od 1945. do potonjih dana postojanja "druge Jugoslavije".

O melanholičnim stanjima i rastresenjima duše što su u zrelim godinama sustizala Branka Ćopića može se govoriti na više načina. Anegdotski, jer je poznato da je navraćao, ustrašen i izgubljen, u Udruženje književnika u Francuskoj 7 moleći materijalnu pomoć pošto, navodno, hoće da ga izbace iz stana zbog neplaćenih računa. O denuncijantima i njihovim izvešćima kojih je bio svestan (verovatno i danas pohranjenim u arhivama tajnih službi), o opomenama i pripomenama kakve nije mogao da prečuje... pa, sasvim u skladu sa svim tim, i o kliničkom aspektu piščevih trauma svakako ima razloga da se s distance raspreda. Ali ima i nečeg važnijeg od toga.

LORKINIM STOPAMA

Kako god zapravo bilo, dalekovidi, najpronicljiviji Ćopić obratio se svojim čitaocima i svome (pa i budućem) vremenu u uvodnom zapisu za pozno remek-delo, knjigu priča "Bašta sljezove boje". S anticipatorskom moći istočio je tu svoje zle slutnje o crnim danima obračuna i pokolja strepeći da će oni ponovo doći. Piscu su se, jasno kao u kakvom hologramu, ukazali crni jahači, konjanici Apokalipse, aveti razaranja i požara, neman koja se sprema da sve satre — ognjišta i krovove, detinjstva i ceste, sela i čitave gradove.

Više je no verovatno da je Branku Ćopiću bila poznata Lorkina Romansa španske žandarmerije (famozne guardia civil), onaj opis jahača olovnih glava što nadiru donoseći užase i smrt. Srodna slika javila se u svakom slučaju u srži njegovog proznog zapisa, ali je Brankovo pero bilo nadahnuto autentičnom stravom, predosećanjem i užasom. Pred piščevim "unutarnjim okom" odvrteo se, još jednom, sa snagom strahotnog snoviđenja, kalem "već viđenog". Uveren sam da je upravo ta repeticija bila ono što nije mogao niti želeo da još jednom doživi i podnese. Krv, mučka ubistva, egzoduse, postradanja svog naroda, naroda uopšte.

Crni jahači olovnih glava u takvom stanju su ga sasvim opkolili, uzeli pod svoje i poveli na most, u tvrdi skok — na asfalt, ne u vodu. Onog 26. marta 1984. godine. Odabrao je most pošto je pod njim kao mladić prespavao svoju prvu noć u Beogradu — tumači mi odani ćopićevac Toma Kuruzović — i baš taj datum da ne naudi sutrašnjem, istorijskom 27. martu.

riznicasrpska

ĆOPIĆEVA TUŽNA BAJKA

Na Novu godinu 2005. godine navršilo se devedeset godina od rođenja velikog srpskog pisca Branka Ćopića. Plavokosi dječak iz Hašana kod Bosanske Krupe je skoro sedamdeset godina šeretskim osmijehom zavaravao čitaoca i prikrivao istinsku tugu koja vije iz njegovih pjesama i priča.

Branko Ćopić je rođen 1915. godine u selu Hašani ispod planine Grmeč, kraj Bosanske Krupe, pa je kao njegov omiljeni junak Čiča Triša, "koraka laka otišao iza oblaka" skokom u Savu 26. marta 1984. godine, i tako proslavio most, izdvojio ga i dao mu ime.

Dobio sve značajne književne nagrade koje su se u njegovo vrijeme dodjeljivale u Jugoslaviji. Za života su mu dva puta štampana sabrana djela, prvi put 1964. godine u 12 tomova, drugi put u 14 tomova. Prvo izdanje sabranih djela obuhvatilo je petnaest zbirki priča, četiri romana, petnaestak zbirki (ciklusa) pjesama za djecu, tri zbirke priča za djecu, jednu komediju za odrasle i jednu za djecu.

Branko Ćopić i Dobrica Erić su dva srpska pisca čija su književna djela objavljena u više od milion primjeraka. Djela su mu prevedena na više desetina jezika, među ostalim na: ruski, engleski, francuski, njemački, bugarski, češki, slovački, albanski, rumunski, mađarski, slovenački, makedonski...

O Ćopićevom književnom djelu pisali su svi poznati jugoslovenski kritičari dvadesetog stoljeća, a "Svjetlost" iz Sarajeva objavila je 1981. godine knjigu "Kritičari o Branku Ćopiću". I pored toga ovo značajno književno djelo je nedovoljno izučeno.

