Stevan Stojanovic Mokranjac - Biografija

(Negotin, 09.01.1856 — Skoplje, 28.09.1914)

Stevan Stojanović (pravo prezime Stojanović), kompozitor i horovođa (Negotin, 9. I 1856 — Skoplje, 28. IX 1914). Prve kontakte sa muzikom imao je u porodičnom krugu, u kojem se negovala narodna pesma, i u rodnom mestu, gde je pevao u crkvenom horu; kao gimnazista u Beogradu imao je povremenu i neredovnu nastavu iz violine i pevanja te je u početku najviše postigao samoučkim radom i kao član hora Beogradskoga pevačkog društva. Iako ga je muzika čvrsto privlačila, on se, pod uticajem antiromantičarske struje Svetozara Markovića, koja je "tada obuhvatala skoro svu omladinu i koja je odbacivala umetnost pa čak i lepu literaturu kao nekorisnu, borio sa prirodnim darom i sklonostima i upisao u prirodno-matematički odsek" (Autobiografija). U to doba piše i svoje prve, samoučke kompozicije, a pošto se istakao muzikalnošću, Beogradsko pevačko društvo šalje ga 1879 na muzičko usavršavanje u Munchen. Onde na konzervatorijumu studira harmoniju (E. Sachs) i kompoziciju (J. Rheinberger). Studije, koje potom stipendira Ministarstvo prosvete, morao je prekinuti 1883 zbog nedostataka sredstava i sukoba sa direktorom konzervatorijuma. Godine 1883 i 1884 provodi u Beogradu kao horovođa pevačkog društva Kornelije s kojim izvodi svoju Prvu Rukovet. Studije nastavlja 1884—85 u Rimu (A. Parisotti) i završava 1885—87 na konzervatorijumu u Leipzigu (S. Jadassohn, K. Reinecke, A. Brodskv). Pošto je 1887 postao horovoda Beogradskog pevačkog društva, njegova je dalja delatnost vezana za veliki umetnički uspon tog društva koje pod njegovim rukovođenjem izlazi iz uskih okvira Srbije i stiče ugled na mnogim koncertima van tadašnjih državnih granica (v. Beogradsko pevačko društvo). Značajan datum u Mokranjčevoj delatnosti kao horovode predstavljala je i 50-godišnjica Društva, proslavljena 1903 svečanm koncertima.

Mokranjčeva društvena i umetnička aktivnost protezala se i na druga polja. Godine 1889 osnovao je Gudački kvartet (I violina F. Melcher, II violina M., viola S. Šram, violončelo J. Svoboda) koji je, koncertirajući u Beogradu do 1893, izvodio (ponekad i uz učešće solista — gostiju) velik niz kompozicija klasične standardne literature. Mokranjac je inicijator i pokretač Saveza pevačkih društva (1903), a učestvuje i u osnivanju Udruženja srpskih muzičara (1907). Nastavnik je muzike u gimnaziji i bogosloviji ali je najznačajniji njegov udeo (uz C. Manojlovića i S. Biničkog) u osnivanju (1899) Srpske muzičke škole (danas Srednje muzičke škole Mokranjac) u kojoj je bio profesor teorijskih predmeta i direktor do 1913. God. 1906 izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a 1911 za dopisnog člana Francuske akademije umetnosti.

Značaj i osobita vrednost Mokranjčeva stvaralaštva leži u njegovom odnosu prema narodnoj melodiji kao materiji za umetničko delo. Radeći i stvarajući u sredini koja je tek izrastala iz seoske primitive i postupno izgrađivala građanski umetničko-estetski ideal, u kojem je preovlađivao malovaroški duh, Mokranjac je sa intuicijom iskonskog umetnika i sa izvanrednim ukusom umeo da nađe pravu meru u sintezi narodnih motiva i nadahnute kompozicione tehnike. Svojim trezvenim odnosom prema narodnom melosu, koji je kod njegovih predhodnika pa i suvremenika bio romantičarski idealizovan, Mokranjac predstavlja kompozitora u čijem se delu ispoljava odumiranje romantizma i rađanje realističkog nacionalnog pravca.

Rapsodičnom obliku, koji je on nazvao poetskim imenom Rukoveti, Mokranjac je dao sadržaj i značenje koje je kod nas postalo i određena muzička forma i muzički pojam. Iako sastavljena od raznorodnih pesama i iz raznih krajeva Jugoslavije (I—VI, XI i XIII iz Srbije, VII, X, i XV iz Makedonije, VIII i XII sa Kosova, IX iz Crne Gore i XIV iz Bosne), Rukoveti se odlikuju izvanrednim skladom kako u arhitektonici oblika i psihološkom komponovanju sadržine tako i u izboru tonaliteta i adekvatnosti harmonskog izraza. Istom obliku pripadaju i Primorski napjevi (pesme iz Hrvatskog primorja), a divna horska minijatura Kozar predstavlja originalnu umetničku tvorevinu adekvatnu narodnom duhu i inspirisanu njime. Kao majstor polifonog stava obradio je, pod naslovom Dve narodne pesme iz XVI veka, narodne melodije koje je P. Hektorović zapisao i objavio u svome Ribanju. Originalne kompozicije svetovnog sadržaja (solo-pesme Lem-Edim i Tri junaka, horovi na stihove M. Petrovića — Seljančice i Jadna draga, kao i mnoge druge prigodne kompozicije), pisane mahom u pseudoromantičarskom stilu, zaostaju po invenciji i umetničkoj snazi za kompozicijama baziranim na folkloru. Međutim, na polju duhovne muzike, u kojoj je tradicionalni crkveni napev bio izvor inspiracije, Mokranjac je stvorio mnoga originalna dela koja, po emotivnoj dubini i savršenstvu modeliranja vokalnih linija, idu u red klasičnih ostvarenja u srpskoj muzici (Opelo u fis-molu, Heruvimska pesma, Tebe boga hvalim, Akatisti Bogorodici, Psalm 137, Tebe odjejuščagosja i dr.).

