Tema: Poezija

Poziv


Ne zanima me od čega živiš.
Želim znati za čim žudiš
i imaš li hrabrosti snivati
o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman riskirati
da ispadneš budala zbog ljubavi,
zbog svojih snova,
zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec.
Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli,
jesu li te životna razočaranja otvorila
ili si se skutrio i zatvorio od straha
da ponovno ne osjetiš bol.
Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol,
moju ili svoju,
a da je pritom ne moraš skrivati
ili ublažavati
ili izbrisati.

Želim znati znaš li se radovati,
zbog mene ili sebe,
i možeš li divlje zaplesati
i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju,
a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi,
realni,
svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga
kako bi bio iskren prema sebi;
jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju,
a pritom ne iznevjeriti sebe;
možeš li biti izdajica
i samim time vrijedan povjerenja.

Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu,
pa i ako nije lijepa,
svakoga dana,
i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću.

Želim znati jesi li dovoljno snažan
da živiš s neuspjehom,
svojim i mojim,
i da svejedno stojiš na rubu jezera
i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu;
- To!

Ne zanima me gdje živiš
i koliko novaca imaš.
Želim znati jesi li sposoban ustati,
nakon noći ispunjene tugom i očajom,
umoran i do kostiju izubijan,
i učiniti sve što je potrebno
kako bi nahranio svoju djecu.

Ne zanima me koga poznaješ
i kako si dospio ovamo.
Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre
i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si
ili što si
ili s kim si studirao.
Želim znati sto te u tebi samom gura naprijed
u trenucima kad se sve ostalo ruši.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom
i voliš li uistinu osobu koja jesi
u trenucima praznine.


Oriah Mountain Dreamer

Tama


Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?


Ivo Andric

Volimo se


Ranije
jucerasnjici
proslosti
ostavljamo,

kasnije
sutrasmjici
buducnosti
prepustamo

i volimo se
sada,
u
sadasnjem
trenutku
vjecnosti,
iz
trenutka
u
trenutak.


Stojan Simic Krpica

Labud


Zjenica plava moga vrta to je drhtavo ogledalo
jezera jednog čiste vode, toliko čiste te vjerujem
da se u sjajnu površinu misao moja upisuje.

Cvijet zraka i cvijet vode, duša jezera to je labud
sa svoje dvije ljudske zjene, težak i otmjen poput princa;
krila mu ljiljan, vesla ruža
kljun mu u ognju, vrat žalovit i ponosit je,
i bjelina i sva umilnost labudova.

Ta ptica bijela, ptica teška, što zlokobnim se pjevom javlja;
-karanfil, skriven u ljiljanu, u plam i čudo pretvara se
uzbuđuju me bijela krila kao goruće dvije ruke.

Nikakve usne nisu žarke ko njegov kljun u mojoj ruci;
nijedna glava tako krotko u moje krilo nije pala;
nijedna put mi nije dala takav užitak, takvu patnju:
kroz njegove se žile pjeni plamena struja, dvaput ljudska.

Rubinom rujnim od požude glava je njemu okrunjena;
i on odnosi puste želje u svome skutu ružičastom.
Na rukama mu vodu dajem a čini se da oganj pije;
i ja izgledam k'o da pružam čitavi pehar svoga tijela.

U mome snu toliko živi i tako u put moju tone
te često mislim jel' to labud s dva svoja krila lepršava,
s očima svojim rijetkim, ljudskim, i sa crvenim, žarkim kljunom
je li to samo bijeli labud u bistroj vodi mog jezera,
il' ljubavnik u mom životu

Jezeru bistrom na obali zapitkujem ga u u tišini
a tišina je samo ruža navrh njegova žarkog kljuna.
No on mi u svom mesu zbori, a ja ga u svom mesu slušam.

Katkada-cijela!-ja sam duša; Katkada - cijela! -ja sam tijelo.
Uranja kljun u moje krilo i tu ostaje kao mrtav
Na površini od kristala, u drhtavome ogledalu jezera,
koje katkada misao moju odražava,
crvenom bojom labud plaši, a ja bjelinom strah zadajem.


Delmira Agustini

Neizbjeznost


Je li to važno da'l si bila vjerna?
I da li ja bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna,
i mi se nehotice promatramo žedno.

Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga k'o žedna.
Trenuci šumno teku kao vode,
a strast već vreba, gdje da nas probode.

I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.

Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.


