Tema: Poezija

Lepse od cveta...zena


Jednoga dana haiku pjesnik Basmo odluči otputovati kako bi vidio cvat cvijeća na nekom mjsestu,koje bijaše na glasu po svojoj životopisnosti.
Na putu začuje za neku siromašnu djevojku koja je bila poznata po svojoj odanosti roditeljima.
To podjari njegovu znatiželju i tako krene tražiti djevojku.

Kad ju je pronašao, daruje joj sav novac koji je sa sobom ponio za troškove puta.
Nato se vrati kući, ne vidjevši cvata cvijeta. Potom, ovako reče: "Ove sam godine vidio nešto ljepše od cvijeta."

Filozofija zen-buddhizma

Ponukana prekrasnim haiku pjesmama, koje sa sedamnaest slogova kažu sve ono što neke pjesme s više strofa kažu isto odlučila sam legendu o pjesniku Basmu podijeliti s vama koji cijenite i uvažavate japansku umjetnost.

Oda Lidiji


Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)

Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.

Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.

Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.

Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.

Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.

Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.

I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.

Samoca


Tugu ne mozes opisati.
Ona je poplava koja nosi sve pred sobom
podriva kuce,
rije nasipe,
valja bregove.
Covek je premlaceno pseto nikom potrebno.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes izraziti.
Ona je pozar koji tinja godinama
i bukne,
ocas planu sume,
nestanu gradovi.
Covek je vaseljenski les koji niko
ne moze poznati.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes suditi.
Ona je uvek kamen o vratu davljenika
zanavek vezan.
Smiraj je samo na dnu
koje se izmeriti ne da.
Covek - plamen
vraca se u kamen.
Mrzim tugu.

Ti ostajes


I kad svi odu
napuštajući svoja mjesta u srcima voljenih,
ti ostaješ, Gospodine.

I kad pustoš zamijeni radost
u predvečerje nada,
ti ostaješ, Gospodine.

I kad se svijet promijeni,
a prijatelji iščeznu na svome putu,
ti ostaješ, Gospodine.

I kad na obzorju za sva očekivanja
čista praznina blista,
ti ostaješ, Gospodine.

Komadic sunca


Komadić sunca u bočici nosim ti,
nek se u tvojim očima rasvijetli.

Šareno dugino stakalce sam ti dao,
ako ti možda pogled nečiji učini nažao.

Komadić svjetla u bočici mirisni,
atom sunčanog jutra dražesni.

Kad ostaneš sama i noć se spusti,
ti malo njega iz bočice pusti.

Zrake će zaigrati posred stijene,
crtati kvadrate, bacati zlatno prstenje.

Komadić sunca u bočici zarobljeni
s tajnama o svakoj alkemijskoj mjeni.

Prašak da uzmeš kad želiš na spavanje poći
i ja ću ti noću opet u san doći.

Komadić svjetla ukradoh nebeskom svodu
tom za tvoje grudi, kao za broš s topazom.

Oboma nama da jasno svijetliti stane
kad više ni sunce nad zemljom ne grane.

Ne volim te vise


Ne volim te vise da znas
ali uvijek mi tako ponekad
u vremenu dodjes
pa pomislim da si mi sve na svijetu
i ne mogu ni zamisliti
kako lezis u nekom drugom krevetu
a ista si i kad kisa pada i kad hlace obuces
i kad suknju skidas
a ne places nikad
jednog cu te dana ubiti zbog svega
jer si tako slatka
bezobrazna i kratka
ako ne racunam noge
jer si fina djevojcica
i najhrabrija kurva
jer si mi u oci usla
bez kucanja i srama
ubit cu te prije spavanja
da se probudis kao dama
da imas pune sobe ljubavi
kao zimnicu spremne
i ne volim te vise da znas
i sve ce novine pisati o tome
u restorane vise neces uci
ludo moja mala
neugledna plava
predivno stvorenje bozje i moje
raspitaj se kod prijatelja
sto je jos tvoje
a sto meni pripada
raspitaj se jer ne dam ti vise
ni da mislis
ubit cu te sto se skitas svijetom
policija ce te traziti
sto bludnicis s ljetom na javnom mjestu
pa ces onda opet k meni
dovoditi ljude
da me ubijaju dugo i da se cude
sto volis na meni
i ne volim te vise da znas
ali te trazim
jer si tako prosta i slatka kao sirup
jer si tako divlja
kad ti vrat zagrizem
a bas nikakva nisi kad te zubi bole
necu vise ni da mislim o tebi
dok si od mene daleko
sto ja znam ljubi li te netko
jer ti je toplo u sobi
bezobraznice mala
igraj se jos malo
dok mi mrak ne padne u krevet
ludo
cekam te i sutra
kao uvijek u devet.

