Tema: Petar Kocic - Biografija

Petar Kocic - Biografija


Petar Kočić (1877—1916)

Petar Kočić pripada najznamenitijim književnicima iz Bosne. Rodio se godinu dana pre austrougarske okupacije tih krajeva, dakle 1877. godine, u selu Stričićima, u Bosanskoj krajini.

Ceo svoj život proveo je Kočić ili u uslovima okupacije ili aneksije Bosne i Hercegovine. Austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, koje su dotle bile sastavni deo Turske, prethodio je niz bosanskih i hercegovačkih buna, koje su postavljale kao zahteve nacionalno oslobođenje i ukidanje kmetskog položaja seljaštva, jer je ono bilo još uvek u feudalnom odnosu prema agama i begovima. Na Berlinskom kongresu (1878) Austro-Ugarskoj je dato pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, s tim da reši njihova unutrašnja pitanja. Međutim, austrougarskom okupacijom (a ni kasnijom aneksijom) ne samo što ta pitanja nisu rešena nego je došlo još i do pogoršanja položaja seljaštva. Zadržani su feudalni odnosi, a još su došli i tereti koje je donosio sobom razvitak kapitalizma. Ni rešenje pitanja nacionalnog i političkog oslobođenja nije, razume se, bilo u interesu Austro-Ugarske, pa i od toga nije bilo ništa.

Iako sveštenički sin, Kočić je, u stvari, rastao i odrastao u seljačkoj sredini, iz nje poneo najdublje utiske i uticaje, osećanja i shvatanja, što se kasnije i te kako jasno izrazilo i u njegovom političkom i književnom radu. Kada se po ženinoj smrti zakaluđerio, živeo je njegov otac u manastiru Gomionici, gde je Petar Kočić učio osnovnu školu. Tu je i kao gimnazist provodio letnje raspuste i upoznao život i sredinu manastirsku, ali je isto tako bio u stalnom dodiru sa seoskom sredinom i seljacima. I kao što ćemo u više njegovih pripovedaka nalaziti likove inspirisane poznavanjem manastirske sredine (kao što su: Simeun Đak, iguman Sopronija i Partenija, slikani neposredno po živim likovima), isto tako ćemo, još više, u njima nalaziti likove inspirisane seoskom sredinom i njenim ličnostima iz Bosanske krajine i njegovog užeg zavičaja: Zmijanja (David Štrbac, Mijo, Vuk, Čočorika).

Posle završene osnovne škole Kočić je otišao u Sarajevo da uči gimnaziju, ali je tu nije završio, jer je bio isključen zbog jednog svog patriotskog istupanja i protesta protiv austro-ugarskih okupacionih vlasti. Tada je prešao u Beograd, gde je, teško živeći i sirotujući, završio gimnaziju; tu je počeo da piše pesme. Posle završene gimnazije studirao je slavistiku u Beču. Tu je živeo vrlo oskudno, gladovao je, ali ga beda i nevolja nisu slomile; u vreme najteže oskudice, onda kada je, kako sam veli, "go, bos i gladan" čeznuo za svojim planinama i svojim narodom, on se oštro borio protiv oportunističke i kompromisne politike čaršije u Sarajevu i drugim mestima u Bosni. Buntovno raspoložen i borben, Kočić već tada stupa u otvorenu borbu. Tada on piše i svog "Jazavca pred sudom" i svoje najlepše pripovetke.

Posle završenih studija Kočić je prvo nastavnik gimnazije u Skoplju. Zbog jednog sukoba sa predstavnicima tamošnjih srpskih crkvenih vlasti, a i zbog svog živog interesovanja za rešenje agrarnog pitanja u evropskom delu feudalnog Otomanskog carstva, morao je da napusti tu službu. Vraća se u svoju Bosnu i Sarajevo i jedno vreme je sekretar društva "Prosvjeta".

U Sarajevu razvija veoma živu političku delatnost za prava porobljenog naroda i za oslobođenje seljaka-kmeta od feudalne podložnosti agama i begovima; u dva-tri maha on istupa i u korist radnika. Zbog takvog svog političkog rada dolazi u sukob i sa predstavnicima srpske buržoazije u Bosni — čaršijom, i sa austro-ugarskim vlastima, koje ga proteruju iz Sarajeva u Banja Luku. Ovde on pokreće 1907, godine, poznati list "Otadžbinu", koju su još iste godine ugušile okupatorske austro-ugarske vlasti. U leto 1910. godine pokrenuo je Kočić ponovo "Otadžbinu", ali u Sarajevu, dok je početkom iste godine počeo u Banjoj Luci izdavati mesečni književni list "Razvitak", kome okupator nije dozvolio da izlazi duže vremena, nego mu je prvom zgodnom prilikom zabranio dalje izlaženje.

U Banjoj Luci organizuje Kočić borbu protiv Austro-Ugarske, agituje za rešenje seljačkog pitanja (seljačke "prave"), piše članke, drži govore na narodnim zborovima, biva biran za poslanika Bosanskog sabora i postaje politički vođ najborbenije grupe u Saboru, koju su obično, prema njenom organu, nazivali grupa "Otadžbina". Za ovu grupu kaže Veselin Masleša u svojoj knjizi "Mlada Bosna": "Grupa Petra Kočića predstavlja, nesumnjivo, najinteresantniju struju bosanske politike... Talentovan književnik, on je i problemima prilazio afektivno i sa uzbuđenjem. Temperamentan, sa jednim iskrenim patosom, on je više osećao nego shvatao da je agrarno i seljačko pitanje u Bosni najvažnije i da mora da bude osnov svake političke akcije. Seljak je narod, i dok je seljak rob, ne može biti ni narod slobodan. Nacionalna politika mora, prema tome, biti i socijalno-oslobodilačka. Ko se ne bori za slobodu seljaka, taj se ne bori ni za nacionalnu slobodu, jer socijalno ropstvo ne postoji u jednoj slobodnoj naciji. Ovako je Petar Kočić uglavnom obrazlagao svoj politički stav, čime je stvarno izražavao autentičan sadržaj seljačkog nacionalizma i formulisao ga... Sam više književnik nego političar, više buntovnik nego revolucionar, više sentimentalan nego racionalan, svojim sopstvenim snagama nije mogao da iznese ceo pokret, da ga izgradi, da mu da teorijske, političke i organizacione fundamente. Okružen malim brojem ljudi, bez sredstava, nailazeći na ogromne objektivne teškoće koje je valjalo savlađivati — u gradu neprijateljstvo i nerazumevanje, na selu nepismenost, zaostalost i razbijenost — Kočić je teško krčio puteve. Ali, uprkos tome, ipak lakše i brže nego što bi se to moglo očekivati, s obzirom na uistinu teške uslove i velike nedaće".

Kočić je u politmčkoj borbi pravi narodni tribun koji se bori i protiv okupatora i njegove politike i protiv domaćih socijalnih neprijatelja seljaštva, koje obično naziva kmetoderima.

Godine 1911. se osećaju kod njega počeci živčane bolesti: on postaje duhovno rastrojen, prelazi u Srbiju, u Beograd na lečenje i tu, u porobljenom Beogradu, umire u duševnoj bolnici 1916. godine, svestan teške sudbine koja je zadesila srpski narod. Tu je zapisao, u jednom trenutku bola, i onaj svoj teški uzdah: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh".

Kočićevo književno delo je najčešće čvrsto povezano sa njegovim stavom u političkom i društvenom životu: motivi njegovih dela snažno su protkani njegovim gledanjem na stanje i položaj bosanskog seljaka, i njegovim istinskim saosećanjem sa seljačkim tegobama i patnjama. I u svom književnom stvaranju Kočić je najpotpuniji i najsnažniji izraz osećanja, želja, nada, razočaranja, nezadovoljetva i bunta bosanskog seljaka. Svoja nacionalna i patriotska osećanja i političko-društvene ideje i uverenja on je umetnički uobličavao u svojim delima katkad u vidu nostalgije za slobodom, a najčešće u vidu bunta i protesta i oštre satire protiv narodnih i socijalnih neprijatelja.

Svoj književni rad počeo je ovaj naš pisac pesmama, koje je pisao još kao đak gimnazije u Beogradu i koji karateriše plameno rodoljublje. Pripovetke je počeo pisati kao student u Beču. Književnim radom bavio se uglavnom do 1905. godine, kada se sve više posvećuje političkom radu, da samo retko napiše po koju priču, po vrednosti najčešće slabiju od ranijih dela. U periodu do 1905. godine napisao je i svoje najbolje pripovetke i satiričnu komediju "Jazavac pred sudom" (koja je već pre prvog svetskog rata doživela jedanaest izdanja). Tri knjige pripovedaka izdao je pod zajedničkim naslovom "S planine i ispod planine" (1902, 1903. i 1905), a 1910. godine zbirku "Jauci sa Zmijanja".

U svim svojim delima ovaj pisac iz Bosne nije se odvajao od svog rodnog kraja Zmijanja u Bosanskoj krajini i od teškog života bosanskog seljaka. Slikajući u svojim književnim delima svoje Zmijanjce i Krajišnike, Kočić je time slikao i prilike i odnose u čitavoj Bosni, jer je temama svojih pripovedaka obuhvatio mnoge tipične, bitne, značajne i aktuelne pojave bosanskog života uopšte. Stoga Kočića ubrajamo među one naše istaknute kritičke realiste čiji humanistički odnos prema čoveku-paćeniku, ako je i dat u granicama specifičnih prilika i odnosa jednog kraja, ima šire osnove i dublje značenje.

Iako je period u kome je književno stvarao bio relativno kratak, Kočić je u svom književnom delu pokazao dar za zanimljivo i lepo pričanje, za tačnu i često vrlo duhovitu opservaciju, za prodiranje u ljudsku dušu kada je ona u tragičnom rasipanju, za realnu tematiku u kojoj se ogleda čitavo jedno doba. Ali njegov bujni i buntarski temperament, njegova plahovita, borbena priroda, koja se sva uživljavala u nacionalnoj društveno-političkoj akciji, vodila ga je i odvlačila ga na teren oštre političke borbe. I mada je u svom delu pokazao znatnu pripovedačku zrelost, ipak se ne može sa sigurnošću govoriti o tome kako bi se — da se i dalje intenzivnije bavio književnim stvaranjem — u budućem radu dalje razvijao, jer njegove kasnije pripovetke, pisane u kratkotrajnim predasima, počele su u tematskom pogledu da presahnjuju, o čemu dosta uverljivo svedoče i razna ponavljanja u pričanju. Ipak, ono što je ostalo iz njegovog relativno kratkog perioda intenzivnijeg književnog stvaranja pokazuje nekoliko umetnički vrednih dostignuća, izvanrednih slika i pejzaža uobličenih poetskim narodnim jezikom.

