Jerusalem - Svetinja i Prokletstvo




Palestina je vise od 50 godina u stalnoj drami. Za sve te godine, svadje i stavovi Palestinaca i Izraelaca ostali su isti, pitanja su ista, dileme se ne mijenjaju. Palestincima i Izraelcima nije pomogao ni netom zavrseni summit "Camp David 2". Cijeli proces ponovo se vraca unazad, a historijska sansa definitivno je propustena. Jerusalem - grad svetinja i za Palestince i za Izraelce, i ovaj put se poprijecio izmedju pregovaraca, koji su utvrdili da su u Camp David dosli "spremni za istinski dijalog". Saradnik Dana analizira kako i zasto se to desilo


“Nikakav sporazum u ovom trenutku nije moguc. Status Jerusalema ostaje najtezi problem!” Bill Clinton je priznao poraz, ali je dodao da je ostvaren napredak u ostalim vaznim pitanjima. Medjutim, ovaj napredak nije nikakva utjeha. Po starom obicaju, obje strane optuzuju se za slom pregovora. U trenutku objave kraja summita u Camp Davidu, Ehud Barak ponovio je stari stav: "Nikada necu pristati na kompromis u vezi sa Jerusalemom!"

U prvoj reakciji na propast pregovora, odmah se postavlja logicno pitanje: sta ocekuje "svetu zemlju" u iducim danima i mjesecima? Ne smijemo ni pomisliti kakve bi posljedice mogao proizvesti krah pregovarackog procesa na uzavreloj bliskoistocnoj politickoj sceni! Cijeli proces ponovo se vraca unazad, a istorijska sansa definitivno je propustena. Da li ce biti novog pocetka?

Cijeli svijet nadao se uspjesnom zavrsetku "Camp Davida 2" iako je bilo potpuno jasno da zbog tezine problematike pregovaraci zapravo plesu na zici. Zasto je propao Camp David?

Dolazak pod psiholoskim pritiskom
Kada su dolazili u ljetovaliste americkih predsjednika, pregovaraci su znali sta ih ocekuje. Znali su sta nude u zamjenu za mir, znali su o cemu se moze pregovarati, koji se ustupci mogu ponuditi, a o cemu kompromisa ne moze biti. Svima je bilo savrseno jasno da ce jedno pitanje odredjivati uspjeh ili neuspjeh pregovora - Jerusalem, odnosno Al Quds, grad svetinja i za jedne i za druge. Svi su tvrdili: "Jerusalem je nas!" A upravo se zbog Jerusalema vracaju kuci neobavljenog posla.

Niko nije ni ocekivao da se godine mrznje i neprijateljstva preko noci zamijene postizanjem mirovnog sporazuma. Ali, prvi put obje strane bile su spremne za istinski dijalog. Jaser Arafat i Ehud Barak stigli su u Camp David sa dobro poznatim stavovima. Diplomatski termin "crvena linija" zapravo je oznacavao stavove od kojih ni jedan ni drugi nece odstupiti. Dnevni red summita odavno je bio poznat - status buduce palestinske drzave, povratak tri i po miliona palestinskih izbjeglica i, pitanje svih pitanja, Jerusalem. Arafat i Barak dosli su pod velikim psiholoskim pritiskom, bolje reci, teskim balastom. I jedan i drugi znali su da im neprijatelji mira u vlastitim redovima nece oprostiti eventualne ustupke i kompromise. Svaki kompromis je bolan, jer podrazumijeva odricanje od ranijih "tvrdih" stavova. A pregovarati u takvoj situaciji bila je nevidjena "tortura" za Ehuda Baraka, a pogotovo Jasera Arafata - legendarnog Abu Amara, covjeka ciji je cijeli zivot obiljezen nevidjenim dramama i iskusenjima.

