Tema: Geoloska razdoblja Zemlje

Geološka razdoblja Zemlje


Geologija je nauka o postanku, građi i obliku čvrste Zemljine kore. Prema saznanjima koja su prikupljana od kada ova nauka postoji, pa i ranije, geološka podela istorije Zemlje podeljena je na 6 era, 20 perioda, 45 epoha i 74 doba. Po američkom Udruženju za geologiju osnovna je podela na ere i periode.

Nazivi era i perioda obično imaju grčke prefikse. "Keno" je prvi deo složenice za oznaku skupa, zajednice; "palios" znači star, pradavan; "mezos" znači srednji; "mejon" - manji, niži; "oligos" - mali, kratak; "pleistos" - najviši; "kainos" - nov.


Paleozoički lokaliteti u svetu

Prekambrijska era je vreme od nastanka planete do pojave prvih složenih oblika života. Ova era se deli na arhaik (arheozoik) i algonkij (proterozoik). Era paleozoika se deli na periode kambrija, ordovicijuma, silura, devona, misisipija, pensilvanije, karbona i perma. Era kenozoika se sastoji od tercijara i kvartara. Tercijar je podeljen na stariji deo (paleogen) u čijem sastavu su paleocen, eocen i oligocen, i na mlađi deo (neogen) koji se sastoji od miocena i pliocena. Kvartar je takođe podeljen na stariji deo (pleistocen - diluvijum) i na mlađi deo (helocen - aluvijum) koji traje do današnjih dana.




Mezozoički lokaliteti u svetu

Kambrijski period je dobio ime po rimskom nazivu za Kambriju, današnji Vels u Velikoj Britaniji. Ordovicijum i silur su nazvani po keltskim plemenima koja su priznavala vrhovnu vlast Rimskog carstva. Devonski period je nazvan po mestu Devon u Engleskoj, a permski po gradu Permu u Rusiji. Period trijasa je nazvan po troslojnim stenama u Evropi, period jure po planinskom vencu između Francuske i Švajcarske, a period krede po latinskoj reči "crete" - kreda, kojim se nazivaju bele stene na strmim obalama - liticama istočne Engleske.

Kriptozoik ili prekambrij

Kriptozoik ili prekambrij period je geološke kronologije od nastanka Zemlje oko 4,5 milijarde godina do evolucije višestaničnih organizama i fosila tvrde ljušture koja označava početak kambrija prije otprilike 542 milijuna godina. Vrlo malo se zna o prakambriju, iako on predstavlja sedam osmina Zemljine povijesti, a ono malo što se saznalo je otkriveno uglavnom u posljednjih četiri do pet desetljeća.

Vjeruje se, da je Zemlja nastala od materijala u orbiti oko Sunca prije otprilike 4,5 milijarde godina te da ju je možda udario vrlo veliki planet veličine Marsa ubrzo nakon što se stvorila, izbacujući materijal od koga će se stvoriti Mjesec. Stabilna kora se stvorila prije oko 4,4 milijardi godina, jer otada datiraju najstarije zemaljske stijene. Ne zna se kada se stvorio život, ali ugljik pronađen u 3,8 milijardi godina starim stijenama zapadno od Grenlanda može biti organskog porijekla. Dobro očuvane bakterije starije od 3,4 milijuna godina su pronađene u Zapadnoj Australiji. Mogući ostaci fosila 100 milijuna godina stariji su pronađeni u istom području. Postoje vrlo dobri tragovi bakterijskog života u ostatku kriptozoika.

Osim nekoliko sumnjivih izvora o mnogo starijim formama u Teksasu i Indiji, prvi složeni višestanični oblici života su se pojavili prije otprilike 600 milijuna godina. Prilično raznovrsna kolekcija mekušaca je poznata sa lokacija širom svijeta starih između 600 i 542 milijuna godina. stvorenja s tvrdom ljuskom su se pojavila krajem tog perioda. Raznolika kolekcija se pojavila prije 544 milijuna godina, započinjući krajem Kriptozoika sa slabo poznatom "malom školjkolikom faunom" i završavajući u ranom kambriju s vrlo raznolikom i prilično modernom "Burgessovom faunom" čije se naglo širenje naziva kambrijskom eksplozijom života.

Detalji o pokretanju tektonskih ploča i sličnim procesima su slabo poznati u slučaju Kriptozoika. Vjeruje se kako se većina Zemljinih kopneninh masa skupila u jedan superkontinent prije 1 milijarde godina. Superkontinent, poznat kao Rodinia, razdvojio se prije 600 milijuna godina.

Atmosfera rane Zemlje je slabo poznata, ali se smatra da je bila zagušena škodljivim plinovima, sadržavajući vrlo malo slobodnog kisika. Mladi planet je bio crvenkaste boje, a za mora se smatra da su bila maslinaste boje. Mnogi materijali koji sadrže neotopive okside izgleda da su bili dio oceana milionima godina nakon stvaranja Zemlje. Kada je evolucija živih bića dovela do fotosinteze, kisik se počeo pojavljivati ​​u velikim količinama. Kisik se ispočetka vezao u kemijskim reakcijama, uglavnom sa željezom, sve dok više nije ostalo površina koje su mogle oksidiriati. Nakon toga se razvila moderna atmosfera s velikim pstotkom kisika. Starije stijene sadrže masivne naslage vezanog željeza koje su se očigledno nataložile kada su se željezo i kisik po prvi put spajali.

Prilično različita terminologija je evoluirala u nastojanju da se pokriju rane godine postojanja Zemlje, ali se s vremenom napušta jer je radiometrijsko datiranje omogućilo, da se specifičnim formacijama i oblicima daju realni datumu. Izraz arhaik (stariji od 2500 milijuna godina), proterozoik (2500-600 milijuna godina) i neoproterozoik (600 do 542 milijuna godina) se još upotrebljavaju. Neki dodatni izrazi se koriste u geološkoj kronologiji.

era
Arhaik

Arhaik je geološki eon koji prethodi proterozoiku, a završava prije 2,5 milijardi godina. Njegova podjela se ne temelji na stratigrafiji, nego je zbog nedostatka fosila definirana radiometrijski. Donja granica nije priznata od ICS-a (Međunarodne stratigrafske komisije), ali obično se postavlja na 3,8 milijardi godina, tj. krajem hadija.


Arhajska tektonika i postanak kontinenata

Početkom arhaika, toplinski tok Zemlje bio je gotovo tri puta veći od današnjeg te dvostruko veći od onoga u proterozoiku. Višak topline mogao je dolaziti od topline zaostale nakon prirasta planeta, dijelom od topline nastanka željezne jezgre, a djelomično uzrokovan većom rediogenetskom proizvodnjom topline od kratkoživućih nestabilnih elemenata poput uranija-235.

Zemlja u ranome arhaiku vjerojatno je imala različit tektonski stil – mnogo dinamičniji od današnjeg, zbog izrazitijih konvekcijskih strujanja u plaštu, čemu je uzrok bio već spomenuti veliki toplinski tok. Tektonika ploča omogućila je nastanak kontinenata, koji su se povećavali ili pretaljivanjem morske kore u zonama subdukcije, čime je procesima diferencijacije nastajala sve felzitnija magma, ili prirastom kontinenata sudarima manjih kontinentalnih masa. Neki geolozi smatraju da je prvotna kontinentalna kora nastala iznad vrućih točaka, a ne zona subdukcije.