Najpoznatiji Ćopićevi romani su: "Prolom", "Gluvi barut", "Delije na Bihaću", "Osma ofanziva"...

Iz brojnih zbirki priča izdvajaju se "Doživljaji Nikoletine Bursaća", koja je najviše izdavana, filmovana, dramatizovana, i "Bašta sljezove boje", jedna od posljednjih Ćopićevih knjiga, ovjenčana izuzetnim priznanjem, "Njegoševom nagradom."

Svijet svog djetinjstva Ćopić je vidio iz kuće svoga djeda Rada, i opisao ga kao svijet Miholjskog zlatnog oktobra, slave Ćopića, "onog našeg krajiškog, smirenog zlatnog oktobra u ranu jesen... kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja. Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih liteterarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da slikam svet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čoveka."

Djetinjstvo je njegova trajna inspiracija. Bajkoliko djetinjstvo puno ljubavi i topline, koju je Ćopić unio u sve svoje knjige i poklonio čitaocima.

Zaneseni krajiški dječak, "Jesenjinska sanjalica", od malih nogu siroče bez oca, uzletio je iz toplog doma djeda Rada do zmajevih krila, vinuo se nad Bosanskom Krajinom, noseći blagu sliku duševnih Krajišnika, plemenitih ljudi, skromnih i smjernih, šereta i leventi, dobričina i bundžija "grubog lica — golubijeg srca".

Malo je pisaca u srpskoj književnosti koji su sa toliko topline i ljubavi slikali svoje junake, kao što je to činio Branko Ćopić. Nema ni jednog nakaznog lika u njegovom djelu, nema ni jedne zle ličnosti, ni jednog ubice. Junaci koje je slikao Branko Ćopić već su postojali u srpskoj književnosti, opisali su ih buntovni Petar Kočić i smireni Ivo Andrić, kasnije još neki bosanski pisci sve tri vjere. Veoma su slični Kočićev Simeun Đak, brojni Ćopićevi junaci, među kojima djed Rade, Čiča Triša, Nikoletina i drugi, i Andrićev junak iz "Proklete avlije" i još nekih priča fra Petar. Bez obzira na vrijeme u kojem su postojali, na vjeru i nacionalnu pripadnost to su slični ljudi, ljudi istog miljea.

Sam Ćopić je priznavao da su na njega najviše uticali Petar Kočić, Oton Župančič, Miroslav Krleža i Ivo Andrić. Pri tom je posebno isticao Andrića, jer njih dvojica nijesu samo pisci istog kraja, već slikari sličnih likova.

"S poštovanjem sam uvek zastajao pred piscem koji je prošao košmarnu stravu proklete avlije života i dao nam čudesne mostove od jave i sna koji vezuju narode i države, prošlost i budućnost, život i smrt. Posle njega neću više nikog da pominjem" — kazao je Ćopić o Andriću.

Ćopić je pisac prve ruke, bukvalno jedine ruke, stvaralac nepresušne inspiracije, izvanredne imaginacije, izuzetnog radnog elana. Prva verzija je jedina verzija njegovog rukopisa i to pokazuje koliko je bio rasan i originalan književnik. Knjige su mu se otvarale odjednom, zato je stvorio tako raznovrsno i obimno djelo u kojem nigdje nije ponovio ni jedan stih.

On nije mogao imati istorijsku distancu prema događajima koje je opisivao, ni prema junacima koji su u njima učestvovali, nije imao privilegiju povlašćenih, ni mogućnosti da piše o vremenima davnim. Bio pisac iz stroja, partizan iz prvog ešalona. Njegova pjesma, kao ni njegova puška nijesu imale izbora. Nije imao izbora ni srpski narod u Bosni, u Hrvatskoj, u ustaškoj državi Endehaziji bila je samo jedna mogućnost — boriti se. Boriti se i opstati uz ogromne žrtve, ili netragom nestati.

Bio je ubijeđeni komunista i zato nije shvatio pogubnost revolucije po srpski narod, čiji su se sinovi bez milosti ubijali u bratoubilačkom ratu, ko zna za čije interese. Ćopić nije smogao snage da poput Mihaila Šolohova pređe i na drugu stranu da tamo nađe iste ljude i jednaku patnju, i to je nedostatak njegovog književnog djela.

Iskreno je vjerovao u ideale Narodnooslobodilačke borbe, jednako poneseno piše o mornaru Marjanu iz malog dalmatinskog sela Ribarski Kut, o Šolaji heroju sa Kupresa, o herojima iz Makedonije, Slovenije...

