Tema: Stare civilizacije

Istorija Slavena

Pradomovina Slavena je prostor triju rijeka – središnja rijeka je Dnjepar, a oko nje su Dnjestar i Don. Iz tog doba nema gotovo nikakvih povijesnih izvora, ali su zato arheološka nalazišta koja postoje veoma jaka. Pisanih izvora ima vrlo malo i vrlo su rijetki. Prvi pisani zapis o Slavenima ostavio je otac povijesti – Herodot. U 5. stoljeću prije Krista Herodot je proputovao cijeli tada poznati svijet. On je između ostalog bio i među Skitima, a išao je i sjevernije od Skita i stigao je u čudnu zemlju u kojoj je glavna djelatnost zemljoradnja. Herodot je naišao na zemlju koju ljudi oru. Zbog toga je Herodot to stanovništvo nazvao Skoloti što znači orači. Od toga potječe iz lat. Sklavi i iz grč. Sklavenoi. Herodot je pisao o kulturi i uređenju Slavenske zajednice.

Kasniji opis ostavio je veliki rimski povjesničar Kornelije Tacit iz 1. i 2. stoljeća nakon Krista. On opisuje Slavene koji sad žive kod Karpata. On ih dijeli na Slavene i Ante. Slaveni žive zapadno od Dnjepra, a Andi istočno od Dnjepra. Tacit se čudi njihovom načinu života. Govori o tome da Slaveni još nemaju vlasti. To govori da je to još rodovsko-plemensko uređenje. Govori i o gospodarstvu i zemljoradnji. I govori da se Slaveni stalno sele. Nalazimo ih na tri-četiri lokacije. Tacit ih ne ubraja među nomade zato što grade kuće. Oni se sele, ali si svaki put naprave kuće. Tacita čudi što među Slavenima nema robova. Slaveni najčešće za zarobljavanje traže otkupnine. Ako nakon nekog vremena ne dođe otkupnina, onda puste zarobljenike pa mogu se vratiti u svoj narod ili ako im je dobro tu mogu ostati među Slavenima.



ZEMLJORADNJA I OBRT


U 6. stoljeću kad su se Slaveni približili Bizantu onda su se bizantski pisci počeli zanimati za Slavene. U 10. stoljeću Konstantin 7. Porfirogenet pisao je o Slavenima. Slaveni su živjeli na području gdje živi obilje životinja. Cijelo područje je bogato ne samo šumama nego i podnim tlom. I zato je to područje nastanjeno već u paleolitiku. Slavenima je glavna djelatnost zemljoradnja. Slaveni koriste ralu za oranje zemlje. Glavni materijal za izradu oruđa i oružja je željezo. Slaveni siju žitarice, a najviše proso.

Slaveni poznaju sve domaće životinje, a u tom dijelu bili su poznati po jednoj vrsti stočarstva – pčelarstvo. Počeli su namjenski proizvoditi med za kolače i za medovinu. Med je izuzetno vrijedna namirnica jer je posve prirodan proizvod. U njegovu sastavu su prirodni šećeri i antibiotici.

Uz stočarstvo se, naravno, razvija i obrt. Slaveni su poznati po proizvodnji oružja i oruđa, a posebno su bili poznati po izradi krzna. Proizvodili su kožuhe – kaputiće s dva lica. S jedne strane je krzno, a s druge glatka koža. Polako se razvijala i razmjena i trgovina.

SLAVENSKE NASTAMBE


Slaveni su dugo živjeli u rodovsko-plemenskom društvu. Birali su starješine rodova, starješina bratstava i starješine plemena. Starješine nisu imali nasljednu vlast. Slaveni nisu živjeli na istim prostorima i ljeti i zimi. Stari Slaveni su se znali zaštititi od zime. Gradili su kuće u zemlji – zemunice. Zemunice nema što ohladiti jer u zemlji nema vjetra. Cijelo naselje zemunica pod zemljom bilo je povezano hodnicima. U zemunicama se živi dok je hladno, a čim zatopli onda se cijela zajednica seli u vikendice – to su sojenice. Sojenice su se gradile od drveta, a iznutra su bile obložene glinom.



SLAVENSKE SEOBE


Jedan od najvažnijih razloga zbog čega su se Slaveni selili je prodor Huna, a drugi važni razlog je potraga za obradivom zemljom. Slaveni ne znaju gnojit zemlju. Slaveni se sele i na prostoru pradomovine. Treći važni razlog zbog čega su se selili je jačanje rodovsko-plemenske aristokracije. Ne postoje nikakvi pisani zapisi no sigurno je da su jedni išli na zapad, jedni na jug i jedni na sjever. Bizantski pisci opisuju jednu nizinu, Vlašku nizinu, oko ušća Dunava koja je prenaseljena Slavenima. To je Sklavinija. Prodori Slavena u Bizant su bili tako strašni da je car Justinijan dao sagraditi utvrde, no ni to ih nije zaustavilo. 550. i 551. godine Slaveni su prvi put prezimili u Bizantu. Nakon toga su se vratili preko Dunava.