Tim procesima u arhaiku nastali su prvi kratoni – prostori koji nisu deformirani od kambrija, a sastoje se od štita, magmatsko-metamorfnog kompleksa izloženog na površinu, te platforme, magmatsko – metamorfnog kompleksa prekrivenog slojem sedimentnih stijena. Zemljini kratoni i štitovi su: Kanadski štit (Sjeverna Amerika), Baltički štit (Europa), Sibirski kraton (Azija), Gvajanski štit, Brazilski štit, Patagonijski štit (Južna Amerika), Zapadnoafrički štit, Angola-kasai štit, Tanzanijski štit, Rodezijsko-transvalski štit (Afrika), Indijski kraton, Ygarn štit, Pilbara štit (Australija).

Iako je nekoliko mineralnih zrna starije, najstarije formacije stijena izložene na površini Zemlje su arhajske starosti ili neznatno starije. Arhajske stijene nađene su na Grenlandu, Kanadskom štitu, zapadnoj Australiji i južnoj Africi. Iako su prvi kontinenti nastali tijekom ovog eona, stijene te starosti čine samo 7% sadašnjih kratona na svijetu. Čak i kad uzmemo u obzir eroziju i uništenje nekadašnjih formacija, dokazi ukazuju da je samo 5 - 40% današnje kontinentalne kore nastalo tijekom arhaika.


Arhajske stijene

Arhajske stijene kratona i štitova mogu se podijeliti u dvije skupine: granulite i greenstone. Za ove posljednje tipičan je slijed nekoliko međusobno oštro razdijeljenih tipova stijena. U donjem dijelu nalaze se ultrabazične stijene – komatiiti, iznad njih su bazalti s kloritom i hornblendom (koji im daju zelenu boju, po kojoj su i dobili ime), na kojima dalje slijede kiseliji eruptivi andezitnog i riolitnog sastava, a prekriveni su sedimentnim stijenama – šejlovima, grauvakama, konglomeratima te trakastim željezovitim formacijama (eng. Banded Iron Formations – BIF).

Greenstonei imaju veliku gospodarsku važnost: uz ultrabazične dijelove često su vezana ležišta kroma i nikla, uz kiselije dijelove cinka, bakra, srebra i zlata, a uz sedimentne dijelove ležišta mangana, barita I željeza.

Što se tiče sedimentologije, u arhaiku nema diferencijacije taložnih okoliša jer nema ni velikih kontinentalnih prostora. Vrlo rijetko se mogu naći plitkomorske stijene s plitkomorskim teksturama, što ukazuje na nedostatak plitkomorskih šelfova u araiku – arhajski protokontinenti bili su vrlo strmih padina, malih dimenzija i neravne površine (poput današnjeg Islanda). Također nema ni sedimenata taloženih na kopnu, što se može objasniti ili malom površinom kontinenata ili erozijom i pretaljivanjem eventualno postojećih kopnenih sedimenata. Većinom se talože stijene koje ukazuju na dubokovodne facijese, poput šejlova i grauvaka, dok, kao i u hadiju, nema karbonata niti s njima asociranih evaporita. Osim niskog pH, što je uzrok nedostatku karbonata u hadiju, druga i izvjesnija mogućnost jest da je tome pogodovao nedostatak plitkih toplih mora u kojima se talože ove stijene.
Arhajski fosili

Iako nema nepobitnih dokaza kada je točno život prešao iz kemijske u organsku evoluciju, smatra se da se to dogodilo u intervalu od prije 3,5 – 4 milijardi godina.

Najstariji nađeni fosili datiraju iz arhaika, točnije stari su 3,5 milijardi godina, a radi se o stromatolitima nađenim u australskom Pilbara štitu. Stromatoliti su posljedica djelovanja cijanobakterija, a nastaju pričvršćivanjem karbonatnog mulja na vlakanca cijanobakterija. Također su nađeni i ostatci samih cijanobakterija. Pored cijanobakterija, nađene su neidentificirane bakterije čije su se stanice prožimale piritom ili sideritom, zbog čega su uspjele ostaviti fosilni zapis.

U Fig tree grupi Južne Afrike, staroj 3,1 milijardi godina, nađeni su crne ili tamnosive čestice raspršene organske materije, koje predstavljaju proizvode raspada klorofila. Takve fosile nazivamo kemijskim fosilima. Neke željezovite stijene na jugu Grenlanda sadrže odnos 12C i 13C jednak onome u svim živim organizmima, što upućuje na prisutnost organske tvari u tim stijenama. Ti kemijski fosili stari su 3,8 milijardi godina.

Pošto u arhajskim stijenama prevladavaju samo prokariotski organizmi, arhaik možemo smatrati dobom prokariota. Ukoliko su već tada postojali eukarioti, nisu sačuvani u fosilnome zapisu.

Eoarhaik


Eoarhaik

U geološkoj kronologiji izraz eoarhaik se koristi za eru koja je trajala od prije 3800 milijuna godina to 3600 milijuna godina. Ime dolazi od dvije grčke riječi: eos (zora) i archios (drevni). To je prvi dio eona Arhaika. Smatra se da su tijekom te ere nastali prokarioti (jednostavni jednostanični život) .

Hadijski eon je prethodio eoarhaiku, a slijedi mu era paleoarhaika. U kronostratigrafiji prostor njegove zone je eratem.

Međunarodna komisija za stratigrafiju ne priznaje donju granicu ere kao ni prethodni hadijski eon.

Paleoarhaik


Paleoarhaik je geološka era unutar Arhaika, koja pokrivarazdoblje od prije otprilike 3600 milijuna godina do 3200 milijuna godina. Radoblje je kronometrijski definirano i ne odnosi se na specifični sloj stijenja u Zemlji.

Najstariji dokazani životni oblik, dobro očuvani ostaci bakterijskih naslaga stari oko 3460 milijuna godina otkriveni u stijenama Zapadne Australije potjeću iz tog razdoblja. Tijekom ove geološke ere formirao se prvi superkontinent Vaalbara.


Mezoarhaik
Mezoarhaik je geološka era unutar Arhaika, koja pokriva vremesko razdoblje od prije 3200 milijuna godina do 2800 milijuna godina. Ovo je razdoblje definirano kronometrijski i ne odnosi se na specifični sloj stijenja u Zemlji. Fosili iz Australije pokazuju kako su stromatoliti bili prisutni na Zemlji od vremena mezoarhaika. U ovom se razdoblju desila tzv. Pongolska glacijacija koja je dovela do potpunog smrzavanja Zemljine površine, tzv. Zemlje snježne kugle.



Neoarhaik
Neoarhaik je geološka era unutar Arhaika. Vremenski se proteže od 2800 milijuna godina do 2500 milijuna godina. Ovo se vremensko razdoblje definira kronometrijski i nema odgovarajući sloj stijenja u Zemlji.