Internacionalista prvoga reda, do smrti je pjevao ljubav prema svim jugoslovenskim narodima, prema svim narodima svijeta, zbog čega, kao i svi veliki pisci, pripada svima. Glavni junak njegove pjesme, romana, priče je čovjek, običan čovjek koji se bori, koji strada i pati, razumije i voli.

Savremeni istraživači ističu kao manu njegovog djela preveliku ideologizaciju, no to je dug vremenu koje mu je dato. Kako da ne bude ideologizovana literatura pisca iz rova, sa fronta?

Iz današnje perspektive gledano neki pjesnikovi stavovi nijesu se potvrdili u vremenu, ali to je bilo drugo vrijeme, vrijeme ratno, vrijeme zanosa, bratstva i jedinstva, vrijeme koje se neće, na žalost, skoro ponoviti na ovim prostorima, a koje je nudilo ideale socijalizma kao besklasnog društva, optimizam kao pogled na svijet i Jugoslaviju kao zajednicu svih jugoslovenskih naroda.

U svim svojim knjigama, u svakom retku, Branko Ćopić je osvjedočeni humanista, s tugom i bolom pjeva o stradanjima djece, o patnjama i pogibijama onih koji nijesu imali šta da izgube izuzev života.

Kako je bolno u dušama našim odjekivala potresna Ćopićeva pjesma o nedužnoj srpskoj djevojčici u izbjegličkoj koloni na Petrovačkoj cesti, koje sanja o vatri da zagrije promrzle ručice, o krovu da se skloni od zime i o hljebu. Smrt ovog nevinog djeteta, koje ubijaju dušmanske bombe uvijek je aktuelna opomena narodu i teška optužba zločinaca Njemaca i ustaša.

Ćopić i njegovi čitaoci nijesu ni u snu pomišljali na to da se kolone srpskih izbjeglica i pogibije nedužne djece mogu ponoviti na jugoslovenski cestama, a ponovile su se svega pet-šest godina iza pjesnikove smrti, još strašnije od onih koje je gledao mladi partizan Brančilo. Ponovile su se kolone i srpskih i drugih izbjeglica na jugoslovenskim prostorima. Za nekoliko godina besmislenog ratovanja srušilo se u prah i pepeo sve ono o čemu je Branko Ćopić pjevao sa toliko oduševljenja i vjere, propala je Jugoslavija i socijalistički poredak.

Ćopićevi junaci nestali su iz Bosanske Krajine, nestala je i Bosanska Krajina, ona buntovna, slobodarska, Kočićeva zemlja divnih ljudi, u nju su došli drugi, drukčiji ljudi, a Ćopićevi Krajišnici golubijih duša preseli su se u druge krajeve, mnogi "iza oblaka", i ostali da traju kao spomen na slobodu i na život u bajkolikim pričama i dirljivim pjesmama vječitog dječaka Brančila, naivnog bojovnika iz Hašana.

Kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti samo su epizoda u beskrajnom nizu posrtanja u istoriji srpskog naroda, no Ćopić to nije želio da shvati, niti je mogao shvatiti.

U dubini svoje dječje duše Ćopić je slutio da je sve drukčije, da je sve ljepše u pjesmi nego u stvarnosti. Venula je lagano i nepovratno njegova bašta sljezove boje, bojovnici su hrlili ka prolomu, a krajiške delije ka životnom porazu. U osmoj ofanzivi koju su vodili protiv samih sebe, borci partizani poražavaju sami sebe i sve se vraća na početak, zatvara se u novi krug, u cirkulus vitiosus, u novi krug patnje.

Sve je bilo uludo i uzalud. Vidjelo se to odmah iza rata kada su partizanski komandiri junački pohrlili u krevete njemačkih kurtizana po gradovima, ostavljajući svoje porodice po zabitima bosanskim i inim. Ćopić je shvatio da je ispisivao bajku, istinitu i tužnu, partizansku tužnu bajku, da rat nije promijeno ništa, da se sve vraća na staro, zlo i strašno.

Kako često biva u životu, moćni vlastodršci, zadovoljni dok ih pjesnik slavi, osjetljivi na kritiku, brzi da se osvete za najblažu ironiju i pokudu, okrenuli su se protiv pjesnika. Radi jedne priče pisac se zamalo nije našao u zatvoru, dugo je ignorisan i prećutkivan od saboraca, što je boljelo i doprinijelo depresiji u koju je pao prije smrti.