SLAVENSKA VOJSKA


Slavene Krokopije dijeli na Sklavene i Ante. Sklaveni su južno od Dnjestra, a Anti sjeverno. I Krokopije kaže da Slaveni već žive u demokraciji. Priznaju samo jednog boga – boga munja – Peruna. Slaveni priznaju sudbinu, štuju nimfe i prinose im žrtve. Stanuju u bijednim kolibama, udaljeni jako jedni od drugih. U rat idu pješke na neprijatelja i u velikom broju. Nemaju oklope, samo štit i koplje. Neki nisu imali ni košulje nego samo gaće. Sklaveni i Anti se ne razlikuju, izgledaju kao pravi barbari i pričaju barbarskim jezikom. Svi su riđi i prljavi. Nisu zlikovci nego po jednostavnosti su kao Huni. Poruka Bizantincima kad idu u rat protiv Slavena je: Slaveni ne vole biti zarobljavani. Vole se boriti u gustišima. Služe se često podvalama, preprekama i zamkama. U prelaženju rijeke vještiji su od ljudi. Odlično izdrže u vodi, imaju šuplju trsku i dišu s njom i po nekoliko sati pod vodom. Svaki Slaven kad ide u rat ima dva koplja i luk s malim strelicama natopljenim otrovom. Žive bez vlasti, u međusobnoj mržnji i bez reda. Ni kad idu u rat nema nekog poretka. Kad se i dogodi da izađu na bojno polje zajedno snažno zaurlaju na neprijatelja i onda napadaju svom žestinom ako se neprijatelj uplaši, a ako se ne uplaši onda bježe od njega. Nepouzdani su krše ugovore, ne slažu se. Borbeni poduhvati protiv Slavena trebaju biti u zimu kad snijeg pokazuje njihove tragove. Kako je među njima mnogo vladara, može ih se potkupiti.

DOLAZAK AVARA I SAVEZ SA SLAVENIMA


Avari su još jedan narod koji dolazi kroz vrata Europe. Oni su mongolski narod – stočari, nomadi. Bizant je sklopio savez s Avarima i slao im darove, a tražio je da počnu napadati Slavene. Slaveni, ako se brane, ne mogu napadati. Od 550. do 565. godine Avari su to i radili. Počeli su žestoko prodirati u prostor Slavena. Nakon smrti cara Justinijana, Bizant više nema novaca za podmićivanje Avara. Postoji teza da su Avari pokorili Slavene. Ali Slaveni su zemljoradnici, a Avari stočari, Slaveni imaju samo pješake za borbu, a Avari konjicu i onda su vjerojatno sklopili savez. Vlaška nizina postala je pretijesna za Slavene i Avare, a bizantski car nije dopuštao Avarima da prijeđu Dunav i nasele se na prostoru Bizanta. Zato Slaveni i Avari naseljavaju Panonsku nizinu.

U 7. stoljeću Bizant je opet bio u ratu. Bizantski car je povukao svu vojsku s Balkanskog dijela i granice su ostale nebranjene. Tada su Slaveni i Avari naselili taj cijeli dio – jugoistočni dio Europe. 614. godine Slaveni i Avari su zajedno napali Salonu, a Iliri iz salone su pobjegli malo južnije i sakrili se u Dioklecijanovoj palači. 626. godine pokorili su Epidaurus, a stanovnici su pobjegli u obližnje Škoriće. Slaveni su naseljavali prostor od Bečke šume i rijeke Soče na sjeveru i preplavili su cijeli Balkanski poluotok. Stigli su sve do današnje Grčke i zauzeli su prostor od Istre do Cetine, ali gradovi na obalama su ostali pod bizantskom vlasti.


SLAVENSKA RELIGIJA

Najvrjednija stvar kod Slavena je religija. Slaveni su dugo bili animisti. I taj animizam doveo je do stvaranja dva vrhovna božanstva. Formira se dualizam. Dva vrhovna božanstva su Dajbog ili Bjelobog – dobri bog i njegova suprotnost Zlibog ili Črnobog – bog zla.

U vrijeme kad je počela seoba naroda, u 4. stoljeću, među Slavenima postoji politeizam. Vrhovni bog, bog neba i gospodar munja je Perun i njemu se pale krjesovi. Bog Volos je bog stoke i zaštitnik stočara. Svarog je bog vatre, Vesna i Lada su božice proljeća. Bog Radgost je bog gostiju. A božica zla, smrti i nevolja je Morana. Slaveni su svetkovine slavili pod otvorenim nebom, nikad nisu gradili bogovima hramove.