Valerij Brjusov

Sto soneta o ljubavi


Obnazena, jednostavna si kao jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malecna, okrugla i prozracna,
sadrzis linije meseca, puteve jabuke,
naga, majusna si kao zrno zita nago.

Obnazena, plava si kao kubanska noc,
u kosi su ti brsljani i zvezde,
naga, velika si i zuta
kao leto u nekoj crkvi od zlata.

Naga, malena si kao tvoj nokat jedan,
povijena, krhka, ruzicasta dok dan se ne rodi
i zavlacis se u podzemlje sveta

kao u neki dugi tunel odela i poslova;
tvoja se svetlost gasi, odeva, osipa
i ponovo postajes samo ruka gola.

Ozivi mene, noci


Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Ko tice kad ih gone iz gnijezda,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čeko na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lutke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

Aleksa Šantić

Ne žalim, ne zovem, ne plačem.
Sve će proći ko s belih jabuka pra.
I venenja zlatom obuhvačen
mlad nikad više neću biti ja.
Ti sada nećeš tako dalje tući,
srce, dirnuto zimom tom.
Niti ću bosonog ikad ući
u brezovinu ko u sanjan dom.
Duh skitanja, sve redje, sve redje
oživljava usta mojih žar.
Iščezlo je svežine one predje,
osećanja i pogleda čar.
Skupljim sam se prohtevima dao.
Živote moj, šta se s tobom zbi.
Ko na ridjanu da sam projahao
U proleću davnom da'l si ti?
Svi smo prolazni u životu ovom.
S klenova lista tiho bije med.
Primi i ti sa nežnim blagoslovom
svemu što cvalo da je mreti red.


Sergej Jesenjin

Zimska ljubavna pesma


Snjeg je u unutrašnjosti
grana se naginje prema mom prozoru
i ulazi sigurno
Dobro jutro. Dobro dosla.

To popodnevno sunce,
taj fini ružičasti preliv preko
blagdanskih kolača,
preko plastične slastičarske jabuke,
tvoja je blaga sukrvica.
Začarani grad od stakla
koji ćemo samo hodajući
noćas razbiti potpeticama.
Skupiti sve to pa reći: "ti si, ti si..."

Preuzimajući tuđi pjesnički način,
imitirajući svoju prvu knjigu,
sve što su godine izbacile na obalu,
moji mili i daleki brodovi...
Pa, pod uticajem alkohola,
čežnje,
klasične muzike i seksualne potrebe...
Sakupiti sve to pa reći: "ti si, ti si..."

Ljubakanje sa provincijalkom
koje je zadržalo od čuvanog sadržaja
svu onu muku,
oficirske porodične enterijere,
našu djecu,
strah od umjetnika...
tvoje izdaje,
odlazak...
Zbogom...
Ja odlazim ulicom koju je snijeg doslovno ugušio...
sakupiti sve to pa reći: "ti si, ti si srce moje malo..."


Rade Serbedzija

Molba mladosti


O, mladosti, mladosti,
da brzo odlazis, ljudi kazu.
Ali ja te necu nikad pustiti.
Oko srca svoga postavicu strazu
jednog bola i jedne radosti;
oko vrta svog zasadicu visoke
borove, i brsljane, i paviti;
vetrove i reke siroke
bujicom cu naviti
svud oko nasega brega;
a vidik u krug cu zaviti
cicom i smetom snega.

O, mladosti, nemoj od mene otici:
niko nece moci u tvojoj suzi
biti ovoliko ludo lud,
ni ovako sumoran u tvojoj radosti.
O, mladosti, mladosti,
ni u cijem srcu nece tvoja zud
u ovoliko sunce porasti;
niko nece ovoliko cistih
imati grehova ni strasti.
O, mladosti, mladosti,
da sobom odnosis, ljudi kazu,
svoje bolove i svoje radosti.
Ali ja te necu nikad pustiti.

Oko srca svoga postavicu strazu
jedne ljubavi sto mene volece;
u vrtu svome zasadicu prolece;
sve mirise slatke zarobicu
sto bregom nihaju leti;
sva sunca, sve zvezde zadobicu
na nebu da nasem rumene;
pa neces ni moci, ni hteti
nikad otici od mene.

O, teske, sumorne radosti,
o, slatki, ludi bolovi
moje mladosti,
nemojte otici od mene!
Jer zivece tada dolovi,
mirisi, ljudi i zvezde rumene;
a ja skamenjena sedecu na svom visu
i bice mi svejedno: da li su ili nisu
u meni nekad goreli
tvoji bolovi i tvoje radosti,
o, mladosti.