Pitanje glavnog grada


Ipak, najvece pitanje Camp Davida, pokazalo se i kljucnim, glasilo je: kako bi se zvao glavni grad buduce palestinske drzave? Naravno, Palestinci su insistirali da to bude Jerusalem. Navodno se Arafat pozalio Billu Clintonu da bi odustajanje od Jerusalema mogao platiti cak i glavom. Izrael kontrolise i istocni, arapski dio grada, koji je osvojio 1967. godine, iako medjunarodna zajednica nikada nije priznala izraelski suverenitet na ovom podrucju. Prema planu o podjeli Palestine iz 1947. godine, Jerusalem je trebalo da bude pod medjunarodnom kontrolom, kao sjediste tri vjere: muslimanske, krscanske i jevrejske. Od ovog plana nije ostalo nista, a Izrael je u medjuvremenu u istocni dio grada naselio 180 hiljada Jevreja.

Kompromis nije bio moguc, i to iz vise razloga. Varijanti je bilo mnogo, a tek povrsna analiza sasvim jasno pokazuje zasto su pregovori propali. Trgovina je komplikovan posao, pogotovo kada trguju predstavnici naroda koji su poznati po beskrajnom cjenkanju. U nizu varijanti, Arafatu se na pocetku nudila lokalna vlast u pojedinim gradskim dijelovima Jerusalema. Prekrajanjem mapa i prosirenjem granica, iz palestinskih dijelova grada iskljucila bi se jevrejska, a ukljucila palestinska naselja.

Komplikovano? I da i ne. Na ovaj nacin, Palestinci bi samo fiktivno dobili "svoj glavni grad" u Jerusalemu, a Izraelci bi prakticno zadrzali cijeli grad za sebe. Ovakvo teritorijalno prekrajanje pojedini analiticari nazivaju "dzepovima suvereniteta". Postojala je jos jedna varijanta koju Arafat nije odbacivao. Staro, istorijsko srce Jerusalema, moglo bi postati neka vrsta distrikta, po ugledu na Vatikan. U tom slucaju, pristup svetim mjestima bio bi dostupan svima. Jos jedna mogucnost je izgradnja tunela kojim bi Palestinci imali slobodan pristup dzamiji Al Aksa. Ukratko, obje strane su imale isto stajaliste u vezi s glavnim gradom: grad je nas i ne smije biti podijeljen - tvrdile su i jedna i druga. U svemu ostalom nisu slozni.

Palestinska autonomija ostala je samo san
Pri kraju svog predsjednickog mandata, Bill Clinton imao je samo jednu zelju - otici u istoriju sa najvecim vanjskopolitickim uspjehom. Harry Truman je priznao Izrael 14. maja 1948. godine. Jimmy Carter je posredovao u postizanju egipatsko-izraelskog mira 1978. godine. Svi ostali americki predsjednici "padali" su na ovom teskom ispitu. Clinton je nedavno priznao da u snu zna nacrtati kartu Zapadne obale, sto jasno govori o njegovoj "opsjednutosti" Bliskim istokom. Americki predsjednik nije uspio iako je, objavljujuci kraj summita, rekao da ce obje strane nastojati do septembra postici sporazum.

"Camp David 2" trebalo je da bude logicno i veliko finale dugotrajnog procesa, koji je Jimmy Carter, upravo u Camp Davidu, zapoceo prije 22 godine. Tada su Anvar el Sadat i Menachem Begin zavrsili egipatsko-izraelski rat.

"Sadat je nas, Palestince, prodao za saku sinajskog pijeska!", ovako je Jaser Arafat, lider naroda bez drzave, nepogresivo i gotovo prorocanski tacno opisao zavrsetak tih pregovora. Carter, Sadat i Begin, nakon 13 dana "porodjajnih muka", zavrsili su rat, ali drugi dio sporazuma, mozda jos vazniji, do dana danasnjeg ostao je mrtvo slovo na papiru. Palestinska autonomija, koja je trebala rezultirati stvaranjem drzave, ostala je samo palestinski san, predmet trgovine i dugotrajnih jalovih pregovora. Zbog toga je Arafat bio u pravu.

Dvadeset i dvije godine kasnije, zavrsen je i drugi Camp David, a Palestinci su i dalje bez drzave na sopstvenoj zemlji. Pocetkom 80-ih godina, u libanskom paklu, Arafat je prezivljavao mozda najteze dane svog burnog zivota. Svi su ratovali protiv svih, njegovi "fedajini" bili su opkoljeni sa svih strana, vodjena je zestoka bitka na zivot i smrt. Abu Amara ni tada nije napustao optimizam: "Vratit cemo se u Palestinu!"

Prognani palestinski narod zeli nazad, na svoju zemlju, i u tome je srz bliskoistocnog sukoba. Cijela istorija "svete zemlje" zasniva se na seobama, protjerivanjima, cak i unistavanjima naroda. Korijeni krize vrlo su slozeni i za njeno razumijevanje potrebno je vratiti se u daleku proslost. Palestina je vise od 50 godina u stalnoj drami, a trijumf cionista izazvao je drugu dramu - egzodus Arapa. Za 52 godine svadje stavovi su ostali isti, pitanja su ista, dileme se ne mijenjaju.

Ali, i nakon "Camp Davida 2", koji je u duzini trajanja nadmasio "Camp David 1", nada ipak nije ugasena. Cija je zemlja Palestina?

Odgovor je jednostavan, ali je doveden do apsurdne zamrsenosti. Dva naroda jos uvijek svojataju "svetu zemlju" kao da ne razumiju jednostavnu cinjenicu: u Palestini ima mjesta za oba naroda.