Drevni narodi u Hrvatskoj

Iliri 34 %
Sloveni 20 %
Kelti 18 %
Teutonci 12 %
Feničani 8 %
Helenski narodi 8 %

Avari

Euroazijski Avari (poznatiji i pod imenom Obri), nomadski narod podrijetlom iz Središnje Azije.
Postoje dvije grupe Avara, euroazijski i Kavkaski Avari, žitelji današnjeg Dagestana.


Prema kineskim izvorima oko 400. godine osnovan je savez plemena Dzut - Dzut, najvjerojatnije među Ujgurima koje su u Bizantu nazivali Ogorima. Ovladali su zemljom hunskog plemena Sabira otkuda se jedna grupa oko 460. godine pokrenula prema Kaspijskom i Crnom moru. Tada se i po prvi put pojavljuje ime Avari u europskoj povijesti. Avari se ponovno pojavljuju 557. godine kada nude pomoć Bizantu u borbi protiv drugih barbarskih plemena. Car Justinijan ih plaća za borbu protiv Bugara koji su učestalo upadali u bizantske teritorije. Pošto pobjeđuju Bugare na rijeci Donu, prodiru na ušće rijeke Dunav, gdje potčinjavaju sebi Slavene.


Bajan, osnivač avarske države 567. godine prelazi Karpate i u savezu sa Langobardima uništava Gepide i zauzima područja istočno od Dunava. Kada su Langobardi napustili Panoniju, Avari ostaju jedini gospodari ovog područja i šire svoju vlast prema Dalmaciji ali i prema Češkoj i prema Alpama. Iako su bilo malobrojni, vrlo brzo su potčinili sva slavenska plemena koja su se tu našla.


Uz povremene upade u Furlaniju i u Franačku državu, Avari su uglavnom najveći problem predstavljali Bizantu, pa su pod Bajanom ovladali bizantskim uporištima u Panoniji, Sirmijumom i Singidunumom , a učestalo su upadali preko starih rimskih putova i u Dalmaciju. Njihov najveći pothvat je bio neuspjeli napad na Carigrad 626. godine, u kojem su osim Avara sudjelovali i Slaveni i Gepidi, nakon čega su odbačeni s velikim gubicima. Porazom kod Carigrada i počinje prestanak njihove moći. Avari se razdjeljuju, ali ipak u Panoniji uspijevaju sačuvati još dva naredna stoljeća svoju moć, sve do 796. godine kada Karlo Veliki (vidi: Franačko-avarski ratovi) ulazi u Panoniju i uništava Avare, koji poslije toga i zauvijek nestaju.

Avari su bili organizirani po rodovima i plemenima na čijem su se čelu nalazili tarhani. Na čelu više rodova i plemena se nalazio kagan, a u ratnim pohodima pored njega je postojao još i jugur, kao prvi zapovjednik. Avari su imali brze konje i bili su odlični jahači, što im je i omogućilo nadmoć nad brojčano jačim Slavenima.


Bitke su vodili uglavnom na otvorenim prostorima, a gradili su i velike logore, utvrđene zemljanim nasipima iz kojih su mogli vršiti ispade na sve strane. Kada su im se oko 570. godine pridružili Bugari i Huni, mogli su brojati oko 50 tisuća.

MONGOLII

Džingis Kan (1162-1227), (ime je katkad pisano Čingiz ili Čingis; pravim imenom Temudžin), mongolski osvajač, utemeljitelj najvećeg kopnenog carstva u historiji.

Sin poglavice malog mongolskog plemena, Temudžin je naslijedio titulu u 13. godini nakon što su mu pripadnici jednoga neprijateljskog plemena otrovali oca. Podaci o ranom razdoblju Temudžinova života potiču iz "Tajne historije Mongola", mongolskoga epa napisanoga oko 1250. Po tome izvoru, problematične vjerodostojnosti, no jedinom historijskom izvoru na raspolaganju, članovi plemena su izabrali novoga poglavicu, a Temudžin i njegova majka su nastavili živjeti unutar plemenske zajednice, ali na marginama, jedva preživljavajući skupljanjem gomoljika i čuvanjem stoke. Po drugim je legendama Temudžin pao u ropstvo susjednog plemena, ali to je manje izgledno.