Dimitrije Vučenov Iz Čitanke za III razred gimnazije Trinaesto izdanje, 1978.

BILJEŠKA O PISCU


Petar Kočić je jedna od najznačajnijih ličnosti novije povijesti Bosne i jedan od najzanimljivijih pisaca srpskog realizma i moderne. Crticama svojih djela uklapa se i u jednu i u drugu stilsku formaciju. U razdoblju od deset godina svoje pune političke angažiranosti postao je savjest one borbene mlade generacije koja je čuvenim Principovim hicem 1914. dobrano uzdrmala Evropu. Zbog toga je i bio predmet mnogih istraživanja, glavna tema mnogih razgovora i pisanja. Napisana je o njemu brojna literatura, pa ipak čini se da još uvijek postoji nerazumijevanje u pristupu Kočiću. Kod jednih što nisu mogli da sagledaju kompleksnost društvene i političke stvarnosti, a kod drugih što još uvijek ne mogu intimnije ući u sredinu, psihologiju i mentalitet Bosne i bosanskog čovjeka.

Rođen je u selu Stričićima, na Zmijanju (1877), u starosjedilačkoj obitelji, u jednoj drvenoj, planinskoj kući, na obroncima brežuljka. Sam je zapisao da su za njegovo doba bile 44 kuće Kočića, da su čak i neki Muslimani Kočići. Otac njegov, Jovan, bio je svećenik. Brzo se zakaluđerio u manastiru Gomjenici (Gomionici), gdje je ostao do smrti. Osnovno znanje Kočić je počeo stjecati kod oca. Školovanje u manastiru razvit će u njemu neki romantični nacionalizam, koji će kasnije u borbi s Austrijom dobiti socijalni prizvuk, ali će ipak do kraja ostati lirski intoniran i epski širok. Osnovnu školu završio je u Banjoj Luci kao najbolji učenik u razredu, a iste, 1891, godine upisao se u sarajevsku gimnaziju. Tu u središtu strane uprave nemirna, gorštačka narav Petra Kočića reagira prebučno i pretemperamentno, angažira se u protestnim istupima, pa je svibnja 1895, na kraju četvrtog razreda isključen zbog političkog antidržavnog istupa i protjeran u Banju Luku. No, odmah produžava dalje u Beograd, u Srbiju, u zemlju o kojoj je sanjao i koju je gledao kao nacionalnu svetinju, a koju je za vrijeme reakcionarnog režima Obrenovića najslikovitije ocrtao Radoje Domanović nazvavši je "mrtvim morem". Kočić ne govori o svojim razočaranjima ali sva njegova pisma toga doba odisala su neraspoloženjem, posebice su bila prepuna materijalnih briga. A tada, što je zanimljivo, stižu vijesti o prvim literarnim pokušajima. Objavljuje i dvije pjesme (1899). Te godine upisuje se na Filozofski fakultet u Beču, gdje pažljivo sluša predavanja Vatroslava Jagića. Zanimanje za politiku je sve veće i to ga odvlači od pravnog studija. U Beču je završio i svoje izgrađivanje kao literat nastupajući često u društvu "Zora". Tu je proveo pet godina, do 1904, kada je apsolvirao. Jedne večeri u "Zori" pročitao je Jazavca pred sudom i pobrao brojna priznanja. Oštar Kočićev jezik nije mirovao zbog čega je njegov dosje u policiji stalno rastao. Poslije diplomiranja, dakako, nije dobio posao u Bosni nego je morao u Skopje. Tu dolazi u sukob s crkvenim vlastima jer je stao na stranu sirotinje. Napušta sve i vraća se u Bosnu gdje nastavlja s otvorenom borbom protiv austrijskih vlasti, pa je 1906. opet protjeran iz Sarajeva u Banju Luku.

Banja Luka je tada pružala velike šanse Kočiću za rad. U svom listu "Otadžbina" bori se za seljačka prava, a oko lista formira cijelu jednu političku grupu. Snažan i glasan rad odvest će ga do tamnice. Tako je skoro cijelu 1908. proveo po banjalučkim i tuzlanskim zatvorima. Poslije aneksije (1908) vjerovalo se da će vlast više učiniti za seljačko pitanje. Međurim, još teži položaj seljaka dovest će do pobune 1910. i vojne intervencije Austrije. Kočić je počeo pobolijevati. Nervi su mu jako oslabili. Zato 1914. godine odlazi u Srbiju na liječenje. Smješten je u duševnu bolnicu u kojoj je ostao, kao neizlječiv bolesnik, sve do smrti. Ostala je posljednja njegova zabilješka: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajmeh, i umrijeh". Umro je u Beogradu 27.08.1916. godine.

Uz politički rad Petra Kočića usko se vezuje i njegovo književno djelovanje. Njegove pripovijetke, u kojima je prikazao patnje porobljenog seljaka, čine sadržaj političke borbe. U njiževnom radu vidljiva su dva razdoblja: prvo u Beču od 1904. kada je tiskana Tuba i drugo poslije tamnovanja od 1908. do 1911, kada je prezauzet poslovima u Saboru prestao pisati. U prvom razdoblju osjeća se želja, vidno je nastojanje da se umjetnički uobliči svaka pojedinost, da se svestranije dodirne junak, da se da psihološka iznijansiranost, dok se u drugom razdoblju već osjeća ukoričenost likova, ponavljanje situacija. Prve radove objavljuje kao srednjoškolac u Beogradu, u tadašnjem dačkom listu "Podmladak". Pjesme su se zvale Proljetni zvuci i Ponoćni zvaci. Ti su pokušaji zanimljivi samo kao književno-povijesni detalj bez veće umjetničke vrijednosti.

U Beču tiska prvu knjigu S planine i ispod planine, u kojoj je uvršteno sedam pripovijedaka (Đurini zapisi, Jablan, Grob Slatke Duše, Istiniti zulutn Simeuna Đaka, Mrguda, Kod Markanova točka). Kritika je vrlo dobro prihvatila mladog pisca, Jovan Skerlić, veliki književni arbitar, napisao je: "Pripovetke odaju pisca od talenta, od stvarnog originalnog talenta." Druga knjiga pripovijedaka, s istim naslovom, izašla je 1904. s novim pričama (Jelike i omorike, Kroz maglu, Kroz svjetlost, Mračajski proto, i igrokazom Jazavac pred sudom), a treća knjiga izašla je 1905. godine s pripovijetkama Mejdan Simeuna Đaka, lz starostavne knjige Simeuna Đaka, Rakijo majko, Pjesma mladosti, Sa zbora, Jajce. U četvrtoj knjizi Jauci sa Zmijanja (1910) objavio je pripovijetke Molitva, Kroz mećavu, Vukov gaj, Zmijanje. Dodamo li tome nekoliko pjesama u prozi (Kmeti, Slobodi, Težak), uz nekoliko pripovjedačkih fragmenata i članaka o književnosti, bilo bi to, eto, cjelokupno djelo Petra Kočića.

U prvoj pripovijeci Tuba, priči o ljubavi između dvoje mladih, o fruli i jabuci, priči o nesreći, o smrti i tuzi, Petar Kočić je pokazao smisao za realističku sliku stvarnosti, te za snažan doživljaj prirode. U gradnji same pripovijetke osjeća se pak izvjesna navučenost, osjeća se da je početnička, da je pod utjecajem folklornih crtica proze Janka Veselinovića. U Đurinim zapisima, s druge strane, očita je namjera da se što prirodnije i vjernije da psihologija seljaka, mada je naglašen karakter anegdotskog pripovijedanja.

Punu zrelost pisca Kočić je dostigao u Jablanu. Dirljiva djetinja jjubav prema biku Jablanu, strah pred borbu s carskim Rudonjom, radost nakon pobjede, našli su svoj pravi izraz u kraćoj fabuli, kondenziranosti izraza i ljepoti slika koje se redaju kao na filmskom platnu. Uz simboliku borbe, često u interpretacijama ostaju prenaglašeni ljepota prirode i snažna intimna drama malog junaka.

Pripovijetka Grob Slatke Duše govori o tragičnoj povijesti seljaka Mije koga je mećava zatrpala kada se vraćao od spahije od koga je tražio svoju oduzetu imovinu. Slabije je rađena, gotovo u maniri obične seoske priče. Mrguda je priča o djevojci elementarne snage, željne ljubavi i čulnog napitka. Kod Markanova točka bilješka je o mladiću-dječaku kojemu su prerano pale brige odraslih na leđa. Lik Simeuna Đaka javlja se u nekoliko pripovijedaka. Šeret, nemirnjaković, pijanica, gorštački delija, lažov, kao da je lik usmenog pripovjedača jer sam najčešće izmišlja umjesto da živi događaje. Mračajski proto slika je osobenjačke ljudske prirode, živopisne i interesantne po onome što je u njoj podivljalo u strogoj izoliranosti od ljudi. Slika umiranja i nadolaska nevremena u pripovijeci Kroz mećavu ima fatalističkih crta, utjecaja Bore Stankovića. Sudanija, satira, sadrži materijal za komediju. Neuobičajena situacija i mjesto — zatvorenici u zatvoru sami sebi sude kako bi uvježbali obranu za pravi sud — pružali su niz mogućnosti da se napravi i nešto više. Međutim, ostalo je to na croquisu.

Svakako da je najznačajnije djelo Petra Kočića Jazavac pred sudom. David Štrbac, glavni junak igrokaza, koji se pojavljuje već u pripovijeci Tuba, zanimljiva je, duhovita i uvjerljiva ličnost.

Iz čitave proze Petra Kočića izbija snaga neposrednog doživljaja krajiškog sela i prirode. Pa, ipak, mora se reći da zbog silne političke borbe nije uspio sve dotjerati kako treba te mu je stoga dosta radova ostalo u skicama, crticama i impresijama.

