Tema: Poezija

Ljubavna tajna

Nikad ne otkrij Ijubav svoju,
Za nju znat' nitko ne bi smio;
Jer i blag vjetar dira hvoju
Tih i nevidljiv cio.

Ja otkrih, otkrih svoju Ijubav,
Otkrih joj srce sve;
Drhteći, hladna, u strahu ona,
Ah, ode, nesta nje!

Čim sam joj Ijubav otkrio bio,
Putnik se pojavi tu,
Tih i nevidljiv cio:
S uzdahom uze nju.


Luka Paljetak

Okrutnost

Bila je tako lepa one večeri
i tako vedrih očiju.
U smionoj igri dopustila je
da joj skinem s ramena
belu maramu.

A kada je noć spustila preko nas
svoju crnu zavesu,
postao sam još odvažniji.
No onda mi se istrgla
i rekla: - "Pričekaj - do sutra!"

Drugog dana, kada sam je sreo,
bila je još divnija.

I ja joj - uzdrhtavši od sreće -rekoh
što mi je obećala.
No ona mi je na to odgovorila:
- "Mutne reči što se kazuju u noći,
gube danju svaki smisao!"

I nasmešivši se blago reče mi
na odlasku: - 'Budi strpljiv
i ne gubi nade nikada!"

Abu Nuvas

Neverna supruga

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.


Federiko Garsija Lorka

Kad bih ti mogao reći

Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
Vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Ako bismo plakali kad klaunovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.

Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš.

Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kada bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš

Možda ruže zaista žele rasti,
Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.


Wystan Hugh Auden

Čuje li se igdje pjesma slavuja?



Posljednji bijeg je iscrpio. Njena snaga na izmaku, a potjera sve bliža...

Ono malo energije što je preostalo u njoj kao posljednji trag razumijevanja, plemenitosti, isijava u mrtvilu sebičnosti i jedini je trag svjetlosti.

Još je daleko od svog izvora obnove.

Ptice grabljivice presjecaju put.

Pojave se niotkud i traže sve...

Njima nije bitno što bi i za njih bilo bolje, i imali bi više da je puste do izvorišta, ishodišta.

Proganjeanje se nastavlja.

Oni samo grabe- sad, u ovom trenutku, nije bitno hoće li energija za njihov opstanak biti uništena.

Osjeća nemoć - okružena, izolovana - prepušta se jer nema svrhe moliti, nema svrhe objašnjavati...

Ptice grabljivice znaju samo za jedno - ugrabiti za sebe što više.

Ptice grabljivice prekrivaju prostor, prostor disanja, bivstvovanja...

Gdje nestadoše slavuji?

Bezimena pesma


Niko da nam se seti imena.
Vremena ova kakva su?
Gde je nada nestala?
...u senci godina...
...na tragu dudova...
...u liscu proslog vremena....
Sunce mozda sija za sve,al ne i za svakog,
Dok dan vedar je,borimo se sa mrakom.
Puna mlada srca su ljubavi neprodane,
Oci jos se sijaju,veruju u bolje dane,
I grudi mirisu na prve dodire,
Koza sveza je,svaka kap prva je.
I boli sto laste se ne vrate.
Nebo, na nas smiluj se!
Moja zemlja mala je,
al narod neustrasiv je!
Mi zivotom posuti smo,
medom podojeni,
sa 3 prsta krstimo se,
verni i odani.
I sta to ceka nas sutra
kad nemamo svoje danas,
kome sijace jutra,kad nece nama,za nas?
Nek uzmu i juce nase,
al srce ovo ne damo,
sto kuca za ognjista,kuce,za juzni deo samo...
Evo i zvona se cuju,
jos jace pomolimo se,
Kosovo ostaje nase,
Kosovo VOLIMO TE!

U SJEĆANJE JA SE KRIJEM

U sjećanje ja se krijem,
živjet ću od uspomene.
Nestanem li, tražite me
u praznini historije.

Život se kroz bolest javlja
i umirem živeć bolan.
U pustoš sam ići voljan
gdjeno smrt me zaboravlja.

I vas nosim, svoju braću,
da mi pustoš naselite.
Kad me mrtvim zamislite,
u ruci vam zadrhtat ću.

Dušu svoju — knjigu — sada
ostavljam vam, taj svijet pravi.
Štioče, kad iznenada
u tebi se drhtaj javi,
ja u tebi drhtim tada.