Ujedinjenje plemena i stvaranje mongolskog naroda


U svojim dvadesetima, Temudžin se nametnuo kao vođa rastućoj grupi mongolskih plemena. Nije rijetka pojava da se u razdoblju takozvanog "stepskog feudalizma" pojavi karizmatični vođa, ujedini dotad razjedinjena etnički srodna ratnička plemena i povede ih u osvajačke ratove protiv susjednih civiliziranih zemalja (najpoznatiji je primjer Atila, no to se odnosi na nebrojene poglavare Huna, Germana, Avara, Turaka...). Ono što je razlikovalo Džingis kana od sličnih prethodnika je upornost i sistematičnost, kao i dalekosežna vizija o prostranom nomadskom carstvu. Najduži dio svoje ratničke karijere Temudžin nije utrošio na "osvajanje svijeta", nego mu je preko 20 godina u nebrojenim bitkama, pregovorima i lukavstvima trebalo da pokori samu Mongoliju. Tokom tog razdoblja uveo je decimalni sistem u vojni ustroj (mongolska divizija, "tuman", imala je 10.000 ljudi, što je otprilike standard za prosječnu diviziju modernih vojski), imenovao grupu plemena Mongolima (dotad je vladao haos u plemenskim imenima, od kojih je, uz više njih, najpoznatije tatarsko-no, to je ime i u potrebi za Temudžinovu rodu suprotstavljeno pleme), preuzeo alfabet susjednih Ujgura za pismo mongolskoga jezika, te donio zakonik ("Jasa") o društvenom ustroju. Nakon što je pokorio i ujedinio Mongole, dajući mu ime "Mongol" (prije su se koristila razna plemenska imena), što znači hrabri: na velikom saboru (Kuriltaj) održanom 1206, grupa mongolskih vojnih, političkih i duhovnih vođa proglasila je Temudžina za Džingis kana ili "sveopšteg vladara". Na polju ratovanja, Džingis kan je organizirao vojsku na sljedećim principima (koji su se, valja napomenuti, vremenom usavršavali): osnovu vojske je činilo mongolsko konjaništvo u kojem su dominirali strijelci lukom; usvojene su i usavršene opsadne tehnike koje je preuzeo zajedno s kineskim stručnjacima i inženjerima; u vojsci je vladala stroga disciplina, za razliku od razularenog ponašanja karakterističnog za većinu armija toga doba; i, konačno: Mongoli su imali nenadmašnu i izvanredno efikasnu obavještajnu službu koja im je omogućavala brzinu manevra, kao i primjenu psihološkog ratovanja preko širenja glasina. Ukratko, Džingis kan je oko 1200. godine ustrojio vojsku po principima koji su dominirali tek u Drugom svjetskom ratu i poslije njega.

Rat protiv Kine


U to doba Kina je bila podijeljena u tri države: Hsi Hsia, Kin i Sung, kao i izolirana velikim kineskim zidom od nomadskih plemena na sjeveru. Uzroci za višegodišnji rat, u kojemu je Džingis kan napao s preko 60.000 konjanika prvo Hsi Hsia, a potom i Kin, a što je kulminiralo razaranjem Pekinga 1215. nisu poznati. Često su navođene sljedeće teorije: mongolska je politika po svojoj naravi bila ekspanzionistička i militaristička, a došlo je i do prenaseljenosti Mongolije pa nomadi nisu mogli osigurati opskrbu za život jer su bili na primitivnom stepenu društvenog razvitka. Te tvrdnje su vjerovatno istinite, no do mongolske agresije je došlo, po svemu sudeći, uslijed više razloga, a glavni je bio rastočenost i haos koji su vladali među zavađenim kineskim državama, a taj je moment iskoristio Džingis kan za osiguranje protiv potencijalnih kineskih intervencija, koje su bile neprestane u prethodnim dekadama i vijekovima i stalno su "visile u zraku". Nomadi sa sjevera (Huni, proto-Mongoli, Tibećani) su u mileniju prije Džingis kanove invazije stalno ugrožavali bogatu i razvijenu kinesku civilizaciju. Sraz dvaju svijetova koji su postojali uz stalnu svijest o prijetnji "onoga drugoga": nomadskog temeljenog na stočarstvu, pljački i ratovanju s jedne strane, te gradske civilizacije (hranjene napornim radom milionskog seljaštva) sa svim rafinmanom hiljadugodišnje baštine koja je asimilirala mnoge vjerske, tehnološke i umjetničke tekovine, po svemu sudeći, bio je neminovan. Džingis kan je napao Kinu jer je dobro znao da će bilo koje od kineskih carstava napasti Mongole, čim bude mogla.
Džingis kan je krenuo u rat s oko 150.000 vojnika protiv 2 miliona neprijateljskih vojnika (to je najniža procjena, ostale govore o 3-5 miliona, i stanovništvu od preko 80 miliona). Rat koji je Džingis kan poveo protiv kineskih imperija, a koji je dokončao njegov unuk Kublaj kan 1279. osvajanjem cijele Kine, ima sve simbole genocida. Dovoljno je napomenuti da je Kina 1200., uoči mongolske invazije, imala oko 100 miliona stanovnika, a 1300., kada se već polako demografski počela oporavljati, 60 miliona.
U ostalom pogledu, rat protiv kineskih država je bio plodotvoran: Džingis kan je preuzeo i usavršio kinesku vojnu tehnologiju i taktiku opsade gradove, uposlio mnoštvo kineskih inženjera i stručnjaka, te, najvažnije, uzeo za savjetnika siniziranog Mandžurca Jeliu-Čutsaja, koji je mudrim savjetima spriječio daljnje širenje brutalnosti i humanizirajuće djelovao u smjeru očuvanja i zaštite kineskog naroda i civilizacije općenito.