U galeriji brojnih junaka što ih je stvarao Kočić trojica su posebno značajna: David Štrbac, Simeun Đak i Mračajski proto. Prvi je duhovit i mudar, drugi šaljivdžija i hvalisavac a treći mračni, izgubljeni junak.

Elemente realističkog pripovijedanja Kočić upotpunjava slikama pejzaža, pa su tako pjesnička opredjeljenja i lirska osjećanja došla do potpunog izražaja. Dao je lijepe opise ljudi i događaja kao i sasvim osobene opise prirode. Prvi je među srpskim književnicima unio intimna osjećanja i toplinu boja što ga je povuklo korak naprijed od realizma. Velika ljubav koju je osjećao prema svome čovjeku, prema svome narodu i simbolički se stapa s oduševljenim opisima prirode. On više slika nego što priča, pa više daje opservacije od događaja. Jovan Dučić je zabilježio: "On (Kočić) je pisac koji je isključiv, koji sam sebe isključuje, ali koji bi možda mogao dati najbolju srpsku seosku novelu kada bi vjerovao da književnost pripada samo književnicima i da treba uzeti svoj umjetnički instinkt za najveće umjetničko mjerilo."

A Kočić je više mislio na potpuno oslobođenje svoje zemlje i svojih ljudi. Odatle i nejedinstvenost njegova djela.

KRAJIŠNICI PETRA KOČIĆA


Malo je književnika u srpskoj književnosti čije je književno djelo toliko saglasno njihovom životu kao što je bio Petar Kočića.

Sa svoje Kočića glavice, sa Zmijanja, Kočić je ponio poštenje, neviđenu moralnu čvrstinu i postojanost, ljubav prema svom potlačenom srpskom narodu i pronio ih čiste kao suze Krajišnika kroz svoj tegobni život.

Vaspitan na narodnoj pjesmi i kosovskom mitu, koji je, ne samo za njega, već i za sve njegove junake i za sve njegove komšije i rođake: Kočiće, Guslove, Babiće, Kneževiće, Mačiće, Gvozdenoviće, Kušiće i Blagojeviće, bio stvarniji i od dana koji se rađao nad Zmijanjem, a Miloš Obilić, Marko Kraljević, Kosančić Ivan, Toplica Milan i drugi bili življi od austrijskih činovnika u Zemaljskom sudu u Banja Luci.

Petar Kočić je odmah shvatio da ulazak Austrougarske u Bosnu i Hercegovinu, iz koje se povukla Turska, nije bio radi rješavanja krupnih problema, zaštite hrišćana i rješavanja gorućeg pitanja vlasništva nad zemljom, već zbog uskih i sebičnih ekonomskih interesa jednako trule Habzburške monarhije, koja će se i sama raspasti četrdesetak godina kasnije u ognju i krvi Prvog svjetskog rata i nestati sa karte Evrope.

Austrijski grof, veleposjednik, nije došao da kmetu vrati zemlju, već je tu zemlju prigrabio, a Bosna i Hercegovina je samo iz jednog ropstva prešla u drugo, narodi su samo promijenili gospodara.

U Bosni je bilo najteže Srbima i pod Turskom i pod Austrijom. Muslimani su u vrijeme Turske prigrabili najplodniju zemlju u dolinama rijeka, pored vode, uz gradove, Hrvate katolike štitila je katolička internacionalna solidarnost i moćne evropske katoličke zemlje: Austrija, Njemačka, Francuska, Italija. Srbe niko nije štitio čak ni u prošlom stoljeću stvorena kneževina Srbija nije mogla, niti smjela, da ih štiti i sama ugrožena moćnim neprijateljima i stalnim dinastičkim borbama Obrenovića i Karađorđevića. Oni su živjeli tamo gdje drugi nijesu htjeli i nijesu mogli da žive, u planinskim vrletima u neplodnim glavicama i dolovima.

Petar Kočić se rodio u Stričićima kod Banja Luke 28. juna 1877. godine, a umro u Beogradu 28. avgusta 1910 godine ne dočekavši oslobođenje Srba.

Kočiću je rano umrla majka, a obudovjeli otac se zakaluđerio, dječak je odrastao u kući svoga djede, u kućnoj zajednici u kojoj je živjelo trideset i šestoro čeljadi, pa je i to uticalo na formiranje njegovog buntovnog duha i borbenog karaktera.

Kada se upisao u sarajevsku gimnaziju često je gladovao, ponekad i po nekoliko dana. Otac mu je u pismu poručio da mu ne može poslati nikakvu pomoć ali da bude odlučan, čeličan i postojan kao što je postojana Kočića Glavica.

Istjeran je iz sarajevske gimnazije zbog svog svjesnog, borbenog nacionalizma, pa je gimnaziju završio u Beogradu. Po završetku gimnazije napisao je nešto što može stajati kao moto na svakoj knjizi ovog izuzetnog borca: "Ni pred kim se nisam ponizio, niti sam koga za što moljakao, jer Kočići ne znaju moljakati. Bilo je dana i po dva i tri kad nisam ništa okusio, ali ipak nisam za to ni pred kim glavu sagnuo da prosim milostinju".

Kočić je cijelog života bio postojan kao stijena u Kočića glavici.

Brzo je shvatio očajni položaj srpskoga naroda u Austro Ugarskoj monarhiji, i cijeli svoj život s najvećim žarom posvetio ljutoj političkoj borbi za svoj narod, mada je znao da se taj položaj ne može ni lako ni brzo promijeniti. Nije mu bilo važno hoće li biti na slobodi, u skupštinskoj klupi, gdje je kao poslanik predstavljao Srbe, ili će trunuti u nekim od brojnih bosanskih zatvora, u kojima je često robijao. U tuzlanskom zatvoru, jednom od mnogih u kojima je bio zatvaran napisao je veoma tačnu i veoma pesimističnu poruku koja se odnosila na sve Srbe u Bosni toga vremena: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, i u ropstvu, vajme, umrijeh."

Zasluga je Petra Kočića što je u srpsku književnost uveo Krajišnika, seljaka iz Bosanske Krajine, koji do tada nije bio junak književnog djela. Našao je i opisao čovjeka neobičnog, tvrdog, lukavog i naivnog, koji je znao ko je, otkuda je, kome pripada, i koji je bio spreman na vječitu borbu bez uzmicanja i na lako umiranje bez jauka. To su muževni ljudi, dovitljivi, hrabri, preduzimljivi, ratnici. Shvatali su život kao stalnu borbu protiv zavojevača, na koju ih je nadahnjivala junačka narodna pjesma i proslavljeni kosovski junaci.

Ispod njihovih tvrdih crta i muževnih lica u junačkim grudima kucala su osjećajna golubija srca i grijale ih meke i bolećive duše pune ljubavi i sažaljenja prema svima koji pate, pune blagostii praštanja. Svi Kočićevi junaci su hrabri, pošteni i plemeniti ljudi, među njima nema lopova, nema varalica, nema izdajnika, ni smutljivaca. Jednostavni su i djetinje prosti, jasni do srži.

Isidora Sekulić s pravomističe da u Kočićevom djelu ne postoje žene, jer je život borba, a borba je muški posao, navodeći kao najtipičnije junake Petra Kočića: Mračajskog protu, Simeuna đaka i Davida Štrpca.

Ako malo bolje razmislimo to nijesu tri ličnosti već tri karakterne crte ili tri lika svakoga Kočić evog junaka.

Sumorni, mrki izgled mračajskog prota, samo je maska koju Krajišnik pokazuje nepoznatim i neprijatelju, da taj shvati s kim ima posla i na kakvu čvrstinu mora računati.

Šarm i duhovitost lole i bekrije Simeuna Đaka, Simendaša, vječitog đaka u manastiru Gomjenici, crte su veselog, živahnog, inteligentnog i dovitljivog Krajišnika, pjesnika, maštara, koji se kroz šalu i izmišljotinu ruga teškoći i ropskom položajuu Carevini i tako pokazuje silnu životnu volju i sposobnost da ostane ko jeste, da preživi, da ne poklekne, da ne klekne, da ne padne i da sasvim ne propadne.

"Advokatska pamet" kako bi rekla Isidora Sekulić, Davida Štrpca, koji tuži jazavca za krađu žita, nije samo želja dovitljivog seljaka, domišljana i mudrijaša da se naruga Trojednoj carevini i njenim apsurdnim i besmislenim zakonima, već da sprdnjom i satirom omalovaži i samu Carevinu i svoj ropski položaj u njoj i patnje koje mu neprekidno nanosi ta bezdušna Carevina, i da se svojom prirodnom bistrinom i hrabrošću uzdigne iznad austrijskih školovanih činovnika i njihovih glupih "paligrapa".

Jovan Skerlić je s pravom isticao da je "Jazavac pred sudom" jedna od najboljih satira u ondašnjoj srpskoj književnosti, koja je jasno i nedvosmisleno pokazala koliko iskreni patriotizam srpskog seljaka nadrasta apsurdne zakone neprijateljske države, ali i učenost njenih činovnika. David Štrbac nije u satiri izvrgao ruglu samo glupost zakona Carevine, već način mišljenja, pogotovu jezik austrijskih činovnika, koji su bili porijeklom iz pokorenih krajeva Bosne, ili Hrvatske. Čak i na izgled plemenita namjera države da zaštiti i sačuva šumu u stvarnosti postaje vid mučenja i unižavanja stanovnika, licemjerna namjera da se još više iscrpe i osiromaše siromašni seljaci pod vidom zaštite.

Kočićevi junaci su plemeniti i ljudi lišeni i mržnje, zavisti i podlosti; prividno mrgodni bolećivi su kao djeca.

U "ljutom boju", naravno izmišljenom, Simendaša, Simeuna Đaka na Bronzanom majdanu protiv Asanbega Čeka, Simeun, glavni junak priče, koju kazuje kod kazana, hoće samo da pokaže svoju hrabrost i svoju nadmoć nad protivnikom, turskim ratnikom, ali nipošto neće da ga ubije, ili da ga povrijedi. Sva se njegova pobjeda iscrpljuje naređenjima koja izdaje Asanbegu, da se vidi ko je bolji, ko naređuje.

"Budi mene miran, Asanbeže Čeko! Budi mene miran!"

Zatim ga natjeruje da više puta uzjaše konja i da sjaše;

"Sjaši, Asanbeže Čeko! Uzjaši Asanbeže Čeko! Sjaši! Uzjaši! Sjaši! Uzjaši!"