Ćopić je cijelog života ostao dječak i to je za njega bilo pogubno, a velika sreća za njegove čitaoce. Kada je odjednom odrastao i progledao drugim očima bilo je kasno, sve je bilo gotovo. Bolno saznanje da sve je bila laž ubilo je inspiraciju, riječi su počele da izmiču i da bježe, srušili su se ideali, život je izgubio smisao. Sve bilo je laž, izuzev priče koja je ostala da svjedoči o lijepom i nestvarnom trenutku na Balkanu.

"Želja mi je da u ovaj tužni svet nabijen mračnim slutnjama, unesem što više, smeška, nadanja, plavih bajki i puna-puncata kola strmoglavih pustih i dragih lagarija..."

Bio je veliki šeret — znači veoma nesrećan, kako bi rekao Šekspir.

Ćopićeve knjige prelivene su sjetom, tugom i humorom, dubokom saosjećajnošću prema svemu što pati i prolazi. Imao je specifičan i rijedak osjećaj za vrijeme i kratkoću svega dobrog. Vrijeme je kroz njegovu pjesmu prolazilo kao kroz pješčani sat, sve prolazi zaliveno sjetom i varljivim sjajem Miholjskog ljeta. U dnu svega uvijek sija blaga svjetlost pjesnikovog djetinjstva, "zlatnog krajiškog oktobra."

Rođeni pjesnik raskošnog stiha, nije smišljao pjesme, prosto ih je izlivao iz sebe, kao što lije svjetlost sunčanog dana u djetinjstvu i sve obasjava dušom.

"Na frulu severac svira,
arije pospane, duge,
a lišće sipa, sipa,
k'o kiša,
tiho bez tuge.
Silaze magle
ko vojske,
znači —
brzo će zima.
Putuju magle
U buljucima..."

("Šumski đak", "Večernje priče")

Kako samo lako pjesnik nalazi riječi, kako se igra stihom, metrom, koliko je to precizan izraz, kako upečatljiv opis, koja snažna slika!

Hipersenzibilan, dobričina ranjive duše, širokog srca, pjesnik se od tuge, zbilje i životne čame branio specifičnim humorom, dobrodušnom Ćopićevskom šalom, koja obasjava cjelokupno njegovo stvaralaštvo, šalom koja je, lišena otrovnog podsmijeha, ostala kao vid ljubavi prema junacima koje je opjevao.

Ćopićeva pjesma je lirska bajka, koju je ispisivao i u poeziji i u prozi, jer njegova proza ima gotovo isto onoliko lirike kao i poezija.

"Pruži mi ruku, čitaoče,
vodim te sada u mrku goru,
tu se jelike tanane koče,
mirisnu smolu borovi toče,
vječito s vjetrom u razgovoru...

Tijesni klanci jadikovci,
I svaka staza gluva,
Tu pamti mrke osvetnike,
hajdučke stope čuva.
Kad mjesec sjene po gori splete,
Tu vidiš davno nestale čete"...

("Neznanko, deda i ja", "Večernje priče")

Branko Ćopić je bio veliki pjesnik, narodni pisac koji je jednako prihvatan od svih i svuda, dobrodušan, plemenit, jednostavan i jasan, drag svima, posebno djeci. Naša djetinjstva uljepšalo je krasno djelo Branka Ćopića, bez kojeg bi bila znatno oskudnija i sumornija.

Ćopiću se nije dovoljno odužio rodni kraj i neće mu se odužiti nikada, ali ni srpski narod, čiju je književnu riječ uljepšao i obogatio. Njegovo, i danas kao jutarnja rosa svježe književno djelo, svakoga dana vodi bezbrojne čitaoce u nestvarnu i nestalu Srpsku Krajinu, u djetinjstvo, u bajku, u kojoj kao čarobni cvjetovi cvjetaju beskrajne priče buntovnih slobodara, šereta i lola, plemenitih Krajišnika. Mi se danas družimo sa djedom Radem, sa Čiča Trišom, Sa Nikoletinom, Gojkom Ćupurdijom, učiteljicom Lanom, Jovandekom Babićem i drugim bezbrojnim Ćopićevim junacima, slušamo njihove šale i njihove priče i pričamo s njima, jer ljepota života, a posebno ljepota djetinjstva je u druženju. Ćopić je tako lijepo pisao o svome zavičaju, kao da je slutio da će on nestati i preseliti se u bajku.

"Treba se vratiti u detinjstvo i ostati čista srca" — kazao je Branko Ćopić.

Lijepo je što je na ovoj zemlji i u našem narodu srpskom postojao.

Vuk Cerović

riznicasrpska