Ehuda Baraka, najodlikovanijeg generala u izraelskoj istoriji, optuzivali su da ide na pregovore potpuno nespreman. Najglasnija u napadima bila je opozicija iz Likuda, partije koja se cijelog zivota borila protiv uspostave palestinske drzave. Ariel Sharon, general koji je vodio privatne ratove, a kojeg Bliski istok pamti po taktici "spaljene zemlje i celicne pesnice", optuzivao je premijera za izdaju, smatrajuci da je njegova mirovna misija suvise rizicna, jer pretpostavlja davanje ustupaka Palestincima. Svako pitanje u Izraelu je pitanje opstanka, a Sharon je tvrdio da Barak nema jasnu viziju izraelske sigurnosti.

Strah od promjene demografske slike
Jos u predizbornoj kampanji, Barak je obecao uspostavu mira sa svim arapskim susjedima, a uoci puta u Camp David naglasio je da ne dolazi u obzir obnova granica od prije sestodnevnog rata 1967. godine. U ovom ratu, klasicnom blickrigu, Izrael je osvojio sve sto se moglo osvojiti - Zapadnu obalu rijeke Jordan (Judeju i Samariju), pojas Gaze, istocni dio Jerusalema, Sinaj i Golansku visoravan. Tada je usvojena famozna Rezolucija Vijeca sigurnosti 242, jedna od najvaznijih u istoriji svjetske organizacije. Rezolucijom se, u skladu sa formulom "zemlja za mir", trazi povlacenje izraelskih snaga sa svih okupiranih podrucja u zamjenu za palestinsko priznavanje jevrejske drzave. Ova rezolucija bila je prakticna podloga na kojoj su se odvijali pregovori u Camp Davidu.

I Jaser Arafat, kada je dolazio u Camp David, znao je da je vremena sve manje. Pod jakim americkim pritiskom, u maju prosle godine, odustao je od proglasenja palestinske drzave. I prije pregovora u SAD-u, sve nestrpljiviji Palestinci, pogotovo mocni Hamas, trazili su da Arafat jednostrano proglasi drzavu 13. septembra ove godine. Nakon sloma pregovora, cini se da Arafatu nista drugo i ne preostaje. Izrael je ranije najavio da bi u tom slucaju anektirao cijelu Zapadnu obalu, sto bi, po "domino efektu", izazvalo novi krug nasilja.

Napredak o kojem je govorio Bill Clinton najvjerovatnije se odnosi na palestinske izbjeglice, kao i na status buduce palestinske drzave. Ova drzava, znaju to vrlo dobro i Izraelci, neminovnost je koja se vise ne moze odgadjati. Konture buduce drzave su izvjesne, a u pogledu granica Palestinci su prije Camp Davida insistirali na primjeni Rezolucije 242. U medjuvremenu, Palestinci su priznali jevrejsku drzavu, a sada traze da svijet ispuni obavezu koju im duguje 52 godine. Buduca drzava bila bi smjestena na Zapadnoj obali, a sigurnosnim koridorom, koji prolazi izraelskom teritorijom, bila bi povezana sa prenatrpanom Gazom. Ali, sta bi se u tom slucaju desilo sa jevrejskim doseljenicima koji zive na Zapadnoj obali? Ovo pitanje razmatrano je na pregovorima, a nije tesko zakljuciti da bi Jevreji tesko pristali na zivot pod palestinskim suverenitetom.

S druge strane, oko tri i po miliona Palestinaca jos uvijek zive u mnogobrojnim izbjeglickim kampovima na Zapadnoj obali, u pojasu Gaze, Siriji, Libanu u Jordanu. Gdje bi se oni, pod kojim uslovima i pod kakvim garancijama vratili? Palestinci su trazili da Izrael prizna odgovornost i za ovaj problem, kao i pravo na povratak.

Izraelski argumenti su sljedeci - ako se svi vrate, Izrael ce postati drzava u kojoj ce Jevreji prakticno biti manjina. Strah od promjene demografske slike razlog je zbog kojeg Izrael odbija prognanicima iz prvog arapsko-izraelskog rata priznati status izbjeglica. Dakle, pregovaracke pozicije izgledale su ovako: slazemo se da ovo pitanje treba rijesiti, ali se ne mozemo dogovoriti kako cemo ga rijesiti.