Tema: Poezija

Suton u covjeku


Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.

Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.

Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.

Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.

Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.


Tin Ujevic

Mala pesma o prvom poljubcu


U jutro zeleno
hteo bih da sam srce.
Srce.

U kasno podne
hteo bih da sam slavuj.
Slavuj.

Duso, odeni se u boju narandze.
Duso,
odeni se u boju ljubavi.

U jutro zivo
hteo bih da sam ja.
Srce,
A s' veceri
hteo bih da sam tvoj glas.

Slavuj,
Duso,
Odeni se u boju narandze
Duso, odeni se u boju ljubavi.

Nas Dvoje


Sedimo nas dvoje
u sutonu plavom

Sedimo nas dvoje u sutonu plavom
Osecamo nebo kao krov nad glavom.

Ustajemo naglo, nekud odlazimo
I prolazeci tako prolazimo.

A negde nas cekaju Veliki Antili
Gde necemo nikad biti nit smo bili.

Kazem ti tiho: nista nam ne treba
Ali vise nema ni tebe ni neba.


Matija Beckovic

Ljubavna pjesma


Imala si noge od kobile ždrebne
a kosu od kučine, tvoje oblike
stolarske proizvodnje tukao sam
siguran u popravak, zamišljajući
- kada bih ti zubima natezao cicke -
jedno nabreklo obilje. Dobro ti je stajala
marinerica, bijela i modra.

Borio sam se na pržini da te otvorim
i da te riješim jedne sumnje, podsuknjo
narodnih vlakova.
Sam Bog zna
što sam vjerovao da vidim, u njezinim nemirnim
očima.
Da je u tome grijeh! idemo
tlapnjo dobi, koja ostavlja znak
i laž: proglasivši odraslim
život, evo me gdje grbim šiju
da kažem: čudna stvar, čudna stvar, kao guska.

Uviđam da sam da ne utonem
upotrijebio tebe kao pojas za spasavanje

Ovdje, gdje je more prepuklo, nema više
sjećanja, i ako me obuze izdaja
dubine, to je samo noć, jasnoća
brak mora i mjeseca u ovim zemljama
niskim, to je samo Villa Serena tako gola,
tišina, zbunjenost pred prijetnjama
zore.

Rodjendan


U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
bio sam sretan i nitko nije bio mrtav.
U staroj kući proslava mojeg rođendana bijaše nešto poput vjekovne predaje,
i radost sviju, i moja, bila je stanovita kao neka religija.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
imao sam potpuno zdravlje što se sastojalo u tomu da ništa ne pojmim
da za obiteljski krug budem uman,
i da nemam nada koje su drugi imali za mene.
Kad dođe vrijeme da imam nade, ja ih više ne znadoh imati.
Kad dođe čas da gledam život, bijah izgubio smisao života.

Da, ono što bijah od pretpostavljenoga u pogledu sebe,
ono što bijah po srcu i rodbini,
ono što bijah u polupokrajinskim predvečerjima,
ono što bijah u ljubavi drugih i kao dijete,
ono što bijah - o, dragi Bože, ono što samo danas znam što bijah...

u kojoj je razdaljini!...
(Ne nahodim...)
Vrijeme kad se slavio moj rođendan!

Ono što sam danas poput vlage je u hodniku u dnu kuće,
što rađa plijesan po zidovima...
ono što sam danas
(i kuća onih što me ljubljahu trese se cijela od mojih suza ),
ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću,
i da su svi mrtvi,
i da sam preživio sebe kao hladna šibica.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan...
Kako sam to ljubio, kao osobu, ono vrijeme!
Tjelesna žudnja duše da se opet tamo nađe
u jednom putovanju metafizičkom i ćutilnom,
s dvojnošću mojega ja...
Jesti prošlost kao kruh izgladnjelog, bez okusa maslaca među zubima!

Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve ono što je ovdje...
Prostrt stol s više stolnjaka, s boljim crtežima na posuđu, s više čaša,
kredenac s mnoštvom stvari - slatkišima, voćem i ostalim u sjeni namještaja-
stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene,
u vrijeme kad se slavio moj rođendan...

Zaustavi se srce!
Ne misli! Pusti glavu da misli!
O, moj Bože, moj Bože, moj Bože.
Danas više nemam rođendana.
Trajem.
Moji se dani zbrajaju.
Bit ću star kad to budem bio.
Ništa više.
Bijes što nisam ponio u džepu ukradenu prošlost!...

Vrijeme kad se slavio moj rođendan!...

Raspinju me


Raspinju me
a ja moram biti križ i čavli.
Varaju me a ja moram biti laž.
Pale me a ja moram biti pakao.
Moja su hrana sve stvari,
Točna težina svemira,
poniženje, klicanje.
Moram opravdati
ono što me ranjava.
Nije važna moja sreća
ili moja nesreća.
Ja sam pjesnik.