Moje veliko slovo


Ti si jedno veliko slovo
u mom zivotu
neoprostivo i neduzno
namjerno i slucajno
ti si sve
i nocas ja se odjednom sjetim kise
koja je pala tog popodneva
sjetim se tvojih ociju
iz kojih nisam izlazio
pet sati i nekoliko minuta
a za to vrijeme svijet se okretao
i nista nije stajalo
druga smjena je radila neumorno
netko je u tom trenutku ljubio
i umiralo se u tih pet sati
i nekoliko minuta
a mi smo dijelili sudbinu ruze
ja s tvojim imenom na usni
i ti sa mnom
kisa je padala tog popodneva
znam to sigurno
jer na tvom licu je zasjala jedna kap
poput bisera
i trave su sanjale o nama
ti si jedno veliko slovo u mom zivotu
i samo sam tebe ucio
kako se pobjedjuje ravnodusnost
govorio sam ti lijepo
a ustvari
ponekad sam pomislio kako bi bilo
raskopcati tvoju kosulju
i ljubiti te dugo
tako dugo dok kisa ne prestane
ti si moje veliko slovo
veliko poglavlje jednog popodneva
i malo vecernje tame
ti si zvijezda lutajuca
koja mi se seli iz oka u oko
pa sjetis li se kako smo izasli
iz te kise sretni
moje veliko slovo.

Ne volim te zato sto te volim


Ne volim te izuzev zato što te volim;
Od voljeti te do ne voljeti prelazim ,
Od čekanja do kada te ne čekam
Srce mi prelazi od studeni do plama.

Volim te samo zato što si ti ta koju volim;
Duboko te mrzim, i mrzeći te
Privijam se uz tebe, i mjera moje promjenljive ljubavi prema tebi
Je da te ne vidim već slijepo volim.

Mozda će januarsko svjetlo uništiti
Moje srce sa svojom okrutnom
Zrakom, kradući mi ključ ka potpunom smiraju.

U ovom dijelu priče sam ja onaj koji
Umire, jedini, i umrijeću od ljubavi zato što te volim,
Zato što te volim, Ljubavi, u plamenu i krvi.

Volio bih da me volis


Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi
Ako si noć,ja biti ću zora
i bljesak svjetlosti u rosi

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma
Ako si izvor,i ja ću biti
u živoj stjeni bistra česma...

Ivina vremena


Danas, još jedan dežurni osmijeh
i riječi reda radi izgovorene.
Koliko će još stihova
ispod tvojih trepavica izroniti?
Kažeš, vrijeme je na našoj strani,
a ja bih da stane sve
u ovom čarobnom trenu
tišine s tobom.

Ja se baš vremena bojim
i da mi te ne odnese iz glave
vjetar neki ludi,
da se ne izbriše
obris tvoga lika
i početak
i kraj
i sjene
pa da poslije samo zeleno vidim.

Danas, još jedan bijeg
u tvoj pogled
i napola presječen tren.
Koliko ću puta još
misliti na tebe
osjećajući druge ruke...

Da se bar riječima može iskazati
koliko ti vjerujem
i koliko bih željela
da mi uspomene
pune tebe budu
i da budu istina.

Danas zadnja cigareta
samo zbog dima plavičastog,
vidim te negdje uza njega...
Sada, laku noć i ...

Vjerovati?
Jesam li mogla sebi
nanijeti veću bol?