U ovom se razdoblju pojavljuju prvi organizmi (cijanobakterije) sposobni za fotosintezu. Njihovo razmnožavanje i sve veća proizvodnja kisika izazvati će tzv. kisikovu katastrofu koja će doći do vrhunca u slijedećoj paleoproterozojskoj eri. Povećanje razina kisika u atmosferi uništilo je gotovo sve anaerobni anaerobne organizme onog doba. U neoarhaiku je došlo do formiranja novog superkontineta Kenorlanda, prije oko 2700 milijuna godina.

era
Proterozoik

Proterozoik je geološki eon koji predstavlja razdoblje prije raširenosti kompleksnog života na Zemlji. Proterozoik je trajao od prije 2,5 milijardi godina do 542 milijuna godina. Granica između arhaika i proterozoika postavljena je približno na početak tektonike ploča slične današnjoj, tj. na početak izrazitijeg formiranja sedimentnih stijena na prostorima plitkomorskih šelfova. Proterozojske stijene najčešće su stijene nekadašnjeg neslužbenog prekambrija. Najvažniji proterozojski događaji bili su:

prijelaz u oksigeniziranu atmosferu tijekom mezoproterozoika;
nekoliko glacijacija, uključujući i pretpostavljenu Grudu snijega tijekom perioda kriogenija u kasnome neoproterozoiku
period ediakarij (635 – 542 milijuna godina) koji je karakteriziran razvojem višestaničnih organizama bez skeleta.

Porast razine kisika u atmosferi

Jedan od najvažnijih događaja u proterozoiku bio je porast udjela kisika u Zemljinoj atmosferi. Iako se kisik fotosintezom proizvodio već u arhaiku, do značajnog porasta njegove koncentracije u tom razdoblju nije došlo iz dva razloga:

sve do prije 2,5 milijardi godina na Zemlji nije bilo dovoljno cijanobakterija, zbog nedostatka prostranih plitkomorskih prostora, ali i zbog slabog strujanja vode bogate nutrijentima iz dubokomorskih prostora;
sav kisik nastao fotokemijskim reakcijama i procesom fotosinteze morao se najprije potrošiti na oksidaciju željeza.

Pretpostavlja se da je sve do prije negdje oko 2,3 milijarde godina razina kisika u atmosferi iznosila samo jedan ili dva postotka današnje.

Na anoksične uvjete jasno ukazuju sedimentne stijene iz tog razdoblja, tj. prisutnost minerala uraninita (UO2) i pirita (FeS2) te trakastih željezovitih formacija (eng. Banded Iron Formations). Naime, pirit i uraninit brzo se raspadaju u atmosferskim uvjetima s kiskom, pa su vrlo rijetki u sedimentima do starosti 2 milijarde godina, dok su u starijim razdobljima vrlo česti, a trakaste željezovite formacije izgrađene su od obojenih lamina rožnjaka, kojima boju daju neoksidirani minerali željeza. Trakaste željezovite formacije gospodarski su vrlo značajne jer predstavljaju glavna svjetska ležišta željeza.

Na porast razine kisika u atmosferi ukazuju tzv. crveni slojevi (eng. red beds), kojima crvenu boju daje mineral hematit (Fe2O3), koji nastaje potpunom oksidacijom željezovitih minerala. U razdoblju između 2,2 – 1,8 milijardi godina na nekim mjestima taložile su se trakaste željezovite formacije, a na drugim crveni slojevi, što ukazuje na neravnomjernu raspodjelu kisika u atmosferi. Međutim, u naslagama mlađim 1,8 milijardi godina nisu prisutne trakaste željezovite formacije.


Paleoproterozoik
Paleoproterozoik je prva od tri erena koji se dijeli eon Proterozoik. Paleoproterozoik je razdoblje koje je trajalo između 2.5 i 1.6 milijardi godina u prošlosti. U ovom razdoblju su se stabilizirali prvi kontinenti, razvile su se modrozelene alge koje su atmosferu obogatile kisikom.

Prije obogaćivanja atmosfere kisikom gotov sav život koji se dotad razvio je bio anaeroban, tj nije ovisio o kisiku. Velike količine kisika u atmosferi otrovne su za većinu anaerobnih bakterija što je uzrokovalo veliko izumiranje u tom razdoblju. Jedini život koji je preživio je bio otporan na kisik i oksidacijske procese ili je obitavao u prostorima bez kisika. Ovaj događaj poznat je kao Katastrofa Kisika. U ovoj eri su se pojavile bakterije Grypania i fosili eukariota.

Prve planine pojavile su se u ovom razdoblju na području Rasjedne zone Wopmay u Kanadi, zapadno od Hudsonova zaljeva, prije 2.1 do 1.8 milijardi godina.


Mezoproterozoik

Mezoproterozoik je geološka era koja se odvijala prije 1.6 i 1 milijarde godina.
Glavni događaj ove ere je bio formiranje superkontinenta Rodinija, raspad superkontinenta Kolumbija i razvoj seksualne reprodukcije među tadašnjim organizmima.


Neoproterozoik

Neoproterozoik je geološka era koja je trajala prije 1000 do 542 milijuna godina. Posljednja era eona Proterozoik dodatno je podijeljena u tri perioda, Tonij, Kriogenij i Ediakarij. Najizraženija ledena doba dogodila su se za vrijeme Kriogenija, kada se led protezao do ekvatorijalnih područja, pretvarajući naš planet u Snježnu Zemlju. Najstariji fosili višestaničnih organizama i prvih životinja datiraju iz perioda Ediakarija.

Geologija - Početkom Neoproterozoika superkontinent Rodinija, koji je nastao u kasnom Mezoproterozoiku, nalazio se u ekvatorijalnom području. Tijekom Tonija dogodilo se rasjedanje Rodinije u više manjih kopnenih masa. Raspored kopnenih masa uz ekvator možda je krivac za širenje ledenih kapa. Vjeruje se da je ledeno doba koje je zahvatilo Zemlju u jednom trenutku bilo toliko izraženo da se led protegnuo do ekvatora. Ta razdoblja poznata su pod alternativnim nazivom Snježna Zemlja.

Paleobiologija - Nakon otkrića fosila trilobita, amonita i sličnih životinja iz razdoblja Kambrija, paleontolozi su počeli otkrivati još starije fosile prvih višestaničnih organizama. Uskoro je otkriveno postojanje ekosistema starijeg od Kambrijskog. Zbog tih otkrića znanstvenici su počeli definirati Neoproterozoik kao zasebnu eru.

U doba Neoproterozoika malo se tadašnjih životinja čini precima današnjih. Većina životinja imala je oblik lista, diskova, vlasulja, koralja i oklopljenih životinja nepoznatog porijekla. Danas su te neobične životinje poznate pod grupnim nazivom Ediakarijska biota. Neki znanstvenici danas traže sličnosti između tih pradavnih životinja i današnjih, dok drugi ne vjeruju da postoji ikakva sličnosti i smatraju da su to predstavnici nepoznatih vrsta životinja.

Kraj ere - Kraj ere je bio u periodu Ediakarija ali i dan danas ne postoji konsenzus oko njegovog naziva. Ruski znanstvenici nazivaju taj period Vendijskim, kineski Sinijanskim dok australski i sjevernoamerički nazivaju Ediakarijskim. Razmirice su riješene 2004. godine kada je Međunarodna Unija Geoloških Znanosti ratificirala naziv Ediakarij. Razdoblje u kojem je trajao Ediakarij trajalo je od prije 630 do 542 milijuna godina. Ediakarij je jedini period Proterozoika čije su granice definirane biologijom a ne stratigrafijom.