OČI BEZ SVJETLOSTI

Lijepe oči bez vida, o topazi
svjetlosti mrtve, lune u kristalu,
blizanke tužne, beskrajni prolazi
vode vas, njišu kao zipku malu

vizija tajnih, znamenja i slutnja
svijeta što tone. Pred vama se stvara
od tmine mnoga staza mračna, mutna,
što maglu žive svjetlosti razara.

Lijepe oči bez vida, kada gleda
anđeo svjetla u vaš sjaj blistavi,
uzdasima se bestjelesnim preda,

vid bez očiju uputi tvrđavi
božjoj i pripjev, sladak poput meda,
na liri svira o vječnoj ljubavi.

NA GROBLJU KASTILJANSKOG SELA

Dvorište mrtvih, među zidovima
koji su također od blata,
ubogo groblje gdjeno srp ne žanje,
jedino križ ti sudbinu označava
u tom pustom polju.
Uz te zidove ovce zaklon traže
da se zaštite od sjevernog vjetra,
kad stada sele u potrazi za pašom;
poput valova tu se o njih lome
prazni šumovi isprazne povijesti.
Ko mali otok u srpnju
okruženo si morem
zlatnoga klasja što ga lahor njiše,
a iznad tebe ševa, u visini,
žetvenu pjesmu pjeva.
Kada na zemlju nebo s kišom slazi,
slazi također na posvećenu travu,
koju srp ne žanje,
u kutu tvome, jadno dvorište mrtvih!
i oni u kostima svojim osjete poziv
žive vlage života.
Krilato sjemenje izbjegava ograde tvoje
od kamenja i blata,
ili ti ga ptice milostive donesu
i onda porastu skroviti makovi,
vrijesak, kamilica, metljika i stričak,
među križevima,
da budu jedino pticama za hranu.
U obrasloj ti zemlji kopaju samo,
o dvorište sveto,
da bi posijali sjeme duše, što je
patila na svijetu;
onda, nad tom sjetvom —
dug počinak zemlje!
U tvojoj blizini prolazi put živih
(a nije, poput tebe, ogradom okružen)
po kojem se kreću,
smijuć se il plačuć,
i remete svojim smijehom ili plačem
besmrtan spokoj tvoga zakloništa.
Kad sporo sunce dotakne se zemlje,
a zemlja se k nebu diže,
u času sjećanja,
kad zvono zove na molitvu i odmor,
križ kameni, grubi,
sa zidova od blata,
ostaje, ko čuvar što nikad ne spava,
da budan bdije nad usnulim poljem.
Ne nalazi se križ na crkvi živih
oko koje je naselje usnulo;
križ, ko vjeran pas, pozorno čuva
san mrtvih što su u nebu sabrani.
A Krist odozgo, sa noćnoga neba,
Pastir Uzvišeni,
bezbrojnim svojim očima blistavim
prebraja ovce stada!
Jadno dvorište mrtvih, među zidovima
koji su od istog blata,
jedino križ ti sudbinu označava
u tako pustoj samoći ovog polja!

IZ NUTRINE

O, ne moći dati svjetlost tminama,
glas tišini,
a moja bol bi pjevala
psalam tajanstva.
O, ne moći reći ono što umire
u posvećenoj tajni,
prije nego je rođeno
u grobu-kolijevci vječnosti!

Gdje li je vaš ambrozijski miris,
O cvjetovi zimski?
Prije nego otvoriste Suncu vaše časke
— slatka utjeho! —
vratiste se u polja
koja Smrt natapa svojim vodama?
Moja je sudbina da pjevam ono
što ne može stati
ni u riječi ni u tonove
i da ti kažem ovdje, na uho, ljubavi moja,
cijelo svoje srce
s njegovim ritmom bez muzike i slogova,
sa svom njegovom tišinom.
Strašna je riječ i njena je
snaga zlokobna.
Tek što se rodi, u njoj misao umire,
u njenom tijelu sahranjena,
kao što u času, kad dajemo puni plod,
umiru naše želje.
Neka moja groznica, kada te dotaknem,
probudi groznicu u tebi, u grudima tvojim,
i tada neka se naše strasti stope
u jednu jedinu čežnju.
Šuti, ljubavi moja, zatvori svježe usne,
tako te volim.
Gdje riječ ostavi svoj trag,
teško se gnijezdi poljubac.
Šuti, postoji drugi svijet
u ovom što ga vidimo,
svijet što ga tkaju tmine
i sav je nebo.