I to mu je cijela kazna i cijela pobjeda. U jednom gotovo intelektualnom dvoboju s neprijateljem pokazao je svoju ljudsku, svoju plemenitu nadmoćnost nad protivnikom i to mu je dovoljno.

Likom Simeuna Đaka Petar Kočić je naslikao domišljana, pijanicu i mudrijaša, Srbina Krajišnika, čovjeka kakvi se sretaju u svimnarodima od Nasrudin hodže kod Turaka do Tila Ojlenšpigela kod Njemaca.

Lako je moguće i vjerovatno čak da je lik Simeuna Đaka inspirisao Iva Andrić a i poslužio mu kao prototip za fra Marka Krnetu, takođe priučenog sveštenika, kao što je moguće da je i Ivo Andrić, kao i Petar Kočić, svaki u svom vremenu i prostoru, uočio domišljana, bekriju i neradnika i opisao ga. Lik Simeuna Đaka je lik koji se viđa u tim krajevima kroz razna vremena.

Simeun Đak je tipičniji od Davida Štrpca, jer je Davidov lik pravljen za potrebe satire i zato se fizički razlikuje od ostalih Kočićevih junaka, koji su krupni, muške figure, mada je sličan Simendašu po humoru, dovitljivosti i borbenosti. Jedino mu nedostaje lirska bolećivost Simeunova prema svemu oko njega.

David Štrbacje malen, mršav, nikakav, borben, oštra jezika, zajedljiv, sarkastičan, glumi seosku budalu da ispadne mudrijaš. Nije zao, jer kod Kočića nema zlih ljudi, nema zlih Bosanaca, zlica, ili kako bi se kazalo u Krajini — ukoljica. I on je nježan čak i prema jazavcu koji mu je "satro cijelu njivu kuruza."

Osjećajnost je karakterna crta svih Kočićevih junaka. Mada je pisac htio da pokaže da: "Sve je ljuto, nemirno, goropadno i tvrdoglavo na ovoj planini i ispod ove planine."

Brojne njegove junake pamtimo kao veoma osjećajne ljude. Sjetimo se samo divnog, plemenitog i nesrećnog Relje Kneževića ("Kroz mećavu"), ili junaka priče "Grob slatke duše", koji je svima govorio "slatka moja dušo".

Kočićevi junaci su iz njegovih odličnih priča prosto hrupili u srpsku književnost i donijeli sočan, svjež, izražajan i bogat srpski jezik toga kraja, nad čijom je čistoćom ovaj znameniti pisac bdio cijelog svoga života.

Ubijeđeni rodoljub, pametnidiplomata Kočić, odlično je shvatao da se nacionalno biće pokorenog naroda jedino čuva jezikom, vjerom i junačkom pjesmom. Narod može preživjeti i vjekovna ropstvaako očuva jezik i vjeru, ali ako dopusti da mu zavojevač zagadi jezik, takao je i u samo njegovo nacionalno biće i doveo u pitanje njegov nacionalni opstanak. Zato je iskreno molio Boga da mu da velike riječi koje će biti dušmaninu nerazumljive a narodu razumljive.

Petar Kočić je u toku svog relativno kratkog života napisao obimom neveliko, ali značajno književno djelo. Napisao je tri zbirke priča: "S planine" i "I spod planine", zbirku priča "Jauci sa Zmijanja" i satire "Jazavac pred sudom" i "Sudanija". Svojim djelom skrenuo je na sebe pažnju najvećih umova u srpskoj književnosti. Između ostalih o njegovom djelu pisali su: Jovan Skerlić, Jovan Dučić, Isidora Sekulić, Ivo Andrić...

Kočićeva kratka, uvjerljiva priča, koja opisujesvega dva tri junaka, u kratkom vremenskom intervalu, ostala je i danas jednako živa, jednako zanimljiva, jednako uvjerljiva kao u vrijeme kad je napisana.

Kritičare je privlačilo njegovo originalno književno djelo, ali i Kočićev postojani patriotizam, rodoljublje bez mrlje i hrabra, poštena, beskompromisna borba za slobodu svoga naroda, kojoj je podredio i svoj talenat i svoj život.

Veoma savjesni književnik Ivo Andrić, koji je odlično shvatio pogubnost robovanja bosanskog čovjeka Turskoj i Austriji, i u svojim kritičkim radovima pisao samo o velikanima, o ljudima koji su uz djelo imali i duboku nacionalnu svijest, o Njegošu i Vuku Karadžiću, s jednakom pažnjom i uvažavanjem promišljao je i tumačio Kočićevo djelo i njegovu političku borbu.

Značajno djelo Petra Kočića zauzelo je istaknuto mjesto u srpskoj književnosti, a Kočić je ostao jedan od najboljih predstavnika srpske realističke pripovijetke.

JAZAVAC PRED SUDOM

Jazavac pred sudom je najpoznatije i najpopularnije delo Petra Kočića. Napisan je za jednu noć 1903. godine u Beču. Ta prva verzija bila je u obliku pripovetke. Godine 1904. dramatizovani Jazavac pred sudom objavljen je u knjizi pripovedaka S planine i ispod planine. Odmah pošto je napisan, Jazavac pred sudom je čitan u bečkom akademskom društvu "Zora", a 1904. godine Kočić ga je čitao u sali Kolarčeve zadužbine u Beogradu. Ovo Kočićevo delo je čitano na seoskim skupovima u okupiranoj Bosni, na sastancima napredne omladine, književnim večerima. Igran je na skoro svim pozornicama u srpskim krajevima. Jedan Kočićev savremenik je rekao da je jedna predstava Jazavca pred sudom značila više nego stotine političkih zborova.


SOCIJALNI I POLITIČKI BUNT

Jazavac pred sudom ima formu jednočinke i ton vrlo oštre i ubojite satire. Kočić se uporno borio za nacionalna prava i slobodu srpskog življa u Bosni, koje je bilo pod austrougarskom vlašću. Borio se kao političar, publicista i književnik. Zato ovo delo sjedinjuje u sebi elemente političkog govora, programskog manifesta porobljenog naroda i komedije. Međutim, junak ove jednočinke, David Štrbac, nije se sveo na lik narodnog tribuna, a njegovo kazivanje nije opterećeno parolama. Naprotiv, on je jednostavan i prost čovek iz naroda, ali bistar, lukav i dovitljiv. On govori iz srca i od srca o svojim nevoljama i nevoljama svoga naroda.

David Štrbac je došao na sud i doveo jazavca da mu se sudi što je pojeo čitavu njivu kukuruza. Pošto su se sudac i njegov pisarčić začudili kako se može tužiti jazavac, David im objašnjava da "ovaj vaš car ima za svašta zakon", pa mora suditi i jazavcu. To je povod da se razvije rasprava između Davida Štrpca i činovnika, koja će otkriti sav čemer života bosanskog seljaka; izrabljivačku i tiransku politiku okupatorske austrougarske vlasti; duhovnu snagu, dovitljivost i bunt Davida Štrpca koji ovde govori "ispred milijuna duša". David se čini luckastim kako bi sebi obezbedio alibi: glupom ili ludom se mora oprostiti, odbiti na ludost. David vešto i neosetno ubacuje u svoje govorenje po neku misao ili rečenicu koje su nabijene nipodaštavanjem, prezirom i mržnjom prema tuđinskoj vlasti.

David je sebi obezbedio dvostruki alibi: tuži jazavca i govori vešto, ezopovskim jezikom. I jedno i drugo zbunjuje činovnike: tužiti jazavca znači biti lud; govorenje ezopovskim jezikom (sa skrivenim, kamufliranim značenjima) onemogućava sudu da Davida optuži za huljenje na vlast, cara i državu. Zaštićen tako predstavom o svojoj "blentavosti", David izručuje sav svoj jed i svu svoju mržnju prema tuđinskoj vlasti. Predmet satire su austro-ugarska vlast, institucije austrijske vlasti (car, "zemljana vlada", sud), bogati Srbi iz Bosne. A kada se zaboravi i zanese, pa kresne u lice činovnicima shvatljivu aluziju ili iskaz, David se brzo povlači, zabašuruje što je rekao, malo smiruje naboj prkosa i mržnje, pa opet krene.

David Štrbac je veoma složena ličnost. U njemu su oličene osobine bosanskog seljaka, osobine koje su se u vekovnoj borbi za hleb i opstanak isklesale u markantne crte. David je prevejan i lukav, dosetljiv i oštrouman, istrajan i uporan, šeret i buntovnik. Zasenjuje širokim spektrom osobina ali i kompaktnošću svoga lika: ova raznovrsnost osobina ne razvodnjava njegovu ličnost — on baš zato deluje celovito i uverljivo.

Štrbac je strpljiv i molećiv, miran kao jagnje kada treba da podiđe i da zahvati udarcem svoje satire. Ali je oštar i surov kada prospe bujicu svoje osude suda, vlade, carstva i bosanske čaršije. Dar glume omogućava mu da se prilagodi situaciji, da menja ponašanje i raspoloženje. Pravi se luckast i lud da bi obezbedio alibi za slobodno kazivanje, za ismejavanje i satirično šibanje tuđinske vlasti i ropstva uopšte. Život je naučio Davida da se snalazi u svakoj situaciji: da se povlači kada oseti opasnost, da ponovo pusti svoju žaoku kada se situacija smiri, kada sudijama zavara trag svojim "čudnim" rečima. Životna mudrost i dar besede čine njegovu reč uvek mnogoznačnom, "čudnom". Njegova reč je i vedra i tužna, i naivna i blentava, ali iznad svega — ona je oštra i ubojita. Svojim rečima David dovodi činovnike u nedoumicu: nešto osećaju, vide da David kazuje nešto što niko na tom mestu ne bi smeo kazati, a opet, on deluje naivno, blentavo. A kada prekipi, iz Davida potekne bujica protesta i bunta, da bi se zatim ubrzo promenio, nastavio naivno i bezazleno:

David: E, kad oćeš da kažem, kazaću ti: dira u tuđu sirotinju, pa ja mislim da je baš za vašeg zemana rođen. Eto po čem znam!

Sudac: Kako, kako?

David: Sve polako... Oprosti, gospodine, pomeo sam se. Oprosti, gospodine, molim te, zbunio sam se, pa ne znam šta govorim.