Rat protiv prednje Azije
Širenje mongolskog carstva pod Džingis Kanom


Nakon kineskog pohoda, Džingis kan je osvojio državu Kara-Kitaj, koja je ležala zapadno od Mongolije, i tako došao u doticaj s moćnim islamskim carstvom Horezmije (ili Horezma) koje je pokrivalo, otprilike, područje sadašnjih Irana, Iraka, bivšega sovjetskog Turkestana, Afganistana i dijelove okolnih zemalja, uglavnom na području Kavkaza. Mongoli su uspostavili uspješne trgovačke veze s Horezmom, i, po svim podacima, Džingis kan nije planirao sukob s tom državom. No, budući da je horezmijski šah, otkrivši u jednom trgovačkom karavanu mongolske špijune, reagirao nasilno i neke od njih smaknuo, a druge ponizio (u skladu s onodobnim tabuima, obrijavši im bradu, što je bila smrtna uvreda za pravovjerne muslimane, a Džingis kan je, diplomatski, za saradnju s muslimanskim carstvom koristio uglavnom muslimanske trgovce), rat je, po kodeksima onog vremena, bio neizbježan. Razjareni Džingis kan je skupio i ustrojio vojsku od oko 130.000 vojnika (u to doba cijeli mongolski narod nije brojao više od 600.000 ljudi) koja je uz krajnje napore prešla vrhunce Pamira, i, podijeljena u nekoliko odijeljenih ratnih jedinica, u nekoliko bitaka potukla šahovu vojsku, broj koje se procjenjuje od 500.000 do 2 miliona. Sam je šah, bježeći pred mongolskim potjerama, umakao i umro u bijedi na jednom otočiću u Kaspijskom moru. Veliki su se gradovi (Buhara, Merv, Nišapur) predali, pa iako je bilo nasilja nad stanovništvom (najviše u Buhari), do velikih masakara nije došlo neko vrijeme.
Mongoli su, zavladavši Horezmijom, postavili marionetske upravnike i nisu se puno miješali u život stanovništva. Nakon legendarnog i zastrašujućeg govora u džamiji u Buhari (u koju je ujahao na konju i s govornice sebe proglasio bičem Božijim), Džingis kan se utaborio na području sadašnjeg Irana, poslao svog vojskovođu Subutaja u ekspediciju preko Kavkaza (u tom su izuzetnom pothvatu potučeni Rusi i njihovi saveznici Kumani), a u osvojenoj je zemlji uveo vjersku toleranciju, što je u praksi značilo toleriranje mazdaista i nestorijanskih kršćana. No, to je bio, uz mongolske privredne namete, fitilj koji je upalio opštemuslimansku pobunu protiv mongolske vlasti i od njih favoriziranih vjerskih manjina. Stanovništvo velikih gradova je poubijalo ili istjeralo mongolske, ili od njih postavljene turske posade. Uslijedio je krvavi rat između mongolske vojske koja je brojala oko 100.000 ljudi i višemilionskog stanovništva Horezmije.
Tokom opsada velikih gradova poput Merva, Samarkanda ili Herata, velik je broj gradskog stanovništva stradao (po brojkama iz djela iranskoga historičara Rašid al-Din Fadl Allaha (1247-1318), koji je bio ministrom na dvoru Džingiskanovih potomaka, u Mervu preko 700.000 ljudi, a u Heratu preko milion i po). U Nišapuru je pobijeno preko milion ljudi, kao i sve živo, uključujući i životinje. Najčešće citirane procjene govore o najmanje 7 miliona stradalih, dok su druge brojke dvostruko, pa i trostruko veće. Nakon krvavog gušenja pobune, Džingis kan je, zanesen fantazijama o besmrtnosti, poslao po taoističkoga mudraca, kineskog alhemičara Čang-Čuna. Alhemičar mu je mirno saopštio da je besmrtnost, kako ju on želi postići, preko eliksira, neostvariva, no da to i nije pravi smisao življenja, te ga uputio u načela taoizma. Principi "Tao te činga" duboko su se dojmili Džingis kana, koji je veoma dobro uočio da je u korijenima taoizma i njegovo vlastito šamansko vjerovanje. I pored svim osvajačevim udvaranjima i tetošenjima, kineski mudrac se želio vratiti u domovinu, što mu je i udovoljeno, ali uz Džingis kanov poklon koji se sastojao od velikog kovčega ispunjenog draguljima i zlatom.