Fanerozoik

Fanerozoik je geološko razdoblje u prošlosti Zemlje. To je vrijeme tijekom kojega postoji bogatstvo raznih životinjskih oblika. Otprilike pokriva 545 milijuna godina i započinje u doba, kada su se prvi put pojavile raznolike životinje s tvrdim ljuskama.

Fanerozoički eon još uvijek traje. Vrijeme prije početka fanerozoika zove se prekambrij. Točno vrijeme koje označava granicu između fanerozoika i prakambrija još uvijek nije najjasnije. U 19. stoljeću, granica je bila određena s pojavom prvih raširenih metazojskih fosila. Ali nekiliko stotina taxa prekambrijskih Metazoa je identificirano otkada je počelo njihovo sistematsko proučavanje 1950.-ih. Većina geologa i paleontologa bi kao prakambrijsko-fanerozoičku granicu odredilo ili klasičnu točku, gdje se pojavljuju prvi trilobiti i arheocijate; prvu pojavu složenih jazbina za prehranu zvanih "Phycodes pedum"; ili prvu pojavu malih, uglavnom neartikulaarnih, oklopljenih oblika zvanih mala školjkasta fauna. Te tri razdijelne točke međusobno su udaljene nekoliko milijuna godina jedna od druge.

Fanerozoik je podijeljen u tri ere: paleozoik, mezozoik i kenozoik. Vremenski period fanerozoika uključuje naglu pojavu različitih vrsta životinjskog stabala; evoluciju tog stabla u različite oblike; pojavu kopnenih biljaka; razvitak složenih biljaka; evoluciju riba; pojavu kopnenih životinja; i razvitak moderne faune. Tijekom tog razdoblja kontinenti su se razdvojili, ponovno skupili u jedinstvenu kopnenu masu zvanu Pangea i konačno razdvojili u šest različitih kontinentalnih masa.

era

Paleozoik

Paleozoik je duga geološka era u razvoju Zemlje koja je počela prije oko 542 a trajala je do oko 251 milijuna godina računajući od sadašnjeg vremena. Dijeli se na kambrij, ordovicij, silur, devon, karbon i perm.

U kambriju, prije oko 540 milijuna godina, na kopnu nije bilo nikakva života, no zato su u moru živjele svakojake biljke te životinje meka tijela: mekušci, meduze, spužve. U to doba prva stvorenja s nogama sele na morsko dno: trilobiti.

Tijekom sljedećih 160 milijuna godina pojavljuju se nove morske životinje: koralji i morski ljiljani, kao i neobične ribe bez čeljusti zvane agnati ili "okrugloustaši". One su ujedno i prvi kralježnjaci. Ubrzo mora i oceane nastanjuju razne vrste riba koje potom kreću u slatku vodu: jezera i rijeke. Na kopnu, na obalama močvara, počinju rasti biljke. Sada na tlu ima hrane pa se pojavljuju kukci. Početkom karbona, prije 360 milijuna godina, biljke malo-pomalo osvajaju obale. Kukci se mijenjaju. Prvi kralježnjaci izlaze iz vode: to su vodozemci koji su naučili udisati zrak i imaju 4 noge za hodanje. Postaju sve brojniji, a iz njih se razvijaju gmazovi koji su u stanju izvan vode izleći se iz ljuske.


Kambrij

Kambrij je pojam iz geologije koji označava period u razvoju Zemlje od prije 542 milijuna godina do prije 488 milijuna godina. Kambrij je najstariji period paleozoika. Ovaj period dobio je naziv po engleskoj pokrajini Cambriji (današnjem Walesu).


Ordovicij
Ordovicij je drugi od šest geoloških razdoblja Paleozoika. Prije njega je bio Kambrij a nakon njega Silur. Ordovicij je dobio ime po plemenu Ordovices iz Walesa, a definirao ga je Charles Lapworth 1879. kako bi razriješio svađu između sljedbenika Adama Sedgwicka i Rodericka Murchisona, koji su stavili iste kamene ostatke na sjeveru Walesa i u razdoblje Kambrija i razdoblje Silura. Lapworth je prepoznao da se fauna fosila u ostacima razlikuje i od Kambrija i od Silura, te je odlučio da ih stavi u vlastito razdoblje.

Velika Britanija je dugo oklijevala priznati tu klasifikaciju, dok je ostatak svijeta to učinio relativno brzo. 1906. Geološki kongres je službeno priznao Ordovicij kao dio ere Paleozoika.

Datiranje Ordovicija

Ordovicij je započeo izumiranjem koje se dogodilo negdje prije 488.3 ± 1.7 milijuna godina te je trajao oko 44.6 milijuna godina.[1] Završio je velikim izumiranjem vrsta prije otprilike 443.7 ± 1.5 milijuna godina, koje je izbrisalo oko 60 % života u moru.

Profesor Adrian Melott je iznio teoriju da je eksplozija Gama zraka mogla uništiti ozonski omotač te izložio život smrtonosnom zračenje iz svemira. No većina znanstvenika se slaže da je izumiranje bilo kompleksno te imalo više uzroka. Drugi period u Paleozoiku je stvorio izvore nafte i plina.

Podjela Ordovicija

gornji ordovicij (prije 460-443 milijuna godina)
Ashgil
Caradoc
srednji ordovicij (prije 470-460 milijuna godina)
Llanvirn
Abereiddian
Llandeillian
donji ordovicij (prije 490-470 milijuna godina)
Arenigij
Tremadocij


Paleogeografija i klima
Razina mora je bila vrlo visoka tijekom Ordovicija. Zapravo, tijekom Tremadocija je morska transgresija diljem svijeta bila najveća kao što pokazuju dokazi očuvanih kamenja. Razina mora bila je u prosjeku čak 180 metara viša od današnje; porasla je do 220 metara, a onda se naglo spustilo do 140 metara današnje razine mora pred kraj Ordovicija.[1] Tijekom Ordovicija južni kontinenti su bili spojeni u jednu ogromnu kopnenu masu zvanu Gondwana. Gondwana se sa vremenom kretala prema južnom polu. Rani Ordovicij je navodno bio razmjerno topao, barem u tropskim predjelima. Prosječna temperatura površine planeta bila je oko 16 °C, što je malo više od današnjeg razdoblja.[2] Ledenjaci su pred kraj Ordovicija počeli prekrivati Afriku i Južnu Ameriku.

Čiste vode su poticale rast organizama koji su skladištili kalcijev karbonat u oklopima i kalcit u svojim kosturima.[3] Ocean Pantalasa je obuhvaćao veći dio sjeverne hemisfere, dok su ostali manji oceani bili Proto-Tethys, Paleo-Tethys, Khanty ocean koji je bio zatvoren većinom kasnog Ordovicija, Iapetus ocean te novi Rheik ocean.

Kamenje Ordovicija je većinom sedimentarno. Zbog zatvorenog područja i niske razine čvrstog tla, koji postavljaju granice erozije, morski sedimenti koji čine velik dio sistema Ordovicija, sastoje se uglavnom od vapnenca. Počelo je i ogromno uzdizanje planina koja je krenula od Kambrija. Do kraja razdoblja, Gondwana je približila južnom polu te je većinom bila smrznuta.

