Đorđe David
Rođendan:05. 11. 1964.
Porodica:devojka Ana
Karijera:
serije „Doktorka na selu” i „Vuk Karadžić”, filmovi „Groznica ljubavi”, „Šmeker”, „Tamna strana sunca”, bendovi „Generacija 5”, „Fuzzbox”, „Gang”, „Death saw”, više uloga u teatru i nekoliko muzičkih i pozorišnih nagrada, među kojima i ona na Beogradskom proleću
Zanimanje:pevač
Jedan od najmoćnijih glasova na našoj sceni uvek je bio u drugom planu, a za to je uglavnom krivio svoju nezgodnu narav i menadžere koji ne žive od rokenrola već od prodaje drvne građe. Prekretnica u njegovom životu bilo je to što je prisustvovao pogibiji oca, pa se, umesto za pravo, medicinu ili bankarstvo, opredelio za to da bude srećan
Kada ga vidi kako uz jak gitarski zvuk ulazi u kafe „Čorba” dok se duga plava kosa vijori za njim, čovek nikad ne bi rekao da je stvaran lik s više nego teškom biografijom. Izdepiliran, istetoviran, šamponiran i apsolutno spreman za intervju, pre nalikuje nekom napaljenom devetnaestogodišnjaku nego četrdesetsedmogodišnjem hardrokeru. Pije guaranu, ali se čini pre da bi on guarani mogao da doda malo energije. Nikad, ali nikad niko ne bi rekao da je ovaj doterani ljubitelj hevi metala imao hrabrosti da golim rukama (doduše, ima idealne mačo mere, dva metra i sto kila) zaustavi pljačkaša radnje na Bulevaru despota Stefana koji je imao pištolj. Međutim, ako posmatrač odbaci predrasude, vidi pred sobom jednu sasvim originalnu pojavu.
Dnevnik poniženja
Već dvadeset godina neprestano je tu, na sceni, ali nekako u drugom planu. Ima sve predispozicije za superstara: od jednog od najmoćnijih glasova koji su se ikad čuli kod nas, preko visine od dva metra, brojnih tetovaža, uočljivog scenskog šarma izbrušenog na glumačkoj akademiji, pa sve do upečatljivih detalja iz biografije među kojima se mogu naći iskustva s teškom drogom, ali i betmenovsko hvatanje i savladavanje pljačkaša prodavnice nasred ulice. Ipak, nikad nije postao superstar. Igrao je u šest filmova i više pozorišnih predstava i nije postao glumačka zvezda, svirao je u četiri ili pet bendova i nastupao solo, nikad nije postao rok star. U čemu je stvar?
— Nalazio sam razne razloge za to, od toga što nemam konotaciju stare Jugoslavije, što u Srbiji ljudi ne praštaju multitalente, jer kod mene su tu gluma, muzika i slikarstvo, pa do toga što imam preku narav, što sam nepristupačan, ali to su u stvari sve opravdanja. Problem su mi bili ljudi u Srbiji, oni s kojima sarađuješ, s kojima si u kontaktu. Ne mogu da radim s menadžerima koji ne samo što nisu fokusirani na jednu vrstu muzike, već rade i narodnjake i rokere i hiphopere i sve živo, već su u poslednje vreme počeli i da prodaju kola, drvnu građu, eksere ili prašak. Te stvari unižavaju ovu vrstu profesije. Nikad u životu ni za kakvu uslugu nikom nisam tražio deset posto, a kad bi meni neko ponudio deset posto za uslugu, istog trenutka sam prekidao svaki kontakt s tom osobom. Ali zato napušim sve prijatelje koji me zovu na nešto što se ne plaća, a na ono što se plaća ne, između ostalog i zbog toga što ja njih zovem isključivo kad se plaća. Umem da budem izuzetno iskren u takvim razgovorima, a istina, izgleda, najviše boli. I eto, tako sam postao osoba za izbegavanje.