I baš zato što je zaklonjen velom naivnosti i bezazlenosti, buntovnost Davida Štrpca je ubojitija. Tada njegova reč potresa iz temelja, iznosi na videlo svu istinu teškog položaja bosanskog naroda, šiba po tuđinu i njegovim ustanovama. Taj izliv bunta ne nosi u sebi samo oštricu osude, već i bol potlačenog i obespravljenog. Iz toga bunta prosijava tragika Davida Štrpca i njegovog naroda:

David: O mi smo zadovoljni! Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve silne smo se miline umrtvili, pa jedva dišemo... Ali mi je vrlo teško, što mi gazde kažu da nijesam Srb. Ja nijesam Srb! (Ustaje sa stolice, i živo sijeva i strijelja očima suca) Pogledaj me, gospodine, dobro me sad pogledaj: mjerio sam se na dva carska kantara, na turskom kantaru i na kantaru ovog vašeg cara, pa ni gram manje ni gram više od dvadeset i pet oka! A kad se Srb u meni napiri i nadme, nema tog carskog kantara na 'vom svijitu koji bi me mogao izmjeriti!!!

Tragika i komika se stalno smenjuju u kazivanju i delovanju Davida Štrpca. Kolika je u funkciji odbrambenog mehanizma ili maske: njome David olakšava sebi, obezbeđuje odstupnicu za svoje reči i postupke pred sudom. Ali, iz čitave njegove ličnosti izbija i tragika kao posledica stanja i položaja njegovog. Tragično je u sudbini njegovoj i zahvata prošlost i sadašnjost njegovu i njegovog naroda. Komično je u delovanju Davida Štrpca, u svakoj njegovoj kretnji, gestu i reči. Preplitanje tragičnog i komičnog u jednoj ličnosti i situacije iz kojih vrcaju tragika i komika, ukazuju da je u njemu lično i opšteljudsko: sve ono što njemu kao pojedincu pripada, što iz njega kao jedinke izbija, sinteza je opšteg stanja — položaja bosanskog seljaka, njegove sudbine i njegovih težnji. David samo prividno govori o sebi jer je tokom čitavog zbivanja u prvom planu narod i njegova sudbina. Otuda i ona poslednja Davidova reč:

Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami za to čudnovat, što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plako ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile, pa jedva dišu.


DAVID ŠTRBAC — SLOŽENA LIČNOST

Primeđuje se da gotovo u svakoj prilici, u svakom gestu ili reči Davida Štrpca istovremeno dolazi do izražaja više osobina ili raspoloženja. Na jednoj strani su naivnost, pritvornost, šeretluk i smeh, a na drugoj strani su oštroumnost, bunt, tragika i suze.

Naivnost i pritvornost

Kako sam budalast, more biti da bi i to učinio...
*
E, čekaj blentavi Davide! Što si posrljo ko prase u surutku?
*
Poče me žena jednom tući. Uhvati me za grlo da me udavi.

Šeretluk i smeh

Šuti, marvo jedna! To je lako reći. Eto i ja velim.
*
Kome ti to veliš magarče?
*
Dok jadni težak svješti vaš red i zakon, a vi odma: ti si lud, ti si budala...
*
Zar ja četrdeset gradi budalast?! O, mlogo, po bogu, braćo! Pa koliko ste onda vi?

Oštroumnost i bunt

Zdravo mirno, gospodin Dane, ili...
*
Bolan, bolan, ja bi krvi svoje, i ako je snažna i otrovna ko zmijski ujed,
utočio našoj premilostivoj zemljnoj vladi...
*
0, kako tužno šušte čemerni slomljeni kukuruzi! Rekao bi čojek, da uzdišu za osvetom i pravdom.

Tragika i suze

Bože moj, ala vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra i miline, pa jedva diše. Svak vese, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesma nigdje ne čuje. Jedini sam ja (plače) nezadovoljan, jadan i čemeran.
*
Lijepo ja jauknu od radosti a žena i djeca zaplakaše.

David Štrbac je čovek iz naroda i njegovo govorenje nosi obeležje narodnog duha i jezika. Izvorno narodno ogleda se pre svega u leksičkim oblicima koji su deformisani u narodnom izgovoru, ali baš takvi imaju svoje puno značenje. Kada David kaže "ukopacija" mesto "okupacija", to nije samo narodski izgovorena reč, već reč obogaćena sasvim novim smislom: označava stanje kada je ukopana sloboda jednog naroda. Takvi su izrazi "zemljana vlada", "glavati", "velevlažni", "paligrap" i mnogi drugi. Bogatstvo narodnog govora je u mnogoznačnosti leksike, koja omogućava kazivanje surovih istina. Mnogoznačnost se ostvaruje kontekstom, intonacijom, gestom.


AKTUELNA POLITIČKA SADRŽINA

Koristeći lik Davida Štrpca kao umetničko sredstvo za prezentiranje svojih stavova i svog odnosa prema društvenim problemima vremena u kome je živeo, Petar Kočić je u ovom delu razobličio niz pojava.

1. Nerešeno agrarno pitanje, koje je najviše pogađalo bosanskog seljaka (njiva je "ni Davidova, ni carska, ni spahijska").
2. Regrutovanje srpskih mladića u austrougarsku vojsku da se bore za tuđe interese i stradaju.
3. Kritika formalizma zakonskih propisa: u njima se ne vidi čovek, niti štite čoveka.
4. Kritika beskrupulozne eksploatacije bosanskog naroda od strane porobljivača.
5. Kritika sluganstva varoških gazdi i njihove otuđenosti od naroda, njegove tradicije i jezika.

David Štrbac je šeret i patnik istovremeno. Kao takav, deluje snažno: zasmeje do suza, potrese do bola. Smehom bodri i uliva veru u sopstvene snage, bolom pokreće obodrene na akciju. Zato je Jazavac pred sudom u onim teškim vremenima delovao budilački i pokretački, a David Štrbac ostao jedan od najpunijih i najupečatljivijih likova srpske književnosti.

Staniša Veličković
Interpretacije iz književnosti III

Izvor:riznicasrpska

PETAR KOČIĆ


Postalo je već legenda kako je jedan Kočićev predak u stara turska vremena, u oštroj borbi protiv ukmećivanja, stajao jednog dana bez glave kao ukopan u zemlju, dok mu je iz vratnih žila šibala u mlazevima vrela krv i prskala po begovskom čardaku. U toj istinitoj legendi ima čudne simbolike. Čitav Kočićev život od rođenja do smrti nije ništa drugo do grčeviti nastavak borbe predaka.

Rodio se jednog junskog dana 1877. godine, godinu dana uoči Berlinskog kongresa koji je Bosnu i Hercegovinu dao na upravu Austriji na trideset godina. Rodio se na Zmijanju u Bosanskoj krajini, u onom herojskom kraju koji nikad nije bio pod kmetstvom. Bilo mu je dve godine kad je izgubio mater. Kočićev otac, svestenik Jovan, iz duboke žalosti za ženom, napustio je kuću i decu, otišao u manastir Gomionicu i postao monah Gerasim.

Iz baba-Vidine škole kraj ovaca i goveda krenuo je Kočić po očevoj želji u manastir Gomionicu da uči čitati i pisati kod polu-pismenih, bistrih i rodoljubivih kaluđera. U manastiru je završio dva razreda osnovne škole (više ih nije tamo ni bilo). Ostala dva učio je u Banjaluci. Po završetku osnovne škole 1891. godine Kočić je po očevoj želji krenuo u gimnaziju u Sarajevo. Otac je sanjao o tome da mu stariji sin postane sveštenik i da time nastavi porodičnu tradiciju, ali Kočićeva priroda borca nagoveštavala je da se očevi snovi neće ispuniti.

Posle sudara sa školskim vlastima Kočić je 1895. godine prešao u Beograd. Tamo je iste godine završio četvrti razred gimnazije i upisao se u peti. Gimnaziju je završio u junu 1899. godine i otišao prvi put posle nekoliko godina u svoju Krajinu. U jesen je otišao u Beč da studira slavistiku kod čuvenog profesora Jagića. U Beču Kočić ulazi u krug studenata Bosanaca i počinje da se bavi literaturom i nacionalnom borbom. U kružoku Pavla Lagarića napisao je Kočić svoje prve radove.

Prva zbirka njegovih pripovedaka pod naslovom S planine i ispod planine pojavila se u Sremskim Karlovcima 1902.godine. Ovom zbirkom u srpsku književnost ušao je pisac "od talenta, od stvarnog i originalnog talenta". Dve godine kasnije pojavljuje se druga zbirka koju Kočić posvećuje "uspomeni genija Đure Jakšića". Najznačajnija novina ove zbirke je poznata satirična aktovka Jazavac pred sudom.

Kočić je u junu 1904. godine apsolvirao filozofiju i zatražio službu od srpskog Ministarstva prosvete. Postavljen je za profesora srpskog jezika i književnosti u učiteljskoj školi i gimnaziji u Skoplju. Privlačila su ga stara ognjišta srpske slave i veličine. Ubrzo je došao u sukob s onima koji su ugnjetavali nezaštićene u novoj sredini i u kasnu jesen 1905. godine napušta Skoplje i odlazi u Sarajevo.

U Sarajevo je stigao kao poznat književnik i publicist. U svojoj Bosni razvija široku političku i kulturnu aktivnost zbog koje su ga okupacione vlasti gonile. Tako je bio proteran iz Sarajeva. Ali Kočić ne miruje, odlazi u Banjaluku i u svojoj Krajini pokreće list "Otadžbina" s namerom da oko sebe okupi sve nacionalno svesne borce. Policija ga, međutim, nije ostavljala na miru. Od oktobra 1907. do 1909. godine Kočić, s manjim prekidima, tamnuje po raznim austrijskim robijašnicama.

Po izlasku s robije veliki pesnik Bosanske Krajine opet se vraća literaturi. Početkom 1910. godine objavljuje u Zagrebu zbirku pripovedaka pod naslovom Jauci sa Zmijanja, a već iduće godine i svoju humorističko-satiričnu pripovetku Sudanija. Krajem 1912. godine počeo je da oseća brzo napredovanje progresivne paralize.