Život u Ordoviciju
Tijekom Ordovicija, gotovo sav život se još nalazio u oceanima. U Sjevernoj Americi i Europi fauna se jako razvila. Trilobiti i Ramenonošci su bili bogati i raznoliki. Mekušci, koju se se pojavili u Kambriju, postali su uobičajni i raznoliki, kao što su školjkaši i puževi. Smatralo se da su se i prvi kralježnjaci pojavili u Ordovicju, no najnovija istraživanja su pokazala da su vjerojatno nastali već u Kambriju. I prva riba sa raljama potječe iz kasnog Ordovicija. Pojavile su se razne vrste, kao što su Conodonta, Agnata, Cyclostomata, te se razvijaju glavonošci (Cephalopoda) divovskih veličina. Život je krenuo na kopno.[4] Razina ugljikovog-dioksida (CO2) u Zemljinoj atmosferi bila je 4,200 ppm, dakle 15 puta veća od pred-industrijskog razdoblja.[5] Razina kisika bila je oko 68 % današnje razine.[6]

I flora je bila raznolika. Zelene alge su bile česte u kasnom Kambriju. Biljke su se vjerojatno razvile od njih. Na kopnu su se pojavile i prve biljke. Fosili kopnenih biljaka identificirani su u sedimentim gornjeg Ordovicija. I prve kopnene gljive su se vjerojatno pojavile u kasnom Ordovicju, odmah nakon biljaka.

Pojavili su se i mahovnjaci i prvi koraljni grebeni.



Kraj ordovicija

Ordovicij je završio serijom masovnih izumiranja vrsta koje, kao cjelina, predstavljaju drugo najveće izumiranje u povijesti zemlje po broju rodova koji su izumrli. Jedino veće izumiranje dogodilo se pri prelasku Perma u Trijasa.

Tijekom tog izumiranja oko 49 % rodova faune je nestalo. Većinom se prihvaća teorija da je to pokrenulo novo ledeno doba - kraj Ordoovicija je zabilježio jedan od najhladnijih razdoblja Zemlje u zadnjih 600 milijuna godina. No to ledeno doba nije bilo toliko dugo koliko se isprva mislilo; istraživanje je pokazalo da je trajalo negdje između 0.5 do 1.5 milijuna godina. Gondwana se spustila na južni pol pa je glacijacija zarobila i smanjila vodu u svjetskim oceanima.



Silur
Silur je pojam iz geologije koji označava period u razvoju Zemlje od prije 443 milijuna godina do prije 416 milijuna godina. Silur je period unutar paleozoika. Ovaj period dobio je naziv po keltskom plemenu Siluri s područja današnjeg Walesa.

Proteže se od kraja ordovicijskog perioda do početka devonskog perioda. Kao i sa svim drugim geološkim periodima, naslage stijena koje označavaju početak i kraj perioda su precizno identificirane, ali točni datumi variraju oko 5-10 milijuna godina. Osnova za početak silura je označena u doba masovnog izumiranja, kada je 60% svih morskih vrsta bilo izbrisano.

Međunarodno povjerenstvo za stratigrafiju priznaje podjelu silura na četiri geološke epohe koje se pak dijele u geološka doba:

pridolij od 418,7 ± 2,7 do 416.0 ± 2,8 milijuna godina
ladlov od 422,9 ± 2,5 do 418,7 ± 2,7 milijuna godina
ludford od 421,3 ± 2,6 do 418,7 ± 2,7 milijuna godina
gorst od 422,9 ± 2,5 do 421,3 ± 2,6 milijuna godina
venlok od 428,2 ± 2,3 do 422,9 ± 2,5 milijuna godina
homer od 426,2 ± 2,4 do 422,9 ± 2,5 milijuna godina
šinvud od 428,2 ± 2,3 do 426,2 ± 2,4 milijuna godina
landoveri od 443,7 ± 1,5 do 428,2 ± 2,3 milijuna godina
telih od 436,0 ± 1,9 do 428,2 ± 2,3 milijuna godina
aeron od 439,0 ± 1,8 do 436,0 ± 1,9 milijuna godina
rudan od 443,7 ± 1,5 do 439,0 ± 1,8 milijuna godina

Paleogeografija - U većem dijelu silura raspored kopna i mora ostao je kao i u kambriju, ali su potkraj silura nastale promjene u vezi s kaledonskim orogenetskim ciklusom. Na području Irske, Škotske i sjeverozapadne Skandinavije izdiglo se novo ulančano Kaledonsko gorje. Izdizanja je bilo i u mnogim drugim područjima, ali slabijeg intenziteta. U vezi s orogenetskim pokretima postojala je i znatna vulkanska aktivnost. Sredinom silura jezgre današnjega euroazijskoga i sjevernoameričkoga kontinenta bile su unutar tropskog pojasa, a Gondvansko kopno (Indija, Arabija, Afrika, Južna Amerika, Australija, Antarktika) bilo je smješteno oko južnoga pola i djelomice je dosezalo južno suptropsko područje. Tadašnji oceanski prostori obuhvaćali su golema prostranstva oko sjevernoga pola. Takav raspored kontinenata tijekom silura odrazio se i u taložnim procesima, u kojima su prevladavali morski sedimenti. U plitkim morima uz obode štitova (baltičkoga, kanadskoga) ima klastičnih naslaga i nešto vapnenca, a u duljim geosinklinalnim morima škriljevaca, sitnozrnatih pješčenjaka, tufova i sl.

Poznata su i silurska područja u Velikoj Britaniji i Skandinaviji, a u Hrvatskoj je silur dokazan u slavonskim planinama (Psunj, Papuk, Krndija), u kremeno-sericitnim filitima s ostatcima graptolita.


Flora i fauna - Novo kaledonsko kopno s mnogim zaostalim močvarama bilo je pogodna sredina za razvoj kopnenoga biljnog i životinjskog svijeta. Od biljaka su u siluru živjele ponajprije primitivne papratnjače, osobito Psilophytinae i Lycopodinae, a od životinja kralježnjaci, besčeljusnjače (Agnatha) i prvi pravi predstavnici slatkovodnih i morskih riba čeljustousta (Gnathostomata) acanthodi te placodermi, koji s agnatima čine tzv. ribe oklopnjače. Život se za silura odvijao uglavnom u moru. Od biljaka su se isticale vapnenačke alge, a među životinjama graptoliti (Monograptus, Cephalograptus, Rastrites i dr.), koji su u siluru doživjeli drugi vrhunac u svojem razvoju, pa se silur zajedno s ordovicijem (razdoblje prvoga vrhunca) često naziva i dobom graptolita. Za pliće dijelove silurskoga mora važni su trilobiti (Phacops, Calymene, Dalmanites i dr.), ima i ramenonožaca, mahovnjaka, glavonožaca (Orthoceras, Cyrtoceras), školjkaša (Cardiola), puževa (Bellerophon), bodljikaša, krinoida (Cyathocrinus), mješinaca i praživotinja. Vjeruje se da su se potkraj silura pojavili i prvi amoniti (Ammonoidea).


Devon (geološko razdoblje)
Devon je geološko razdoblje i sustav iz ere paleozoika od prije 416 milijuna do prije 359.2 milijuna godina. Nazvan je po mjestu Devon u Engleskoj, gdje su prvi put proučavane stijene iz ovog razdoblja. Podjela devona je izvršena na osnovu odnosa slojeva u Ardenima.