Rat protiv Tanguta i smrt


Godine 1225. Džingis kan se vratio u Mongoliju. U svojim šezdesetim, poduzeo je mjere za nesmetan prijenos vlasti poslije smrti, što je urodilo plodom, jer je mongolsko carstvo njegovih neposrednih nasljednika bilo u snažnoj ekspanziji još skoro jedan vijek. Posljednja godina njegova života obilježena je opet ratovanjem: Tanguti, narod koji je vladao vazalskim carstvom Hsi Hsia, pobunio se i nije htio dalje plaćati danak. Došlo je do mongolske opsade, tokom koje je Džingis kan umro. Navodi se više uzroka: pad s konja, malarija, tangutska kletva, kao i iscrpljenost i ostarjelost. Tanguti su nakon Džingis kanove smrti istrijebljeni, a osvajač je pokopan na nepoznatom mjestu: budući da je posmrtna povorka ubijala uz put sve živo, od ljudi do stoke i ptica, a kasnije je pobijena i većina ljudstva povorke da bi se spriječilo oskrvnuće Džingis kanovog groba, za posljednje se počivalište najvećeg vladara Euroazije, uprkos brojnim istraživačkim ekspedicijama zadnjih decenija, ne zna. U doba Džingis kanove smrti, njegovo se carstvo prostiralo od Žutog mora do Kaspijskog jezera.

Većina historičara se slaže u sljedećih nekoliko tačaka: Džingis kanovo osvajanje je bitno uticalo na oblik buduće ruske civilizacije i potonje kulture, jer su ruski carevi svoje "karijere" započeli kao mongolski vazali, a sistem orijentalnog despotizma je ucijepljen u rusko narodnosno biće ponajvećma u vijekovima provedenim u "tatarskom jarmu"; Evropa je krenula putem bujnog razvitka i ekspanzije uslijed više činitelja, no jedan od njih je zasigurno bilo slabljenje islamskog pritiska zbog mongolskog razaranja prednje Azije; paradoksalno, Džingis kanovo osvajenje sadašnjih područja Irana, Turkmenistana i dijela Iraka (što su nastavili njegovi unuci) dovelo je do konačne turkizacije većeg dijela srednje Azije jer su Mongoli, relativno malobrojni, uzrokovali seobu turkofonih naroda koji su činili dobar dio mongolskih jedinica; također, democid na velikom području od Irana do Mongolije je bitno odredio odnos snaga u budućnosti, nekad gusto naseljeni Afganistan i okolne zemlje su bile skoro depopulirane; isto, mongolska vlast je dovela do emancipacije i afirmacije iranskog duha u islamskoj civilizaciji, koji je postao dominantnim uključivši u svoju sferu uticaja cijelu Indiju; magnetska sila velikih religijskih civilizacija, posebno islamske i budističke, rastočila je mongolski sistem šamanskih vjerovanja i prakse, pa su se Mongoli izgubili u islamskoj i pravoslavno-kršćanskoj civilizaciji, dok su u samoj Mongoliji primili lamaistički budizam koji ih veže s Tibetancima. Među krajnje ironije phistorije spada činjenica da je mongolski narod, preci kojeg su prolili, po više procjena, više krvi no oba svjetska rata zajedno, prihvativši lamaistički budizam postao jednim od najmiroljubivijih naroda na planeti, i to narodom koji u svom narodnom vjerovanju poštuje Džingis kana kao Bodisattvu, ili božansko utjelovljenje samilosti i sućuti.
izvor:sok-terapija

Egipat

Drevni Egipat bio je civilizacija smještena uz donji Nil, pružajući se od Delte Nila na sjeveru pa sve do Džebel Barkala na jugu u vrijeme njegove najveće ekspanzije (15. stoljeće prije Krista). Održao se tri tisućljeća, od oko 3200 p.K. do 343 p.K., završavajući kada je perzijski car Artakserkso III. osvojio Egipat. Civilizacija je bila temeljena na navodnjavanju.
Velika Sfinga[/flash] nasuprot Kefrenove piramide u Gizi, Četvrta dinastija , (cca 2600 p.K. ili možda



Egipat je transkontinentalna nacija smještena uglavnom u Sjevernoj Africi, s Sinajskim poluotokom koji se nalazi u Aziji. Ima obalu na Sredozemnom moru, Crvenom moru, Sueskom zaljevu i zaljevu Aqaba. Graniči s Libijom na zapadu, Sudanom na jugu, i pojasom Gaze pod palestinskom upravom i Izraelom na istoku. Drevni Egipat je bio podijeljen na dvije države, poznate kao Gornji i Donji Egipat. Rijeka Nil teče prema sjeveru od južne točke do Sredozemnog mora. Nil, oko kojeg se okupila većina stanovništva Egipta, bio je žila kucavica egipatske kulture još od kamenog doba i kulture Naqada.

