Tema: Poezija

PALMA

Palma se kao zublja uvis kreće,
zeleni plamen, što od sunca ište
da krv joj pije; u svako čvorište
zgusnulo joj se po jedno proljeće.

Bez okova i negva, izvijena
i gorda, usred pustinje se koči,
nebeski med se ko u lijevak toči
u topli pehar bezdrvnih joj vena.

Ne uvija se nit se k zemlji svija;
krošnja bez sjene, samo svjetlost gusta
ko žrtva bola iz nje k nebu šija.

Vulkanska krv joj živu ljubav budi,
k ocu je Suncu vuče čežnja pusta:
njegovu carstvu kao stup se nudi.

Groznica 41



Čisto? Šta je to?
Jezici pakla su
mlitavi, mlitavi k'o trostruki

Jezici mlitavog, debelog Kerbera
što na ulazu dahće. Nemoćan
lizanjem da očisti

Grozničavu tetivu, greh, greh.
Zapomaže fitilj.
Neuništivi vonj

Ugašene sveće!
Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
oko mene k'o Isidorini šalovi, bojim se

Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.
Takvi sumorno žuti pramenovi dima
sopstveni element tvore. Neće se razići,

Već će oko Zemlje kružiti
gušeći staro i nejako,
bolešljivo

U kolevci odojče nežno,
grozna orhideja
viseći svoj vrt u zraku veša,

Djavolji leopard!
Izbeli njega radijacija
i ubija začas.

Tela preljubnika pomazujući
k'o pepeo Hirošimu i razjedajući.
Greh. Greh.

Dragi, svu noć
gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi k'o bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.
Limunova voda, pileća
voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe il' bilo koga.
Telo me tvoje
ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam -

Moja glava mesec
od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost.
Celom sobom kamelija sam neizmerna
što žari se i ljeska, blesak do bleska.

Mislim da se dižem,
mislim da ću se uzneti...
Late brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

Čista sam acetilenska
Devica,
opervažena ružama

Poljupcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) -
Raju.


Silvija Plat (zbirka pesama Arijel)

Rastanak od voljene


Sad kad kraj je svemu, poljubac zadnji daj -
Ljubav je prošla, bit' neću više tvoj;
Srećan sam što je najzad došao čas taj
Da postanem opet slobodan čovek svoj.


Daj ruku zadnji put, sruši zakletve nam sve,
Pa kad te sretnem k'o zna kako kasno
Nek bude nam oboma pod obrve dve
Žar ljubavi prošle nestao i zgasn'o.


Al' dok ljubav naša zadnjim dahom ječi,
Malaksava joj srce, strast se nemo slegla,
Dok joj vernost slaba pored odra kleči,
I nevinost skoro smrti je podlegla -


Sad dok ljubav mre nam, ti kad bi htela,
Ti bi je i mrtvu opet oživela.


Michael Drayton (1563 - 1631)

Sve za ljubav



Ljubavi sve daj
I srce poslušaj:
Prijatelje, dane,
Rodbinu, imanje,
Planove, poštenje
I poverenje -
Sve joj žrtvuj, sve joj daj,
Ništa joj ne odbijaj.


Ljubav je gospodar
Silan; daj joj maha,
Sledi joj svim bićem
Do poslednjeg daha,
Nadaj se i čekaj:
Sve više uzleće
Vrhuncu svog sjaja
Dok je snaga njena
Još ne potrošena,
Ne rečen joj cilj.
Kao bog je ona -
Sve puteve znade
I prolaze tajne
Gde nebo imade.


Za podlace nije,
Jer upornost traži
I dušu bez sumnji
Što klonuti neće:
Nju će da nagradi -
Da večito pada
I večno uzleće.


Rad' ljubavi te,
Ostavi sve!
Al' ipak me poslušaj:
Nek je jače srce tvoje,
Pa ćeš biti već od danas,
I kroz ceo život svoj,
Slobodan k'o Arap što je
Od voljene svoje.