Na polju etnomuzikologije i muzičke teorije Mokranjac je postavio temelje daljem razvoju ovih grana kod nas. Oko 160 narodnih melodija (koje je upotrebio u Rukovetima, ili drugde) sam je zapisao 1896 na terenu Kosova. Oko 300 melodija iz raznih krajeva zabeležio je "po svome znanju ili po pevanju raznih pevača" (Autobiografija). Melografskom radu pripadaju i zbornici crkvenih melodija Osmoglasnik i Strano pjenije koji sadrže beogradsku varijantu pojanja u srpsko-pravoslavnoj crkvi. Njegovi predgovori Osmoglasniku i Bušetićevoj zbirci Narodne pesme iz Levča predstavljaju originalne muzikološke radove napisane na osnovu studioznog ispitivanja građe.

Iako tvorac nevelikog broja opusa, iako skoro isključivo vokalni kompozitor, Mokranjac je u umetničkoj obradi folklornih motiva postao uzor potonjim generacijama. Niegova predana i plodna izvođačka i pedagoška aktivnost upotpunjuje lik toga klasika jugoslavenske muzike nacionalnog smera.—


D E L A:
Pet fuga u 3, 4 ili 5 glasova za gud. instrumente.— Scenska muzika za Ivkovu slavu (St. Sremac). —

VOKALNA:
8 numera za glas ili hor i ork., 1901; Rukoveti: I, muš. h., 1883; II, meš. h., 1884; III, meš. h., 1888; IV, bas solo, meš. h., klav. i kastanjete, 1890; V, meš. h., 1892; VI, ten. solo i meš. h., 1892; VII, meš. h., 1894; VIII, meš. h., 1896; IX, meš. h., 1896; X, meš. h., 1901; XI, meš. h., 1905; XII, meš. h., 1906; XIII, meš. h., 1909; XIV, meš. h., 1908; XV, meš. h., 1909 (novo izd. svih Rukoveti s komentarom M. Živkovića i M. Bajšanskog, 1957). Jadna draga za meš. h. i sop. solo, 1887; Dve narodne pesme iz XVI veka za meš. h., 1889; Četiri obredne kajde za meš. h., 1891 Primorski napjevi za meš. h., 1893; Birčare si jok za meš. h., 1894; Mađarske narodne pesme za meš. h. i solo, 1894; Ruske narodne pesme za meš. h., 1896; Himna Vuku Karadžiću za meš. h., 1897; Dve turske pesme: Mekam i Ne djezel's'n za meš. h. i solo, 1898; Seljančice (Oka na momka za muš. h., Haj! za muš. h., Čekanje za meš. h.), 1903; Kozar za meš. i muš. h., 1904; Rumunske pesme za ten. solo i meš. h., 1909; Prizrene stari za mus. h., 1912; Zimnji dani za meš. h., 1914 i dr. Za dečji hor: Vivak; Bolno čedo; Pazar živine; Oj, dodo; Al' je lep; Oj, na delu i dr. Za glas i klavir: niz narodnih pesama i Lem-Edim; Tri junaka. —

CRKVENA:
Tebe boga hvalim za meš. h., 1882; Opelo u g-molu za meš. h., 1883; Opelo u fls-molu za meš. h., 1888; Akatisti Bogorodici za meš. h., 1892; Tebe odjejuščagosja za meš. h., 1892; O kako bezakonnoje za meŠ. h., 1893; Služba sv. Jovana Zlatoustog, 1894—95; Statije, I, II, III za meš. h., 1906—09; Psalam 137 za muš. h., 1907; Oče naš za meš. h., 1912 i dr. — Spisi i melografski radovi: Srpske narodne pesme i igre sa melodijama iz Levča (sakupio T. Bušetić, muzički priredio i predgovor napisao St. St. Mokranjac), 1902; Osmoglasnik, 1922; Opšte pojanje (Strano pjenije), 1935. Autobiografija, Godišnjak SKA, XIX, 1906.

LIT.:
K. Manojlović, Spomenica St. St. Mokranjcu, Beograd 1923. — M. Milojević, Umetnička ideologija Stevana St. Mokranjca, Muzičke studije i članci, I, Beograd 1926. — V. Vučković, Muzički realizam S. Mokranjca, Slavenska muzika, 1940. — P. Bingulac, S. Mokranjac i njegove Rukoveti, Godišnjak Muzeja grada Beograda, III, 1956. — P. Konjović, Stevan St. Mokranjac, Beograd 1956. — M. Živković, Rukoveti St. St. Mokranjca, Beograd 1957. — St. Đurić-Klajn, Bibliograflja S. Mokranjca, Arhiv Muzikološkog instituta (rkp).

Stana Đurić Klajn, prof. Muzičke akademije i direktor Muzikološkog instituta, Beograd