Područje oko Nila zvalo se Kemet ("crna zemlja"), ime je dobila po tamnoj zemlji nanesenu poplavnim vodama Nila. Pustinja je imala ime Dešret ("crvena zemlja")

Nomadski lovci-sakupljači počeli su živjeti uzduž Nila tijekom pleistocena. Tragovi tih ranih ljudi javljaju se u obliku rukotvorina uzduž nilskih terasa i u oazama. Do oko 6000 p.K. u dolini Nila se javilo organizirano ratarstvo i velike građevine.
Narod

Postoje mnoge teorije o porijeklu ranih Egipćana, ta je tema još uvijek protkana proturječnostima.

Egipatsko društvo bilo je spoj naroda sjevera i sjeverozapada Afrike sa narodima jugozapadne Azije. Nedavna istraživanja genetičara potvrđuju ovu teoriju, ali rasprave o toj temi još uvijek traju.

Egipatska kultura bila je izuzetno stabilna i mijenjala se vrlo malo kroz razdoblje od gotovo 3000 godina. To uključuje religiju, običaje, umjetničko izražavanje, arhitekturu i društvenu strukturu.

Povijest drevnog Egipta zapravo počinje s Egiptom kao ujedinjenom državom, što se dogodilo oko 3000 p.K. Narmer, koji je ujedinio Gornji i Donji Egipat, bio je prvi faraon; iako arheološki dokazi da je razvijeno egipatsko društvo postojalo i znatno prije toga: Preddinastijski Egipat.

U 10. tisućljeću p.K. uzduž Nila kulturu uzgajivača žitarica koji su koristili najraniji oblik srpova, zamijenila je kultura lovaca, ribara i lovaca-sakupljača koji su koristili kamena oruđa. Postoje i dokazi o ljudskim prebivalištima u jugozapadnom dijelu Egipta, blizu granice sa Sudanom, prije 8000 p.K. Klimatske promjene i/ili pretjerana ispaša oko 8000 p.K. počele su isušivati egipatske pašnjake, s vremenom oblikujući Saharu oko 2500 p.K.], pa su rana plemena selila prema Nilu gdje su razvili sjedilačko gospodarstvo i centraliziranije društvo. Postoje dokazi pastoralizma i uzgoja žitarica u istočnoj Sahari u 7. tisućljeću p.K. Do 6000 p.K. stari su uzgajali stoku i gradili velike građevine. Gradnja uz pomoć žbuke bila je u upotrebi od 4000 p.K.

Arheolozi često izlaze s različitim kronologijama drevnog Egipta, također će se često naći u istom radu navedeno više alternativnih kronologija. Iz ovog razloga može biti razlika između datuma koji su prikazani ovdje, i onih u ostalim člancima. Isto tako, često postoji i više varijanti pisanja imena. Egiptolozi obično dijele povijest faraonske civilizacije koristeći raspored kojeg je izradio Maneton u svome djelu Aegyptaica.
Periodizacija razvoja Egipatske države

Egipatskom su državom u najvećem dijelu njezine duge prošlosti vladale razne vladarske obitelji koje nazivamo dinastijama. Dinastije su se izmjenjivale na vlasti u razdobljima jačanja pojedinih gradskih središta i stoga ih ćesto nazivamo prema njihovim imenama. Tijekom četiri tisuće godina egipatske povijesti na vlasti se nalazilo više od 30 dinastija. Razvoj egipatske civilizacije dijelimo na sljedeća razdoblja:

Oporezivanje


Egipatski su vladari nametnuli različite poreze svome narodu. Budući da u to doba nije bilo nikakvog poznatog oblika valute, porezi su plaćani "u naturi" (robom ili radom). Vezir je nadzirao porezni sustav kroz državne odjele. Ti su odjeli morali svakodnevno podnositi izvještaje o količini raspoložive robe, kao i kolike je se ubuduće očekuje. Porez je bio plačan ovisno o zanatu ili dužnostima pojedinca. Zemljoposjednici su plaćali porez u žitu i ostalim proizvodima koje su uzgojili na svojoj zemlji. Obrtnici su plaćali u robi koju su proizvodili. Lovci i ribari plaćali su od onoga što je bilo ulovljeno u rijeci, močvari ili pustinji. Jedan član svakog kućanstva bio je obvezan platiti porez javnim radom, kopanjem kanala u radom u rudniku, nekoliko tjedana godišnje. No, bogatiji plemenitaši mogli su unajmiti siromašnijeg čovjeka da otplati njihov porez radom.