Borba za oslobođenje i ujedinjenje otpočinje upravo one godine kad je pisac osetio da je teško bolestan. Morao je da se leči onda kad je trebalo da se bori. Pred sam početak prvog svetskog rata 1914. godine Kočićevi prelaze u Beograd i Petra smeštaju u duševnu bolnicu. I nestao je tiho, nečujno, u praskozorje jednog avgustovskog dana 1916. godine u porobljenom Beogradu. Nekako pred smrt on je sa uzdahom rekao: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh". Prijatelji su ga ujutru našli u mrtvačnici. Njegovo telo se ničim nije razlikovalo od ostalih leševa. Samo je vojnička šajkača na glavi njegovoj govorila o tome da su rodoljubivi bolničari bar ovim malim simbolom hteli da obeleže da je veliki pisac umro kao nacionalni borac.

Često se govorilo da je Kočić borac bacio u zasenak Kočića pesnika. Ne treba pesnika i borca suprotstavljati jednog drugome: da nije bilo jednoga ne bi bilo ni drugoga. Kočić je počeo da piše iz potrebe da se bori i sve svoje osobine kao čoveka i borca sa strašću je prelivao u svoje ličnosti. Njih je dosta: duhoviti, prevejani i kompleksni David štrbac; šaljivi, hvalisavi i tragični Simeun Đak; surovi i mračni mračajski proto; zaneseni Relja Knežević; poetični i izgubljeni Mijo "Slatka Duša"; ograničeni i primitivni Jure Piligrap i ženstvena i tragična Mrguda.

Medu Kočićevim junacima izdvajaju se svojom složenošću i umetničkom dograđenošću David Štrbac i Simeun Đak.

Junak satirične aktovke Jazavac pred sudom David štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka, od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva. Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja živo prelivaju jedna u druga, da se menjaju najčešće svesno, a katkad i nesvesno, ali uvek s određenim ciljem: ismejati predstavnike austrougarske okupatorske vlasti i izliti na njegovu glavu svu žuč i sav jed.

Kočić je u Davida Štrpca ugradio i jednu svoju osobinu — svest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime, već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim, i više od toga — državu koja iza njega stoji, i još više — ropstvo uopšte. Ova svest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja: nerodice, suše, poplave, postavila ga je u centar opšteseljačkih briga, patnji, njihovih bolova i njihove nesreće.

Sugerišući svoju pomerenost austrijskim činovnicima kao trajno stanje svoje psihe, on dopušta sebi da kaže znatno više nego što bi to mogao da učini da ga smatraju za normalnog. Kad se uverio da naivni i ograničeni okupatorski činovnici primaju njegovu pomerenost kao nesvakidašnju izuzetnost, David svakom svojom rečju, grimasom i gestom podvrgava podsmehu okupatorsku vlast. Podsmeh je čas obična šala i kalambur, čas duhovitost većeg formata prožeta jedom i otrovom.

U Strpčevu stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vekovima razvijao pod pritiskom ropstva. Nemogućnost da se uvek neposredno bori s ropstvom prsa u prsa utiče da se kod njega razviju, više nego kod ostalih naroda, oštroumnost, dosetljivost, istrajnost, upornost, borbenost, vitalnost i elastičnost — sve one osobine bez kojih on ne bi mogao opstati na ovoj vetrometini. Nije nikakvo čudo što je kod nas lukavstvo još sinonim pameti. Ako čovek nije u stanju da se bori protiv jačeg fizičkom snagom, onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.

Sve ove Davidove osobine, koje je u njega utisnula njegova zemlja, nošene su kičmom buntovništva, dostojanstva i ponosa. Kočić u kratkim i britkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka. Za šumu kaže: "Za turskog suda svačija, ničija šuma, a danas: carska šuma". A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova, ni carska, ni spaijska". U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud". "Oslobodio" ga je svinjčeta, koze i krave. I, najzad, on sa praiskonskim bolom i tragičnim šeretlukom saopštava kako ga je "slavni sud oslobodio" sina, koga su uzeli u vojsku i odveli u Grac, gde je za godinu dana umro. Vrhunac bola, dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove reči: "Lani, oko Časni' veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta. "Davide, umro ti sin pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada". "O, dobre carevine, krst joj ljubim!" — lijepo ja jauknu' od radosti, a žena i djeca zaplakaše. "Brate kneže, vrati ti ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo, kasti, neku nagradu, jer je ona mene od napasti oslobodila". Ova velika tragika, tek obložena providnom skramom humora, peče, nagoni suze na oči, budi bes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.

David Štrbac je koncipiran tako da bude grč besa i bunta protiv okupacije. Kočić bi, međutim, ostavio Davidov lik nepotpunim i jednostranim da ga je osvetlio samo s ove strane. Osvetlio ga je i u odnosu prema srpskim gazdama u Bosni.

Srpska bogata čaršija u Bosni u to vreme bila je sva obuzeta crkveno-školskom autonomijom i nije mislila na nacionalno oslobođenje i na borbu za interese seljaštva. Štaviše, ona se najčešće pridruživala okupatorskoj vlasti. Kočić je poznatim razgovorom Davida Štrpca sa gazda-Stevom hteo da prikaže svu besmislenost čaršijskog politiziranja i da ukaže na to koliko bosanski seljak nema poverenja u gazde Srbe. Kad gazda-Stevo pita Davida: "Priznaješ li ti, Davide, da si srpski, prekoslavni, crkvenjski i ato-no-to?...", ovaj mu odgovara: "Šta je to, gazda? Kakva je to sada nova vjera nastala? Da vi nas, gazde, nećete porimiti?" — "Nije vam vjerovati, gazde ste". U jednoj kratkoj rečenici Kočić otkriva šta boli bosanskog seljaka: "Ja sam, bogme, velim, gazda, mislio da vi tražite da carevina ukine ovu prokletu trećinu i desetinu, a vi počeli nekakve budalaštine zbijati". Duboka provalija koja zjapi između čaršije i seljaka, između bogatih i siromašnih, govori o tome da je Kočić društvene odnose i kretanja umeo da sagleda jasno i istinito.

David je o čitavom svom životu govorio pred sudom i pred njim bio čas stidljiv, čas surov, čas molećiv i miran kao jagnje, ali uvek spreman da neprijatelja napadne s njegove najslabije strane. Kroz aktovku on postupno izrasta od konkretne ličnosti u simbol borbe, da bi na kraju otkrio svoje pravo lice: "Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami zato čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plak'o ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile pa jedva dišu!" Ovim rečima on je postao potpuno svestan sebe i toga da je u trenutku kad ovo govori otvarao široko paćeničke grudi svoga naroda i da je otkrio svu gorčinu koja se u njima skriva.

Možda bi Štrbac bio umetnički reljefniji lik da ga je Kočić dao u pripoveci, kao što je i bio prvobitno učinio. Postavljajući ga na scenu, Kočić je samog sebe onemogućio da ga da onako široko i plastično kao što ga je zamislio. Čim ga je suočio sa predstavnicima okupatorskog režima, Kočić nije izdržao da ispred istinski umetničkog jezika ne pusti jezik publicistike i pamfleta.

Simeun Đak je znatno šire i slobodnije koncipiran. Simeun Đak, zvani Simeun Pejić Rudar, đak manastira Gomjenice na Krajini ljutoj, junak je pripovedaka Zulum Simeuna Đaka, Istiniti zulum Simeuna Đaka, Mejdan Simeuna Đaka, Iz starostavne knjige Simeuna Đaka i Rakijo majko. Dok David Štrbac predstavlja zgusnutu težnju jednog naroda ka slobodi i njegovu borbu u savremenom istorijskom trenutku, Simeun Đak je široko, epsko, raspevano suočavanje prošlosti i sadašnjosti, one junačke, herojske prošlosti i njemu savremenog surovog ropstva u kome je teško biti junak i heroj.

Simeun Đak je poetičniji lik od Davida Štrpca, više Kočićevo lično umetničko rasterećenje. Njega je Kočić postavio široko, vešto i darovito, i on izrasta u figuru izuzetne snage, u junaka i rudimentarnu i vulkanski snažnu evokaciju prošlosti, proroka i vesnika budućnosti.

Simeun priča uz čašicu rakije o dalekoj prohujaloj borbi protiv Turaka, o tome kako je on, Simeun Đak, vodio borbu s Ali-begom Čekom, kako je činio zulume nad Turcima u Bronzanom majdanu, on čita iz svoje starostavne knjige proročanstvo o sudbini bosanske zemlje, o tome kako će se javiti pravi sinovi našeg otečestva i kako će početi borbu protiv trećine i desetine, kako će dunuti bure i vetrovi sa istočne strane (iz Srbije) i kako će se Ićinđi (Turci) i Birinđi (Austrijanci) strmoglaviti "u mračni i bezdani trotrokan", kako će ova napaćena zemlja postati slobodna. Sve ovo Simeun priča vešto, slikovito, sočno; on pušta na volju svojoj alkoholom podstaknutoj mašti da se razvija, da bukti, da stvara čudesne vizije. Simeun voli da preteruje, da se hvali i "da malo udari u stranu kada o sebi govori". Njega svi rado slušaju, sa čežnjom taloženom od iskoni uživljavaju se u njegove priče, uveče kraj rakijskog kazana oživljavaju pod mrkim manastirskim zidinama u svojoj predstavi slike o kosovskoj tragediji i epopeji, stvaraju vizije budućnosti i slobode, puštaju krila svoje razuzdane mašte da lete kroz vekove unazad i unapred i da se na taj način, bar za trenutak, uklone iz surove sadašnjosti.

Veoma često je Simeun Đak prikazivan u našoj književnosti i kritici kao obična lažovčina i pijanica, a samo ponekad kao čovek koji "neosporno ima i pozitivnih crta". Taj greh prema Simeunu Đaku i Kočiću ispravili su Isidora Sekulić i Jovan Kršić uočavajući da Simeunovo pijanstvo i laganje ne treba shvatiti kao konkretan podatak i primiti ih u bukvalnom značenju. Kad se pronikne dublje u suštinu Simeunova lika, mora se shvatiti da su ove njegove osobine poslužile Kočiću kao književno sredstvo da Simeuna postavi na neuobičajeno, nesvakidašnje mesto i da na taj način stvori štimung u kome su svi događaji i sva zbivanja preuveličani i tako postaju umetnički snažniji i uverljiviji. Simeun samo napit može da pravi toliko digresija, samo u tom stanju može da se izdigne visoko iznad svakidašnjice i da zaviri duboko u prohujalo vreme, da proročanski nagoveštava budućnost. Kad bi Simeun pričao trezan ono što priča u ovim pripovetkama, on bi bio jurodivi prorok, iščašen iz vremena i normalnog shvatanja života. Ovako, on priča velike i nemoguće stvari u normalnoj ljudskoj pomerenosti — u pijanstvu, i time ostaje normalan čovek, živ, uverljiv, duboko urastao u tlo narodnog života, ali i izrastao iz njega taman onoliko koliko je potrebno da u svojim lažima prenese amanete predaka svojim savremenicima. Simeun Đak laže o sebi, ali priča istinu o svome narodu, i njegovi slušaoci ga shvataju, razumeju i kažu da "njegova laž, njegove, 'oću reći, bešjede, nijesu nikome na šteti".