Tijekom ovog perioda, ribe su kroz evoluciju dobile noge i dobile mogućnost hodanja po kopnu kao vodozemci, a prvi člankonošci poput kukaca i paučnjaka su također počeli kolonizirati kopnene habitate. Prve golosjemenjače su se proširile preko gole zemlje, stvarajući velike šume. U oceanima, ribe su se diversificirale u prve morske pse, i prve perajaste i koštunjače. Prvi amonitni mekušci su se pojavili, a trilobiti, mekušasti brahiopodi, isto kao i veliki koraljni grebeni su bili česti. Kasno devonijsko izumiranje je prilično djelovalo na morsku faunu. Paleogeografijom je dominirao superkontinent Gondwana na jugu, kontinent Sibir na sjeveru, i novostvoreni mali superkontinent Euramerika u sredini.


Karbon (geološko razdoblje)
Karbon je geološka era u razvoju Zemlje koja je počela prije oko 340 milijuna, a trajala je do oko 60 milijuna godina računajući od sadašnjeg vremena.


Perm (geološko razdoblje)
Perm je geološki period, najmlađe razdoblje paleozoika, koji je trajao od 299 do 251 milijun godina prije nove ere. Označava razvoj golosjemenjača, vodozemaca i gmazova.

Perm je znan i po tome što se na kraju razdoblja, pri prijelazu u Trijas, dogodilo najveće izumiranje biljnih i životnijskih vrsta u povijesti Zemlje, u kojem je nestalo oko 70 % kopnenog života i do 90 % morskog života. Uzrok te katastrofe je znanstvenicima i danas nepoznat.

era

Kenozoik

Kenozoik je era koja počinje prije 65 milijuna godina. Šume malo-pomalo zamjenjuju livade, klima postaje raznolikija i formiraju se kontinenti. Nakon nestanka dinosaura, razvijaju se razne vrste sisavaca, najprije posve malenih, koji nastanjuju sva područja, uključujući i mora.

Kenozoik se dijeli na paleogen, neogen i kvartar.


Tercijar
Tercijar je nekada bio jedan od glavnih dijelova geološke kronologije i pokrivao razdoblje od kraja krede prije 65 milijuna godina do početka kvartarskog perioda prije 1,6 milijuna godina. Njegova primjena bila je česta te se nastavlja, iako je Međunarodna komisija za stratigrafiju da se taj izraz više ne koristi u službenoj stratigrafskoj nomenklaturi [1]. Umjesto toga preporučuje se upotreba paleogenskog i neogenskog perioda kao glavnih podjela kenozojske ere. U svojoj uobičajenoj upotrebi tercijar je pokrivao pet geoloških epoha - paleocen, eocen, oligocen, miocen i pliocen.

Tercijar otprilike pokriva vremenski period od nestanka dinosaura do početka posljednjeg ledenog doba. Na početku perioda su sisavci zamijenili gmazove kao dominantne životinje. Svaka epoha tercijara je obilježena važnim razvitkom u životu sisavaca. Najstariji prepoznatljivi humanoidski rođaci čovjeka, Proconsul i Australopithecus su se pojavili u tom dobu. Suvremene vrste ptica, gmazova, vodozemaca, riba, i beskralješnjaka su bili ili već prisutni ili se pojavili na samom početku razdoblja, a suvremene vrste cvjetnih biljaka su evoluirali. S druge strane, morski beskralježnjaci kralježnjaci (izuzevši sisavce) vrlo su malo evoluirali.

Kontinentalni pomak bio je skroman - Gondvana se konačno razdvojila, i indijska ploča sudarila se s eurazijskom pločom. Južna Amerika se spojila sa Sjevernom Amerikom pred kraj tercijara. Antarktika, koja se već bila odvojila, pomakla se na svoju današnju poziciju oko Južnog pola. Prevladavala je vulkanska aktivnost. Klima se tijekom tercijara postupno ohladila, započevši s paleocenskim tropsko-umjerenim temperaturama na cijelom svijetu i završivši s velikom glacijacijom pred kraj razdoblja.

Izraz tercijar je prvi koristio Giovanni Arduino u 18. stoljeću. On je geološko vrijeme klasificirao u primitivni (ili primarno), sekundarni i tercijarni period na osnovu geoloških zapažanja u sjevernoj Italiji. Kasnije se počeo primjenjivati četvrti period - kvartar. Godine 1828. Charles Lyell uključio je tercijar u vlastiti, mnogo detaljniji sustav klasifikacije. Tercijar je podijelio u četiri epohe na osnovu postotka fosila mekušaca nalik na moderne vrste pronađenih u tim stratama. Koristio je grčka imena: eocen, miocen, stariji pliocen i noviji pliocen. Iako su te podjele izgledale adekvatne za regiju na koju su se originalno bile primjenjivale (dijelova Alpa i ravnice Italije), taj sustav nije se mogao primijeniti na ostale dijelove Europe i Ameriku. Zato je kasnije upotreba mekušaca u definiciji epoha bila napuštena, te uvedena nova imena i definicije.

Paleocen
Paleocen je geološko razdoblje u prošlosti Zemlje. Najstarija je epoha paleogena i nalazi se na prijelazu između mezozoika i kenozoika. Trajao je oko 10 milijuna godina.

Paleocenska flora ima dosta obilježja krede, gdje su česti predstavnici mediteranske grmolike i zeljaste biljne vrste. Posebno se izdvajaju hrastovi i javori. Fauna se odlikuje pojavom prvih viših sisavaca, dok od nižih iz mezozoika prelazi samo jedan rod. Kod viših sisavaca javljaju se skoro svi rodovi, među kojima se ističe najstariji kopitar, preteča današnjeg konja, koji je bio veličine lisice i na nogama je imao pet prstiju. Numuliti započinju svoj razvoj, koji će biti maksimalan u sljedećoj epohi eocenu.

Paleocen je podijeljen na tri kata: gornji-sparanski, srednji-tanetski, donji-monski. Paleocenski elementi taloženi su u dva bazena: u području mediteranske geosinklinale i Sjevernoeuropskom moru. Za vrijeme monskog kata nataloženi su vapnenci preko kojih leže laporovito-glinovite tvorevine. Za vrijeme tanetskog kata, nakon povlačenja mora talože se koanglomerati i pijesak, dok je sparanski kat predstavljen lagunskim sedimentima. Alpska orogeneza u paleocenu se nastavlja laramiskom fazom. Orogeni pokreti zahvatili su geosinklinalu Tetisa iznad koje se izdižu složeni planinski vijenci alpsko-himalajskih planina. Epirogeni pokreti u paleocenu prouzrokovali su izčezavanje epikontinentalnih mora; Srednjoeuropsko more se povlači. Raspored kopna i mora-u paleocenu nastavlja se komadanje Gondvane i udaljavanjem pojedinih kontinenata. Indijski ocean dobiva svoj oblik, Antarktika je odvojena od glavne jezgre, tj., od Afrike i brazilskog kopna. Dimenzije Tetisa svedene su na bazen Jadranskog mora i provansalski bazen. Sjeverno more pruža se od Engleske do Urala i dalje preko Sibirske platforme. Reljef Euroazije i obje Amerike dosta je izmijenjen. Laramijskom fazom alpske orogeneze rastu sredozemna i pacifička zona mlađih nabranih planina.