Smrt oca
Potekao je iz jake porodice veoma visokog staleža, pre svega po obrazovanju: bankari, lekari, pravnici... Reklo bi se da je nemoguće da neko s takvim pedigreom krene drugim putem, što su u ovom slučaju gluma, muzika, slikarstvo. Ali, preokret je kod Đorđa izazvan dramatičnim događajem na prelasku iz detinjstva u mladost:
— To se desilo kad sam imao četrnaest godina i jedanaest meseci. Bio sam s ocem u kolima kad smo doživeli saobraćajnu nesreću ovde kod Gazele. Moj otac je umro dva dana posle sudara, a meni bukvalno dlaka s glave nije falila. On je bio visoki zvaničnik SFRJ, tvorac male privrede, i sve to što se desilo bilo je, u stvari, jedno fantastično izrežirano političko ubistvo. Meni niko do dana današnjeg nije objasnio zašto je to moralo da ide tim putem, ali to je organizovao čovek koji je takođe bio visoki politički zvaničnik, koji je danas isto dva metra pod zemljom. Po sistemu „ko se mača lati, od mača će i poginuti”, vrlo brutalno je završio devedesetih godina, od strane tadašnje vlasti. Tu je negde pravda, što se moje porodice tiče, zadovoljena. Praktično, od tog trenutka verujem da je pravda uvek dostižna, samo je važno biti strpljiv jer, kako se kaže, hitar sreću preskočio. E, u tom trenutku sam iz bunta rešio da budem slobodan, pa koliko god to da me košta: da radim ono što volim celim svojim bićem i da budem srećan. A ako dođe i novac, to je plus u celoj toj priči. Mislim da je to eliksir psihičke stabilnosti.
Okrznut drogom
Majka, naravno, nije mogla gledati blagonaklono na taj njegov izbor.
— Ona me je stravično kritikovala. I dan-danas kaže: „Moja najveća kazna je što je moje dete, za koje sam se jedva u životu izborila, odlučilo da bude klovn.” Međutim, to je jedina rokenrol mama u pravom smislu te reči posle mame pokojnog Preleta. Ona je svaki svoj dinar, bilo da je reč o plati, ušteđevini ili penziji, upotrebila da meni obezbedi, barem u okviru tih 90 kvadrata u kojima živimo, topli dom, pun frižider i plaćene račune, što je danas u Srbiji privilegija ravna sedmici na lotou. I lako je meni da se bavim rokenrolom kad imam tako jaka leđa, ne predsednika države, tajkuna ili nekog velikog sponzora. Majka je za mene, pa samim tim i za bendove koji su sa mnom radili, i sponzor i kuvarica, i žena koja teši, i daje inspiraciju i snagu da se najteži trenuci izdrže. A to što stalno kritikuje, to joj je valjda u krvi. Bila je sportista ceo život i vrlo je beskrupulozna u kritikama.
Imala je majka i te kako zašto da ga kritikuje jer je osim sa svojim životnim putem eksperimentisao i s narkoticima.
— Na veliku sreću, svoju avanturu sa teškim drogama imao sam u vreme kad to još uvek može da ne ostavi neke ozbiljne posledice na telo i um čoveka, a to je bilo nešto posle gubitka oca. Organizam je tada mlad, može da se obnovi, a i interesuje te mnogo stvari, pa imaš i neku mogućnost da izađeš iz toga. Što je čovek stariji, podložniji je zavisnosti. Zato mi je potpuno beslovesno videti čoveka koji sa dvadeset pet godina počinje da se drogira. Njemu povratka uglavnom nema. Mislim da su to ljudi koji su promašili temu. Ali najcrnje mi je što sam saznao da su neki ljudi koji su ozbiljni političari na teškim drogama. Sudbine velikog broja ljudi su u njihovim rukama, a oni koriste narkotike. Ne mogu to da shvatim. Ne podržavam, ali mogu da skapiram glumca, muzičara, umetnika koji to radi, ali ovo ne mogu čak ni ako je iz zezanja. Ispade rokenrol najčistiji po tom pitanju... Zato mislim da klinci ne smeju da izgube nadu i da prestanu da se bore. Da bih im pomogao sa svoje strane, kad idem sa svojim bendom po malim gradovima u Srbiji, uvek tražim od organizatora da na našoj sjajnoj bini, sa našim profi ozvučenjem i fenomenalnom rasvetom, nastupi još nekoliko lokalnih bendova koji imaju autorske pesme, da osete to na pravoj sceni, da osete za šta se bore i da će u tome uspeti. Evo, sad 2. decembra sviramo u Trsteniku, 10. decembra u Doljevcu kod Niša — nabraja Đorđe, a čovek ne može da se ne zapita kako sa 47 godina ima energije za sve to.
Bookmarks