U našoj kritici o Kočiću zanemarena je još jedna značajna crta Simeunova lika, čijoj potpunosti doprinosi prisustvo izvesne tragičnosti. Prizvuk tragike prati sve Simeunove šeretluke i njegove "laži" i preterivanja i nameće se čitaocu kao poseban kvalitet njegove ličnosti. "Da nije šale, eglena i ove blagoslovene, što se kaže, mučenice, vjerujte mi, djeco moja, da bi pola svijeta u našem nesrećnom otečestvu od gorkog jada i čemera poludelo i sišlo s uma." Ova Simeunova misao otkriva pozadinu njegova pijanstva i "laži". Rakija, šala i "laž" ublažuju gorčinu postojanja i vezuju njega i slušaoce čvrstim nitima za najvažnije tokove narodne istorije, još snažnije okreću vremenu i prostoru istorije i time ih sigurnije orijentišu u savremenosti. Pijanstvo, "laž" i šala su bekstvo od očaja.

David Štrbac je dramski, borbeni grč u sukobu sa savremenošću, a Simeun Đak je zasnovan široko na epskom platou istorije od Kosova do austrijske okupacije. On je poetizovana istorija sa čvrstom misaonom vertikalom. Simeun Đak i njegovi slušaoci su potencijalni heroji koji se nisu ostvarili i svesni su da će se teško ostvariti. Oni sebe rasterećuju maštanjem o junaštvu i herojstvu. Kad se pročitaju svih ovih pet pripovedaka o Simeunu Đaku, onda se tek potpuno postaje svestan da je Simeun Đak izuzetno zanimljiva pojava u našoj književnosti.

Možda u ovim Kočićevim pripovetkama ima isuviše ponavljanja, a i izvesne anegdotičnosti i fragmentarnosti, koje umanjuju vrednost Simeunova lika, ali se svetli i iznijansirani prelivi pijanstva, "laži" i šale nameću kao snažan i svež kvalitet. Da su do kraja očišćene od sporednog i nevažnog, da je u njima manje hipova trenutka, one bi zauzimale jedno od najznačajnijih mesta u našoj novijoj umetničkoj prozi.

Čitavu svoju umetnost Kočić je izgradio na ovim čvornovitim seljacima. Jasno je da su ove robustne i žive ličnosti unele u Kočićevu prozu i svoj ambijent: prirodu u kojoj žive. One se slivaju u jednu nedeljivu celinu sa gorostasnim, namrgođenim, u plavetnu timorinu uvijenim planinama. Kočićeva priroda nije stihija već doživljena razbesnela i neobuzdana snaga, koja se s čovekom sliva u jedno kretanje, u jedinstven stvaralački pokret.

Čoveka obuzme toplina u onim trenucima kad se oko njega sve zazeleni, kad oštra i vrela svetlost oblije zemlju i kad ona zamiriše svežim mirisom. Slivaju se u jedan zanos čovek i zemlja. Oni postaju jedna tuga, radost, uvređenost i surovost. U uskovitlanoj magli traga Maruška za izgubljenom srećom, vetrovi fijuču, mrse magle i njene kose. Kočić je stopio u jedinstven zamah Marušku, uskovitlane magle i namrgođene planine.

Kočić je osetio puls prirode, pronašao je njene najskrivenije damare, prodro u njene tajne, savladao njene ćudi. Kočić je umeo vešto da iskoristi opise prirode za stvaranje dramskih štimunga, da njima pripremi čitaoca za konflikt koji će se u njenom krilu odigrati. Sutra se Jablan bori protiv Rudonje. Lujo strepi, nema mira, sanja teške i ružne snove, u snu bodri Jablana, pretvara se u grč, a oko njega "duboka strahovita tišina. Vlažna svježina širi se kroz noć. Mlak vjetar poduhiva preko kuća, što se u polukružnom neprekidnom nizu protežu ispod planine..." Duboka i strahovita tišina noći ističe jače Lujinu uznemirenost. Svaki njegov pokret, svaki njegov uzdah i svaka slutnja vidi se, čuje se i naslućuje se u pritajenoj noći. A kad je osvanuo dan bitke između Jablana i Rudonje, jutro je bilo kao umiveno, priroda živa, bujna i raspevana. "Sve treperi, preliva se. Samo, tamo daleko ispod planina u prisojima, treperi magličasto, timorno plavetnilo. Sve se diže, budi, sve se puši kao vruća krv, odiše snagom, svježinom." Ovakav opis sugeriše čitaocu vedro raspoloženje i veru u sreću, budi nadu u najbolji ishod bitke, uliva Luju poverenje u Jablana, a Jablanu u svoju sopstvenu snagu, i oni idu na megdan sveži, snažni i obodreni od sunca, plavetnila, svetlosti i zelenila s planinskih vrhunaca, koji posle bitke prihvataju Jablanovu pobedonosnu riku i raznose je na sve četiri strane.

Kočić je s uspehom stvarao živopisne, reljefne i snažne likove u svojim pripovetkama, a umeo je, isto tako, da stvara i atmosferu s puno mere i izrazitog smisla za stvaranje masovnih scena. Humoristički dar Kočićev je u masovnim scenama dolazio do snažnog izražaja u svim njegovim pripovetkama, ali se najpotpunije ostvario u pripoveci Sudanija, koju je počeo štampati 1910. godine u svom listu "Razvitak" dok je još bio u Banjaluci. Smisao da stvara atmosferu Kočić je ispoljio od svoje prve pripovetke, Tube, svaka nova pripovetka otkrivala je i nove mogućnosti piščeve.

Kao poslednje značajnije Kočićevo delo Sudanija ispoljava i mane i vrline Kočića kao pisca. U njoj se oseća zamor, i ona je razvučena, razvodnjena, kao što je nekad, pre desetak godina, na samom početku književnog rada bila Tuba. U želji da što više kaže i da što podrobnije ispriča Kočić kao da je zaboravio da se izražava koncizno, jezgrovito i kratko, kao što je to umeo da čini kad je bio u naponu stvaralačke snage.

I pored nesumnjive razvučenosti Sudanija ispoljava stari Kočićev smisao za dramatske sukobe, za humor i čistotu izvorne narodne reči. Trebalo je imati mašte pa se setiti i u pripoveci ostvariti svu komiku austrijskog suda i pravde, i to u zatvorskoj ćeliji, gde zatvorenici s puno duha i potrebne oštrine igraju sudije, porotnike, optužene, tužioce i branioce. Zatvorska ćelija se pretvara u kovitlac tragikomičnih scena u kojima se podvrgavaju ruglu austrijski sud, pravda, moral, istorijska misija carevine, jezik — sve ono što je ova carevina sobom donela u Bosnu posle Berlinskog kongresa. Kočić nije ismejavao ljudski sud, pravdu, moral već austrijski. Kočić je bio na putu da ostvari u ovoj pripoveci mnogo jače umetničko delo. Ali nije bilo više stare stvaralačke snage.

Sadržina pripovetke govori o tome da Kočić i dalje dobro zapaža, da posmatrački dar nije pisca izneverio u ovom trenutku. Dramski sudari u pripoveci dati su sa puno mere i smisla za njihovo maksimalno korišćenje. Upravo ovim svojim kvalitetom pripovetka privlači pažnju ne samo savremenog čitaoca već i pozorišne ljude. Međutim, Sudaniju savremeni adaptatori, reditelji i interpretatori najčešće ostvaruju u prokletoavlijskom duhu. Tako tumačena Sudanija nije više Kočićeva, jer prokletoavlijska filozofija ne odgovara Kočićevu empirijskom duhu.

Kočić je stvarao svoje junake na svom nemiru i oni svi nose u sebi potrebu za borbom, za uzletima i sanjarenjima. Borba i umetnost kod Kočića su jedan jedinstven proces života.

Stihovi Petar Kočić


POŠLJEDNJA SUZA

Klonule su mlade grudi, izumrli osjećaji,
A u oku ispijenom pošljednja se suza sjaji.

Iščezli su mili snovi, a život mi kao sjena,
Sa slomljenim duhom luta kroz poljane uspomena.

Kad zastanem, sav zadrhtim, jer se svuda groblje stere,
Groblje sveto slatkih nada, groblje sveto žarke vjere.

Zanesem se i jauknem na zgarištu ideala,
I spustim se s gorkom tugom gdje j' pošljednja nada pala.

Svuda pustoš, nigdje znaka, da se širi život danka!
Sledilo se, izumrlo u grobnici vječna sanka.

I pošljednja suza pade na grobnicu osveštanu
Ostavljajuć' bjedni život izmučenom sirotanu.

1899.



PONOĆNI ZVUCI

U ponoćne slatke čase kad caruje anđ'o mira,
Kao bolnik sa postelje, tužno jekne moja lira.

Zašto ciči tako pozno u svečane mirne čase —
Kad ni zefir tihe noći s mekim cvećem ne igra se?

To duhovi noći neme, što nečujno svetom blude,
Dodiruju strune njene, uspomene da probude.

Da podignu crni veo sa prošlosti moje sretne,
Što u mračnom grobu trune, k'o u zimu ravni cvetne.

Oh, vrati me, pesmo mila, na obzorje prošlih dana,
Da s visine srebrozračne bacim pogled duž poljana.

I de u sretno pevah doba, u zanosu burnih snova,
A gde sada tužno leži potavneli niz grobova.

1897.


IĐINĐI I BIRINĐI

Zašto je Petar Kočić reči Istina, Sloboda, Otadžbina i Bog pisao uvek velikim slovom!