Erozija i denudacija pojačane su, a izdizanjem ovih zona rijeke su bile usmjerene prema borealnom moru i Atlantskom oceanu. Klima je bila topla i vlažna, što potvrđuju naslage ugljena. U nekim dijelovima Azije i Sjeverne Amerike klima je bila suha. Ugljen se javlja kao najznačajnija sirovina, a javljaju se i fosfati.

Eocen
Eocen je geološko razdoblje u povijesti Zemlje u eonu fanerozoika, eri kenozoika i periodu tercijara. Poznato je kao "mezonumulitik", jer se u toj epohi naglo razvijaju numuliti. Trajao je oko 20 milijuna godina.

Biljne vrste iz mezozoika izumuru, a zastupljene su porodice grmolikih tropskih biljnih zajednica: Proteacea, Amentacea, a najzastupljeniji su rodovi Eucalyptus i palme (Cocos, Phoenix). Zajednice umjerenog pojasa još su uvijek rijetke (Quercus i Pinus). Sisavci se snažno razvijaju, javljaju se prvi predstavnici konja visine vuka, prvi jeleni, tapiri, volovi i prvi tobolčari i mesožderi. U morima žive: numuliti, puževi, školjke od kojih neki i danas žive u tropskim morima. Eocen je na osnovu sedimenata u Paratetisu podijeljen na Donji, Srednji i Gornji eocen. U eocenu se javljaju dva područja razvoja: sjeverni (u području Sjevernog i Aralsko-turkestanskog mora) i južni (preostali dio Tetisa). U sjevernom dijelu sedimenti su predstavljeni pijeskom, vapnencima, pješčenjacima i laporima. Za vrijeme eocena Tetis pokriva i veće dijelove Europe.

Eocenski sedimenti sudjeluju u građi Jadranskog primorja. U donjem eocenu taloženi su milolski vapnenci, u srednjem alveolinski, a u srednjem i gornjem numulitski vapnenci. Alpska orogeneza nastavlja se pojačano. U eocenu se razvija pirinejska faza, kao jedna od najznačajnijih tokom orogeneze. Tokom ove faze najznačajnija nabiranja su u Pirinejima.

Tetis poplavljuje prostore na jugu Europe i širi se prema sjeveru do Češke mase, Karpata, Kavkaza i preko Provansalskog zaljeva povezuje se sa Sjevernim morem. Magmatizam je oživio kao i vulkanizam u sjeverozapadnoj Europi. Tetis je naglo uvećan prema sjeveru. U Europi se i dalje zadržava Sjeverno more, koje je na istoku povezano s Aralsko-turkestanskim morem, a Provelinskim zaljevom i sa Tetisom. U rasporedu kontinenata nema većih promjena. Kontinenti južne hemisfere uobličuju svoje konture. Pirinejskom fazom snižene su i raščlanjene neke planine nastale laramijskom fazom. Denudacija i erozija smanjene su. Rijeke Europe usmerene su prema Sjevernom moru, rijeke Sjeverne i Južne Amerike prema Atlantskom oceanu, a rijeke Azije prema Aralsko-turknenskom moru i Velikom oceanu.

Klima je azonalna i promjenljiva. Vegetacija ukazuje na vlažnu i toplu klimu. Od mineralnih sirovina najčešći su: kaustobioliti, nafta i ugljen (Rumunjska, Albanija, Ekvador, Peru, Teksas i dr.)

Oligocen
Oligocen je geološko razdoblje u prošlosti Zemlje. Pokriva vrijeme od prije 34 milijuna do prije 23 milijuna godina.

Kao i kod drugih geoloških razdoblja, naslage stijena koje definiraju razdoblje dobro su identificirane, ali točni datumi početka i kraja nisu sigurni. Ime oligocen dolazi od grčkih riječi "oligos" (nekoliko) i "ceno" (novi) te se odnosi na relativnu rijetkost novih oblika moderne faune sisavaca nakon evolucijske eksplozije u doba eocena. Oligocen slijedi nakon epohe eocena i prethodi miocenskoj epohi. Oligocen je treća i posljednja epoha paleogenskog razdoblja.

Oligocen se često smatra kao važno prijelazno doba, karika između "arhaičnog svijeta tropskog eocena i mnogo modernijeg izgleda ekosistema u miocenu." [1]

Početak oligocena označilo je veliko masovno izumiranje koje može biti vezano uz udar vanzemaljskog objekta na Sibir i/ili na Zaljev Chesapeake. Oligocenski-miocenska međa nije jasno identificirana putem globalnog događaja, nego preko serije regionalnih međa između toplijeg oligocena i relativno hladnijeg miocena.

Miocen
Miocen (simbol MI [1]) je geološko razdoblje unutar neogena i proteže se od oko 23,03 do 5,332 milijuna godina prije Kr.

Miocen je dobio ime po Sir Charlesu Lyellu. Ime dolazi od grčkih riječi "μείων" (meiōn, "manje") i "καινός" (kainos, "novi"), a znači "manje nedavno". Ima 18% manje beskralješnjaka od pliocena. Nakon miocena slijedi oligocen. Miocen je prva epoha u razdoblju neogena.

Zemlja se od epohe oligocena preko miocena i pliocena hladila u nizu ledenih doba. Biljke i životinje miocena činile su mnoge vrste sisavaca i ptica.

Na kraju ove epohe, Himalaja je počela rasti.


Kvartar
Kvartar je era u kojoj se razvio čovjek. Kvartar je zadnji period u kenozoiku.

Kvartar je formalno geokronološki i kronostratigrafski definiran i ratificiran kao jedinica ere, tj. eratema kenozoik. Kvartar je subera. Baza kvartara definirana je podinom GSSP kata, tj. doba gelasij te time obuhvaća zadnjih 2.6 milijuna godina Zemljine povijesti. Gelasij se do nedavno smatrao najmlađim katom pliocenske serije, a njegovim priključenjem kvartaru on postaje epoha.

Kontinenti koji se nalaze na osam velikih i mnoštvu manjih ploča, polako se pomiču na rastaljenom dijelu stijena u astenosferi. Granice ploča prošarane su pukotinama, valovitim hrptovima i vulkanima.

Himalaja i dalje raste dok je havajsko otočje puno aktivnih vulkana.

Kvartar se dijeli na pliocen, pleistocen i holocen

Pliocen
Pliocen je geološko razdoblje u povijesti Zemlje. Proteže se od 5,332 milijuna do 2,588[1] milijuna godina prije sadašnjosti. Dio je ere kenozoika i perioda kvartara. Pliocen je razdoblje između miocena i pleistocena.

Ime mu je dao Sir Charles Lyell. Naziv dolazi od grčkih riječi "πλεῖον" (pleion, "više") i "καινός" (kainos, "novi"), a znači "nastavak nedavnog". H.W. Fowler smatrao je pojam neprimjerenim. Po njegovom mišljenju, Sir Lyell trebao se konzultirati s drugim znanstvenicima, prije nego je dao ovo ime.

Kao i kod drugih starijih geoloških razdoblja, geološki slojevi, koje definiraju početak i kraj dobro su identificirani, ali točan datum početka i kraja epohe nesiguran je. Granice definiranja početka i kraja pliocena mogu se preklapati s granicama između toplijeg miocena i relativno hladnijeg pleistocena.

