Tema: Poezija

Volio bi da me vole

Ni potomak, ni sretan roditelj,
ni rođak čak, ni znanac, prijatelj,
nisam ja ničiji,
nisam ja ničiji.

Jesam, ko svaki čovjek: Veličanstvo,
sjeverni pol, neotkrito tajanstvo,
daleke more sjaj,
daleke more sjaj.

Al, vaj, neću više ovako bazati,
volio bih sebe svima pokazati,
da me jasno vide,
da me jasno vide.

Stoga mučim sebe, stog pjesme bole,
ta volio bih da mene vole
i da sam nečiji,
da sam nečiji...


E.Čolaković

Zbog ljubavi

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.

Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih:nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.


Paul Eluard

Poljubci zatvorenih ociju

Da uvek zajedno poljupce sanjamo,
to znam, i to kad u plac brizne.
Da li je ona na koju mislim?
Uvek osecam
kad joj nocu pokrivac sklizne.

Mi se mozda nikada necemo sresti,
tuzni putnici, nas dvoje.
Al' sam kraj nje kad god zazeli
i Ona uvek dodje
kroz ljubav tudjinke ma koje.
Mozda joj je bujna i crna kosa,
takvu kosu zelim.
Jaoj: njenu tesku, crnu kosu
koliko puta su donele
plave devojcice u nocima zrelim.

Jos cu jednom tako zatvoriti oci
pod poljupcem druge zene;
Kad i ona tako nekog bude ljubila
Kad i ona nekog bude ljubila
zatvorenih ociju,
jer vise nece moci cekati na mene.


Endre Adi

Ljudi u nasim godinama

Ljudi u nasim godinama
Ulaze u ljubav oprezno,
Kao neplivaci u plitku vodu,
Kao politicari u kombinacije,
Iz cistog straha od ponovljenog voljenja,
Iz nesigurnosti,
A oni su zanete ljubavi
Vec dobrano izucili
I mogli bi biti od slatke
Pouke neiskusnima,
No ostace zavatreni
A sigurni i uspravni na ulici,
Medj’ ljudima,
Samo ce u hladnim nocima,
Sami i prepoznati odjednom,
Izaci na zacudjen sneg
I glasno zaplakati.


Pero Zubac

Odbrana naseg grda
( odlomak )

Pogledaj mene. Reka ne tece.
Jos uvek smo sami pod zvonom visine
( Nikada sami )
Prozori su tamo, prozori za nama
Prekrsteni, otvoreni, razbijeni
Da l’ su kratkovidi kao sto su sicusni
Zar su bas ravnodusni kao sto su daleki
Kad se glava prikloni u pramac glavi,
Zar cemo cute kad radoznalost izgubi svoj dan?

Voleo sam te, ti znas, rumenim zmuranjem
Na nekom spratu koji uvek je bio isti
( Gledaj me )
Sa istim stepenistem i istom zavesom u sobi
Cas zutom cas plavom ali uvek neprovidnom
Sa onim prozorom koji se moze otvoriti i
Zatvoriti
A da se nista ne promeni u rasporedu
Tezina u sobi,
Voleo sam te iznad jedne ulice
Uvek iste stranputice,
Ona je bila duboko dole pod nasim zagrljajem,
Zatim smo se voleli mi duboko dole
A ulica nad nama se grlila nasim zagrljajem,
Ulica, seti se, za koju smo zaboravili
Da je dijagonačla izmedju spratova predaka i
potomaka;
voleo sam te u rumenim prozorima smirenja,
mozda ovim prozorima koji cute a nisu
ravnodusni
nego su predodredjeno podneblje nad
usamljenim camcem.

Koga to volimo zapravo, draga?
Tvoje rame, taj bok tog istog camca,
( Zar smo tako daleko? )
Tvoj lepi lik, ili senu buduce senke,
Tvoje oci, prozore nastavljanja,
Bele prste
Il’ poprecne ulice u kvadratima ponavljanja
Tvoj vrat il’ stopalo sina na ramenu,
Tvoj glas il’ glas koji kaze da je noc
I da je svejedno da li cemo ici kuci
Ili umreti ili ostati ovde,
Jer plodovi i dalje rastu, rastu i rastu.


Miodrag Pavlovic

Otići

Želim otići,
odagnati misli,
nestati u nepoznato.

Otići...

Ne osvrćući se
bježim od sebe,
ali s mjesta se
ne pomičem.


Ivan Prebeg

Tamnariceva pesma

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih dojki izvajanih ljubavlju

Žak Prever

Tužna pjesma

Nemoj otići, tu ostani sa mnom,
i daj mi ruku da se moja zagrije,
nek' sve se vrati što je bilo prije,
pa makar da je davno pokopano.

Makar je mračno, ti ne pali luči,
sve vidi tko je proplakao noći,
nema želja tko je vječno, u samoći
čekao, znajuć' kako usud muči.

Pred nama sad su samo krhotine.
U srce moje gledaj: kako malo
od svih je riječ med nama ostalo.
Kajanje osta, što neće da mine.

Nemoj otići, ne govori ništa,
nek' teče dalje slijepih snova rijeka
i nek' u čunu nosi dva čovjeka,
a svejedno je gdje su pristaništa.


Alojz Gradnik

Zbogom

Hej, to bješe zbogom, a ne doviđenja,
kad smo si posljednji put, tužni, ruku dali.
Lice mi tvoje isčezlo, k'o u daljini rupčić mali,
što je mahao za sreću na putu strpljenja.

Ne, sreće biti neće: sve do rastajanja
obraz nam svakom prepun suza bješe,
što tješit nas moglo-glupi ljudi nam uzeše,
-nama su ostala samo tugovanja . . .

Sad su moje misli mreža paučine.
U njoj se stalno jedna sjajna muha krije.
Pustiti je ne mogu-na krilima joj med,
njime me hrani dok u golim poljima Rusije
mislim na naš dragi, maleni svijet.

Janko Jesenský

Zajedno

Dugo već idemo zajedno
Svako svojom stranom ulice
Oči nam lutaju traže daleko
Samo nama blisko

Već dugo tragamo
Pritajeno živimo
Prolaze godišnja doba
U raskoši boja u sivilu

Dugo već hodamo ravnodušno
Ništa ne tražimo
Ništa ne dajemo
Ništa nam nije potrebno

I kad nam se čini
Da smo otišli zauvek
Ti ka jugu ja ka severu
Sretnemo se iznenada

Poklanjamo jedno drugom sve
A ništa ne tražimo zauzvrat
U mraku naše sobe
Grle se dugo naši šapati.


Stojanka Radenović Petković