Životom svim njoj pripadaj,
Al' kad dođe iznenađenje
I najmanje prvo podozrenje
Da ona u svojim grudima
Sanja o sreći s drugim ljudima -
Slobodu ljubavi joj daj,
Ništa njeno ne zadržavaj,
Ni bledu ružu zbacila što je
Sa lepe letnje dijademe svoje.
Pa ma je k'o samog sebe voleo,
K'o najbolji deo sebe sama;
Ma te njen odlazak tako zaboleo
Da na sunčan dan ti s njim padne tama
I radosti života sasvim te prodju -
Veselog srca znaj:
Kad ode polubog taj
Tad pravi bogovi dodju.




Ralph Waldo Emerson (1803-1882)

Gospa jedna ima



Gospa jedna ima, ljubazna i mila -
Druga mi se nikad mi tako dopala bila.
Samo je jednom kad prodje uspeh ugledati,
Al' ljubav će moja za nju večno cvati.


Njen izgled, njen osmeh i pokret njen,
Njen vedri duh, njen glas - ja opčinjen,
Očaranog srca. Zašto? Ne mogu znati,
Al' ljubav će moja za nju večno cvati.


Vragolasta sva je, omamljuje, pali
Da i učen čovek svoje knjige spali -
Ni tak'o je nisam, avaj, nikada,
Al' moja joj ljubav večno pripada.


Ah, u moje ruke samo da je došla!
Vi već znate kako u njima bi prošla.
Da je grubo zgrabim - to ja ne bih znao,
Jer za ceo život ljubav sam joj dao.


Kupid ima krila, svud' stigne u letu,
I gospa ova tako putuje po svetu;
Ali neka zemlju, nek' nebo promeni -
Za nju ljubav večno cvetaće u meni.


N.N.

Moja Dusa


Dušu si moju razapeo, Kriste,
Kao što vjetar razapinje jedra,
Al njene su misli uvijek mirne, čiste
I njena je volja kao nebo vedra.

U njenoj dubini ko u čaški cvijeta
Jedno sunce sija čistoćom kristala.
To je Tvoja Ljubav velika i sveta,
Koju tako lako nosi duša mala.

O, moja je duša srebro zvonkih struna
Na glazbalu sjajnom Tvojih svetih ruku.
Ona diše mirom nebeskoga čuna
I imade sjaja u svojemu zvuku.


Jeronim Korner

Platno Vjecnosti


Jednom ćemo se u obilju vremena i mirisu pogleda naći,
grliti pučinom u sjajnom zanosu sna i svemirom rasti,
ali prije toga, velikim maštanjima moramo tiho proći,
zaustaviti treptaje i zakoračiti obzirom u otkucaje srca.

Kada u mislima svih naših uzdaha osjetimo milost mira,
kad se na tihim proplancima modrih vjetrova odmorimo,
i slike čekanja iskustvom stoljetnih hrastova prihvatimo,
tada ćemo smjeti vještinu nježnih latica na usne staviti.

Sve dok u drhtanju vrelih kapi mjesečine sami postojimo
i zlatni ples suncokreta beskrajnom posteljom snivamo,
ne smijemo plavetnilo duše glasno iznad duge razbacivati,
već sa palete ljubavi na platno vječnosti sebe slagati.


Zal Kopp

Kad umre ljubav


Gdje da se sklonimo
Kada loše krene
Kad mrtva stabla ljubavi
Ne daju hlad ni sjene

Kažeš...tužno je
I nije kao prvo
Jer nema krošnje zelene
To usahlo drvo

Kažem...neka nam
Tako nam i treba
Kad imali smo pogače
A tražili smo hljeba

Vičeš...čekajmo
Sad će naše vrijeme
Šapćem...nemojmo
Jer umrlo je sjeme

To što čujemo
Nisu naša srca
U mrtvo deblo ljubavi
Samo djetlić kuca


Dragan Gortan

Kad tišina neba zajeca u meni


Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.


Zal Kopp

Prisutan kao svjetlost, bez glasa


Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.


Enes Kišević