Pleistocen
Pleistocen je geološka epoha u povijesti Zemlje, unutar neogenskog razdoblja. Naziv dolazi od grčkih riječi pleistos (većina) i ceno (nov). Pleistocen slijedi pliocensku epohu i prethodi holocenskoj epohi. Treća je epoha neogenskog razdoblja ili šesta epoha kenozojske ere.[1]. Trajao je od prije 2,588 milijuna do prije 11.550 godina.

Kraj pleistocena podudara se s krajem paleolitskog doba koje se koristi u arheologiji.

Podjela pleistocena

1. donji pleistocen: oko 1,6 mil. god. pr. Kr. - oko 728 000 god. pr. Kr.

2. srednji pleistocen: oko 728 000 god. pr. Kr. - oko 125 000 god. pr. Kr.

3. gornji pleistocen: oko 125 000 god. pr. Kr. - oko 8 000 god. pr. Kr.

Holocen
Holocen je interglacijalno (međuledeno) razdoblje u kojemu i sada živimo, a započelo je naglim zatopljenjem oko 9500 godina pr. Kr. To je zapravo današnji, post-pleistocenski geološki period kvartara, uključuje posljednjih 10 000 godina. Ime holocen izvedeno je od grčke riječi ὅλος (holos, cijeli, potpuni) i καινός (kainos, novi), u značenju "potpuno novi"

Zbog otapanja leda, razina mora je između 10. i 6. tisućljeća pr. Kr. porasla za oko 100 metara. To je dovelo do poplavljivanja obalnih područja i riječnih ušća. Došlo je do spajanja Sredozemnog i Crnog mora u golemoj poplavi, u kojoj je voda nadirala prema kopnu brzinom od oko kilometar i pol dnevno. U holocenu je nastalo Baltičko more, spajanjem Sjevernog ledenog mora s golemim ledenjačkim jezerom.

Za vrijeme ledenog doba, europska područja sjeverno od sredozemlja bila su prekrivena tundrom, stepom ili crnogoričnom šumom. U prva dva tisućljeća holocena dominantna vegetacija ovih područja postala je mješovita bjelogorična šuma, a s promjenama vegetacije promijenio se i životinjski svijet.

Najtoplije razdoblje holocena u Europi bilo je između 10000 i 6000 g. u prošlosti (holocenski termalni optimum). Nakon toga uslijedilo je dugotrajno razdoblje sve većeg zahlađenja. Tako je temperatura za vrijeme kasnog 3. i 2. tisućljeća pr.Kr. bila za 2-3 stupnja Celzija niža nego što je danas.

Klimatska razdoblja

U holocenu razlikujemo 5 klimatskih razdoblja:

preborealno i borealno razdoblje (prije 11500 do prije 9000 g.) - razdoblje na prijelazu iz ledenog doba, nakon kojeg je uslijedilo toplo i suho razdoblje, kad su ljeta bila toplija, a zime hladnije nego danas;
atlantsko razdoblje (prije 9000 do prije 6000 g.): razdoblje tople i vlažne klime;
sub-borealno razdoblje (prije 6000 do prije 2500 g.): razdoblje tople i suhe klime;
subatlantsko razdoblje (od prije 2500 g. do danas): hladno i vlažno razdbolje.

Holocen je razdoblje u kojem je stabilizacija klime omogućila razvoj ljudske civilizacije. Početak holocena poklapa se s prijelazom paleolitika u mezolitik.

Izvor; Wikipedija slobodna enciklopedija

era

Mezozoik

Era mezozoika je jedna od tri geološke ere fanerozojskog eona. Podjela vremena na ere počela je sa Giovannijem Arduinom u 18. stoljeću, iako je originalno ime za današnji mezozoik bilo "sekundar" (s time da je moderna era bila nazvana tercijar). Smješten između paleozoika i kenozoika, mezozoik znači "srednji život" na grčkom: meso za srednje i zoo za životinje ili živa bića. Često se zova "Doba srednjeg života" ili "Doba dinosaura", prema fauni koja je dominirala u to vrijeme.

Mezozoik je bio vrijeme tektonske, klimatske i evolucijske aktivnosti. Kontinenti su se postupno mijenjali od stanja međusobne povezanosti prema njihovoj današnjoj konfiguraciji. Ova je podjela dovela do specijacije i drugih važnih evolucijskih događaja. Klima je bila dosta topla kroz cijelo vremensko razdoblje mezozoika te je imala važnu ulogu pri evoluciji i diversifikaciji novih životinjskih vrsta. Pred kraj ere već je postojala osnova modernog života.


Trijas
Trijas je prvo i najkraće razdoblje ere dinosaura (mezozoika). Počinje prije 251 milijun godina, a završava prije 199 milijuna godina. U moru se među ribama, koraljima i školjkašima razvijaju morski gmazovi. Drveće nadlijeću divovski leteći gmazovi. Klima je posvuda topla i suha. Najveći dio Zemlje nalik je velikoj pustinji bez vegetacije; uz rijeke, pak i močvare, zahvaljujući vlažnosti bujaju šume paprati, četinjače, preslice i stabla nalik palmama. Tu je raj krokodila i guštera, primitivnih kornjača i kukaca. Pojavljuju se prvi dinosauri, golemi biljojedi.

Na kraju Trijasa dogodilo se manje izumiranje biljnih i životinjskih vrsta. Procjenjuje se da je oko 20 % svih živih vrsta izumrlo u tom razdoblju.

Jura (geološko razdoblje)
Jura je period u mezozoiku između trijasa i krede. Prije 200 milijuna godina klima se promijenila. Cijela Zemlja prekrivena je bujnom vegetacijom i zahvaljujući toplini i vlazi, nalikuje na golemu tropsku šumu. Divovske biljke, paprati svih vrsta, lišće četinjača, kukci i gušteri obilna su hrana dinosaura koji se sve više množe. Nebom već lete preteče današnjih ptica.

Kreda (geološko razdoblje)
Kreda(mletački tal. creda < lat. Creta, po grčk. otoku Kreti) je posljednje (treći period) razdoblje u mezozoiku, koje je trajalo od 145,5 do 65,5 milijuna godina prije Krista, slabo vezanom, svijetlom vapnenačkom sedimentu, koji se pretežito sastoji od ljušturica planktonskih organizama.

Tijekom Krede, prije 140 milijuna godina, Zemlja malo-pomalo počinje poprimati svoj sadašnji oblik: kontinenti se počinju razdvajati, pojavljuju se planinski lanci, a klima se ponovno mijenja. Prve naznake godišnjih doba rashlađuju zemaljsku kuglu u određeno doba godine, ali je još uvijek posvuda vrlo toplo. Pojava cvijeća predstavlja pravu revoluciju: Zemlja je prošarana bojama, a zrak ispunjen mirisom magnolija. Cvijeće, u početku malobrojno, postaje sve raznovrsnije i brojnije. Priroda se mijenja, što utječe i na prehranu životinja. Dinosauri biljojedi, koji proždiru goleme količine bilja, sučeljeni su sa nedostatkom hrane. Prisiljeni su stoga jesti biljke koje mogu sadržavati pojedine kemijske sastojke od kojih se mogu otrovati.

Na kraju razdoblja, prije oko 65 miljuna godina, došlo je do velikog izumiranja raznih biljnih i životinjskih vrsta, među kojima su bili i dinosauri. Znanstvenici ni danas nisu sigurni što je uzrokovalo nestanak tih vrsta.