Tema: Krajiska Poezija

SRBI SU KRIVI

Za heroje danas, sine,
uzimaju kasapine,
Sve zločince i ubice,
što pod maskom kriju lice.

Na niske smo grane pali,
ko su nama ideali,
Ko smo, šta smo, mi ne znamo,
već polako propadamo.

Ponavlja se priča ista,
da je Princip terorista,
Kriv je Srbin mlad il' mator,
krvolok i atentator.

Na sva zvona opet bruje,
lažima se narod truje,
Po njihovom tom izdanju,
pljuj Srbina, slavi Franju.

Mile Romčević

NA KORDUNU GROB DO GROBA

Na Kordunu grob do groba,
traži majka sina svoga.
Našla ga je, na grob klekla
i ovako sinu rekla:

"O, moj sine, radost moja,
gdje počiva mladost tvoja?"
Otac plače, majka cvili:
"otvori se, grobe mili".

Grobak se je otvorio,
sin je majci govorio:
"Ne plač' mila majko moja,
teška mi je suza tvoja.

Teža mi je suza tvoja,
nego crna zemlja moja.
Idi, majko, javi rodu,
da sam pao za slobodu.

Kaži, majko, kaži rodu,
da se bori za slobodu.
Hajde, majko, domu svome,
ne dolazi grobu mome".

Narodna pjesma

TERITORIJA

Ne zovi me šovinistom,
ne idemo stazom istom,
Nisam ođe radi čina,
već me zove otadžbina.

Mi nimalo nismo isti,
ti si onaj koji čisti,
Sve što mu pod ruku dođe,
ja najbliže štitim ođe.

Doš'o sam u ovom stroju,
da odbranim kuću svoju,
Ti si krvnik i ubica,
a moja je ođe klica.

Ne spadamo mi u istu kategoriju,
jer ja samo branim svoju teritoriju.

Mile Romčević

PJESMA IZ KOLONE

Nikad neću izbiti iz glave
onu sliku, oči moje plave
Kad me mater u koprive skrila
neka sila uz mene je bila.

Kroz maglu se sjećam nekih stvari,
u Srbiju bos je doš`o stari,
Ko je noći pokraj puta prov'o,
morao bi razumjeti ovo.

Najstarijeg ne upamti' brata,
nestao je tamo pred kraj rata,
Nisam sazn'o, još su rane svježe,
đe mi kosti bratovljeve leže



Pamtiću do smrti, ja avgust četvrti,
Ljude kako suze rone,
i po nebu avione,
Praznih ruku i bez hljeba,
tad sam bio mala beba.

Mile Romčević

SPOMENKO GOSTIĆ

Pomriješe mu i mama i tata,
ostao je da živi sa bakom,
Malo ko se iz onoga rata,
može 'vakvim nazvati junakom.

Krv je srpska tjerala dječaka,
da na branik otadžbine stane,
Kasnije mu pogibe i baka,
od granata muslimanske strane.

Na dva konja od rova do rova,
on se nije nikada predav'o,
Teška mi je svaka riječ ova,
jer za Srpsku i život je dao.

Pod Ozrenom raniše ga smrtno,
tu je pao, dalje nije mog'o,
Mali borče, velikoga srca,
za te suza prolilo se mnogo.

Nek se čuje za Gostić Spomenka,
ova pjesma himna neka bude,
A onima od kojih je strado,
neka Gospod i nebesa sude.

Ovo hrabro i junačko djelo,
u zaborav nikad ne bi smjelo,
Sve dok Srba ima na planeti,
njemu ime neće umrijeti.

Mile Romčević