Zaljubljen u ljubav


Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino budjenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak
Nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu jegulju.


Josip Pupacic

Pesma za mene, pesma za tebe


Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.



Desanka Maksimovic

Mladjahnu zenu pod svezim lovorom


Sveže slatke vode u bistrome toku,
Gde je udove lepe
Kupala ona što mi se jednina gospom čini
Sećam se toga uz uzdahe slepe
Stub svom lepom boku;
Trave i cveće koje suknjom širokom,
Ljupkom je pokrila,
I nedrom koje andjeoski svetli;
Vazduše vedri i sveti,
Gde Amor mi srce otvori lepim okom:
Svo slušajte, sluhom duše jedne,
Ove moje reči, bolne i poslednje.

Ako takvu sudbu svi za mene ištu,
I ako nebo s tom namerom dela,
Da mi Amor sklopi oči u suzama,
Nekakva milost nek mi ostatke tela
Sahrani medj’ vama,
A duša gola nek ide nebeskom boravištu;
Manje će surova biti smrti tama,
Ako tu nadu puku
Nosim u ovom opasnom koraku;
Jer duh na izmaku
Ne bi nikad mogo u mirniju luku
Niti u grobnicu mirniju
Pobeći od izmučenog tela i kostiju.

Možda će opet vreme da se otka
Kad će na mesta već znana
Vratiti zverka pitoma i krotka;
I tamo, ona gde me je videla
Blagoslovenog dana,
Pogledom punim radosti i želja
Tražeći mene; i, o, neveselja!
Ko zemlju da već me skriva kamen goli

Kad vidi, nek Ljubav nadahne jako,
Da uzdahne, tako
Nezno da milost za mene izmoli
I uzdhom nebo da savlada celo,
Brišući sebi oči lepšim velom.

Sa lepih grana je letela
(Slatka sred uspomena)
Kiša cveća na bedra njena;
A ona je sedela
Skromna u tihoj slavi, tu
Oblakom ljubavi već pokrivena;
Neki cvet joj pado na haljina rub,
Neki na letenice plave što je krase,
Što kao biser i ko zlatna vatra
Behu onog dana kada je posmatrah;
Neki je pado na zemlju, neki u talase,
Neki je nastavljao zrakom da krstari
Kao da kaže: Tu Ljubav gospodari!.

Ko zna po koji put, i tada
Uzviknuh prestravljeno
Ona se u raju rodila, verujem!
Zaboravom tako me ispuni i savlada
Ponašanje božansko njeno
I lice i osmeh i glas koji čujem,
Od stvarnog me sveta
Odvojiše tako
Da rekoh, s uzdahom koji me potresa:
Kada sam ovamo dospeo i kako?
Misleći da sam u nebu, a ne tamo gde jesam.
I tako volim, od onih vremena,
Livadu tu, da drugde mira nemam.

Da imaš pesmo, lepote koliko žudiš
Mogla bi hrabro
Izaći iz šume i živeti izmedju ljudi.

Decanska zvona


ćutim

vjekovima ćutim tvoje ime
slutim kako mi poslije kiša boluješ kosu
i kako od leleka zvona zanijemim i oslijepim potom
i ni molitve ne razumjem
kad padam u bezdan za tvojim čelom

zbog tebe kćeri jerusalimske
sve čedne a udove jesu
i utve zlatokrile ranjavaju paučinu
snivaju
kako ti iz obraza kljuju vino
i krune od ruku dukate čistog zlata
nevjestinske
čemerne kad u nevakat dođu

ruke mi pod najdonji kamen dečanski gnjiju
ti svetac i pomor biblijski
ti sedmi svetogorski monah
ti mojih devet jugovića i bol carice milice
ljepota
što je ne vidješe oči ni cara ni cesara
nit mlade gojkovice

pohode li te kćeri jerusalimske
ljubavi
ruku samo preko boka da mi prebaciš
mogla bih da cvjetam i bremenim svakog proljeća
grlo samo da mi dahom opališ
mogla bih ja dojiti i devet obilića
(lele ako zaleleču dečanska zvona
pa mi se lik sa freskama pomuti)

a poneka ptica zaboravi let
ostavi goru i oltar sanaj
vezilje mu kradu oči
na prevaru ga preko rijeke prevedu žedna
a krv bi njegova ukrotila sve vodopade svijeta

a klijale su pod bedemima neke oči
i zavidjela mu gojkovica
za osjeku što dugujem krvi
gresna se domu vraćam
sa kletvom dečanskih zvona u ušima

praštaj ljubavi!


Darinka Jevric