Jezik


Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Egipatski jezici
Jezik drevnog Egipta čini nezavisnu granu Afro-Azijske grupe jezika. Najsličnije su mu berberska, beja, te semitska grupa jezika. Najranijim pronađenim zapisima egipatskog jezika određeno je da potječu iz oko 3200.p.K., što taj jezik čini jednim od najstarijih i najduže bilježenih jezika. Znanstvenici svrstavaju egipatski u šest velikih kronoloških dijelova:

* Arhaički egipatski (prije 3000.p.K.)

Sastoji se od zapisa iz kasnog preddinastijskog perioda i ranodinastijskog perioda. Najstariji poznat dokaz egipatskog hijeroglifnog pisma pronađen je na keramičkim posudama iz Naqada

* Staroegipatski (3000–2000.p.K.)

jezik Starog kraljevstva(države) i prvog prijelaznog perioda. Zapisi u piramidama čine većinu zapisanoga u ovom stadiju jezika. Na zidovima elitnih Egipćana ima i autobiografskih zapisa koji predstavljaju staroegipatski. Jedna od njegovih bitnih karakteristika je utrostručenje ideograma, fonograma i determinativuma da bi se označila množina. Ukupno gledajući, ne razlikuje se mnogo od slijedećeg stadija..

* Srednjeegipatski (2000–1300.pK.)

Često se naziva i klasični egipatski, ovaj je stadij poznat po raznim pisanim dokazima u hijeroglifskim i hijeratskih rukopisa iz Srednjeg kraljevstva(države). Sadrži i pogrebne zapise na sarkofazima, mudrosne tekstove s uputama o načinu života u skladu s egipatskom filozofijom; priče koje opisuju pustolovine određenog pojedinca na primjer Priča o Sinuhe; medicinski i znanstveni tekstovi; i pjesničke tekstove u hvalu boga ili faraonaa, kao što je Himna Nilu. Pučki egipatski se već počeo razlikovati od pisanog jezika što je vidljivo u nekim hijeratskim tekstovima Srednjeg kraljevstva, ali klasični srednjeegipatski nastavio se zapisivati u službenom kontekstu još do duboko u kasnodinastijski period.

* Kasnoegipatski (1300–700.p.K.)

Zapisi iz ovog stadija javljaju se u drugom dijelu Novog kraljevstva(države), kojeg mnogi smatraju "Zlatnim dobom" drevne egipatske civilizacije. Postoji u velikom broju vjerskih i svjetovnih tekstova. Kasnoegipatski nije potpuno različit od srednjeegipatskog, budući da se mnogi "klasicizmi" javljaju u povijesnim i literarnim dokumentima u ovom razdoblju. Međutim, razlika između srednjeegipatskog i kasnoegipatskog veća je nego između srednjeegipatskog i staroegipatskog. Također bolje od srednjeegipatskog predstavlja jezik kojim se govorilo u Novom kraljevstvu i nadalje. Hijeroglifski pravopis dobio je, između kasnodinastijskog i Ptolomejskog razdoblja, golem broj novih slova (grafema)..


Narmerova ploča dugo je bila najstariji zapis hijeroglifima. Pronađena je tijekom iskapanja u Hierakonpolisu (današnji Kawm al-Ahmar) 1890-ih, a starost joj je određena na 3200 p.K. no novija istraživanja pokazuju da simboli na keramici iz Gerzeje, iz 4000 p.K., sliče tradicionalnim hijeroglifskim oblicima. 1998. tim njemačkih arheologa pod vodstvom Guntera Dreyera je, na iskapanjima kod Abydosa, otkrio grobnicu koja je pripadala preddinastijskom vladaru. U njoj su pronašli 3 stotine oznaka zapisanih proto-hijeroglifima, starost im je određena na oko 33.st.p.K.

Egiptolozi egipatsko pismo zovu egipatski hijeroglifi, oni su danas najstarije poznato pismo. Hijeroglifi su bili dijelom slogovni i dijelom slikovni. Hijeratski je kurzivna oblik egipatskih hijeroglifa a prvi puta se koristio za vrijeme prve dinastije (oko 2925.p.K.–oko 2775.p.K.). Demotski egipatski je pojam koji označava pismo i jezik koji je slijedio kasnoegipatskom. Koptski je jezik preživio u govoru do srednjeg vijeka, a danas ga koristi kršćanska manjina kao liturgijski jezik.

Počevši od oko 2700.p.K., Egipćani koriste piktograme da bi predstavili zvučne glasove – suglasnike i samoglasnike. Do 2000.p.K., koristilo se 26 piktograma da bi se opisalo 24 (koja su poznata) egipatska zvučna glasa.

Hijeroglifi su se prestali koristiti oko 4.st.n.e. Nakon 15.st.n.e. počeli su pokušaji da se hijeroglifi dešifriraju.