Jedan od najpoznatijih Kočićevih zapisa glasi: Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas. Kako je živeo onaj ko je zapisao ovo, rekli bismo, sveto načelo? Da li je uvek žudeo za Istinom, tragao za Slobodom, ljubio Otadžbinu? Zatšto je reči Istina i Otadžbina, reč Sloboda i reč — Bog pisao velikim slovima? Ko je bio Petar Kočić?

Petar Kočić je rođen 1877. godine, godinu dana posle austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, godinu dana pre Berlinskog kongresa na kojem je uprava nad Kočićevom Otadžbinom umesto dotadašnje Turske carevine prepuštena Austrougarskoj, crno-žutoj monarhiji. Ili, kako bi to sam pisac u čudesnoj viziji priči pod naslovom Starostavna knjiga Simeuna đaka zapisao:

"U Bosni, u srcu i snazi serbskog otečestva, na iljadu osam stotina i nekoliko godina poslije Kristova roždenija nastaće prevratnija i druga sudija. Zemljom će zavladati dva gospodara. Jedan će se zvati Iđinđi, a drugi Birinđi. Iđiđi će početi slaziti sa prijestola, a Birinđi se penjati."

Eto, tako je vo vremje ono pripovedao Petrov Simeun đak. A današnji bi Kočićevi potomci, Krajišnici za tu smenu na prestolu narodski, onako prosto, od srca rekli: Sjaši Kurta da uzjaši Murta! Od zla — na gore! Odlijeće Ala — dolijeće Vrana! Iđinđi i — Birinđi! Kurta i Murta! Jer, srpski narod rasejan po Balkanu se, stvarno, nosio sa ove dve carevine, sa Turskom i Austrougarskom od Kosova do danas. A podsmešljivi naziv Iđinđi i Birinđi bio je samo Kočićev odgovor na to što su njegovu gordu i tužnu zemlju Bosnu listovi Ka-Und-Ka Monarhije sve češće počeli zvati — Neues Osterreich. Čuj ti njih, Bosnu i Hercegovinu zovu - Neues Osterreich! Koja nova Austirja kad je Bosna starija od bilo koje Esterrajh. A Hercegovina je, bogme, starija i od samoga Beča.

Seljače rođeno na Kočića glavici, u Stričićima, na Zmijanju, školovanje je započelo u manastiru Gomjenica, gde mu se otac, sveštenik, ostavši udovac, zakaluđerio i postao iguman ove "zadužbine Nemanjića na Krajini Llutoj". Prva dva razreda gimnazije pohađa u Sarajevu. Iz trećega je isteran zbog — srbovanja! Školovanje je nastavio u Beogradu. Početkom veka Kočić je student slavistike u Beču. Uči i piše, pa se ovaj period može smatrati i najintenzivnijim njegovim literarnim razdobljem. Ali, Petar je istovremeno i jedan od najbuntovnijih studenata. U pismu upućenom Bogdanu Popoviću u Beograd mladi, gladni bundžija, između ostalog, piše:

"Gladan, go i bios... Hodam ja po Beču i sjećam se svog djetinjstva... I pišem s planine i ispod planine... Ali ja sam zadovoljan jer sam samostalan".

Ne treba posebno naglašavati ovu, stalnu Kočićevu želju, čak reklo bi se nasušnu potrebu, da bude samostalan, bez obzira na sve posledice. U Beču, u strašnoj oskudici, mladi književnik piše o Krajini, ali istovremeno predvodi grupu najbuntovnijih studenata. Pošto je diplomirao, Kočić se vraća u Beograd, odakle je upućen u tadašnju Staru Srbiju: postavljen je za suplenta Srpske gimnazije u Skoplju. Ali, posle samo godinu dana iz političkih razloga napušta, takoreći proteran je iz Skoplja.

Nesmirni književnik odlazi u Sarajevo. Tu je postao sekretar srpskog društva Prosvjeta. Politički je veoma aktivan, govori i piše članke protiv crno-žute monarhije. Posle generalnog štrajka, i navodno otkrivenog njegovog pisma-poziva seljacima na ustanak, Kočića proteruju iz Sarajeva. Sklanja se u Banja luku. Osniva časopis Otadžbina. Zbog letka koji se završavao rečima: Živela sloboda i samostalnost naše otadžbine! osuđen je na dva meseca tamnice sa, kako je pisalo u presudi, "pojačanim postom" i u okovima! Minula su ta dva meseca robije u lancima, izašao je nepokorni pisac, ali je, avaj, kratko bio na slobodi. Jer, uskoro je napisao i objavio članak sa naslovom Miriše barut u kome je ispisana i otvorena poruka, poziv na ustanak: Bratu brat — Švabi rat! Zbog ovog teksta Kočić je osuđen na robiju koju je izdržavao u čuvenoj banjalučkoj Crnoj kući i u Tuzli. Što su ga vlasti više proganjale, češće zatvarale, to se glas o njemu kao nesalomljivome borcu za nacionalna i socijalna prava, sve više širio po bundžijskoj, hajdučkoj Krajini. Omladina mu je upućivala vatrene pozdrave. A on je, iako utamničen, delovao. Istomišljenici, takoreći zaverenici su ga posećivali u tamnici, Kočić ih je savetovao šta i kako da rade. Čak je odatle, iz Crne kuće dojavio da se iz manastira Žitomislić u Hercegovini skloni oružje tek krišom uneto iz Srbije, kako ga Austrougari i njihovi žbiri ne bi otkrili.

Po izlasku iz austrougarskih kazamata Petar Kočić postaje jedan od najvatrenijih protivnika Beča. I najpoznatijih Krajišnika. Na primer, na izbornoj skupštini u Krupi okupilo se više od 4.000 ljudi da sa zastavama i pesmama dočekaju, citiramo tadašnju štampu "čeličnog srpskog borca Petra Kočića, sina ljute Krajine, a diku cijelog srpstva"... Njegov ugled je rastao. U 1909. godini izabran je za srpskog poslanika u Bosanskome saboru. Čuveni su njegovi govori u Saboru, na primer onaj iz 1911. o agrarnom pitanju.

Iscrpen, razjeden, nemoćan, buntovan, uspravan, Kočić se razboleo. Otišao je u Beograd 1912. godine, na lečenje. Očajan, pomračen, satrven, umro je 1916. godine u duševnoj bolnici, dok je Srbija pištala pod austrougarskom čizmom a soldati, Mađari i Švabe klali starce i decu po Mačvi i Jadru. Mrak Austrougarske se nadvio i nad prestonicom Srbije, po Beogradu, pa i po dvorištu bolnice gde je Kočić bolovao, padale su bombe. Otišao je Petar Kočić ne dočekavši oslobođenje svog naroda i propast Austrougarske monarhije protiv koje se borio tokom celog svog burnog, mučnog ali i muškog života. Preselio se u Rajsko naselje dve godine pre propasti Austrougarske. Dakle, svoj kratki, grčeviti život, Kočić je proveo pod austrougarskim režimom. Ili, kako je to on sam na jednom mestu zapisao: U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vaj me, i umrijeh!

Eto, tako je završio pisac koji je iskreno i strasno ljubio Istinu, Slobodu i Otadžbinu. Nesalomivi buntovnik sa posne krajiške zemlje, sa te planinske čemerke. Ljuti seljački tribun. Uspravan, neprilagodljiv, beskompromisan...

Kočić je stvorio nekoliko posebnih narodnih tipova koji će živeti u literaturi dokle postoji srpski jezik. Čak se pomalo čini da su se ti Kočićevi junaci odvojili od svoga tvorca, tako da su danas maltene poznatji David Štrbac ili Simeun đak od Petra Kočića! Samo upućeni znaju ko je pisac a ko piščev junak! Pa će se češće čuti - što ono reče David, nego ono — kako to zapisa Kočić!

Pisao o svojoj Krajini, o Krajišnicima. Po pričama Petra Kočića se takoreći mogu proučavati etno osobine Srba sa Krajine. Tim ljudima, zapisuje pisac, vlada ludi, vreli planinski prkos. A sve je, piše dalje, na ovoj planini i ispod ove planine do zla boga ljuto, goropadno, nemirno i tvrdoglavo. A u jednoj drugoj priči se veli kako je krajiška krv snažna i vrela. To su, misli s pravom književnik, vrlo ćoškasti ljudi. Preki. Ali, i nesebični. To je narod koji je živeo pod dve po svemu, po veri pa i po rasi, različite carevine. Narod koji je bio brana na Krajini: štitio je, odbranio Zapad od Turaka, od prodora islama, graničar na međi Istoka jer je očuvao veru pravoslavnu, zaustavljao nadiranje katoličanstva. Ukratko, narod na vetrometini. Narod od kojega preveravanjem postadoše dva-tri naroda. Nacion u čijoj zemlji, očajno zapisuje Kočić nema prave. I dodaje, dopisuje: "Naša je prava na Kosovu zakopana". Ili, što bi rekao Petrov junak Mračajski proto: "Djeco, crna je noć na zemlju pala"!

Nažalost, i danas se ove reči Kočićevog junaka mogu ponoviti. I sada, potkraj ovog našeg dvadesetoga veka ovaj uzvik je istinitiji, ova tamna noć nad Bosnom je, izgleda, tamnija, mrklija nego u piščevo vreme. Jer, zbilja, Crna je noć na Bosnu, mrkla je noćca na Hercegoivnu pala. Koja je danas prava u Bosni? Koja carevina u Hercegovini? Čija vlada? I danas se po toj lepoj, dobroj, vrletnoj zemlji širi i Kurta i Murta! Ajfor, Ijfor, Unprofor! Iđinđi i Birinđi! Opet Kočićevom Otadžbinom vladaju dve tri carevine. Turska, nešto što i jeste i nije Austrougarska, ali - postoji, i neka treća sila koja je celim svetom ovladala. Ona koja će na Kočićevo nevino Zmijanje, na Manjaču i na Banja luku nedavno ispaljivati razorne, ubitačne "tomahavk" rakete. A zašto? Pa da bi se latinluk i islamluk opet širio po Krajini. Da bi se u glavu utukli, što bi zapisao Kočić, Srbovi. I da bi se raširio Sfor, Iđinđi i Birinđi. Ajfor, Ijfor, Unprofor. Kurta i Murta, moj tužni, moj prkosni, moj dobri Petrašine.



"Ko iskreno i strasno ljubi
Istinu, Slobodu i Otadžbinu,
slobodan je i neuništiv kao Bog,
a prezren i gladan kao pas."

riznicasrpska