Massimo Savic
Massimo se rodio 6.6.1962. u Puli od majke Elde i oca Serđa. Do treće godine živi u mjestu Raša u Istri, a od treće do šeste godine živi odvojeno od oca s majkom u Aversi kraj Napulja, kod djeda Giovannija i bake Anne. U Aversi živi lijepo djetinjstvo u društvu brojnih teta i ujaka. Najviše vremena provodi u društvu najmlađe tete Eleonore, koju od milja svi zovu Elly. Elly, koja je imala lijep glas i jako izražen talent za likovnost podučava Massima talijanskim narodnim pjesmama, te on već od svoje četvrte godine ne samo pjeva, nego i bez problema hvata drugi glas dok Elly pjeva i tu se već jasno vidi da je glazba nešto što će biti važno u njegovom životu.
Massimo živi nekoliko godina u Istri, a onda opet s deset godina odlazi u Milano na godinu dana, a iz Milana s majkom odlazi na dvije godine u Australiju. U Sidneyju pohađa Bellevue Hill (nastava na engleskom) školu te završava peti i šesti razred.
Po povratku u Istru pa sve do šesnaeste godine Massimo stavlja glazbu sasvim po strani. Bilo je puno važnije biti s prijateljima, biti članom bande ulice Petar Drapšina i tu i tamo se potući da bi curice odredile koji im je momak najdraži. Sve je bilo idilično. U školi je bio odličan, pjevušio dječje pjesmice i jedva je čekao subotu da bi se dobro naplesao u diskoteci RKUD Rudar Raša. Tu je uživao u masovnim tučnjavama koje su uvijek bile high-light subotnjih večeri. No, jedan nemili događaj mijenja sve. Radi slabe kontrole u odgoju te naginjući lošem društvu i delinkventnom ponašanju Massimo sudjeluje u relativno ozbiljnom prijestupu. Bio je na straži dok su njegovi prijatelji otimali stvari iz jednog supermarketa.
Na straži je također bio i njegov prijatelj Ivica koji udara jednog starijeg gospodina drvenom letvom po glavi iz straha da ga ne prepozna. Cijeli slučaj, a tada Massimo ima petnaest godina, završava na sudu. Od sedam prijatelja koji su sudjelovali u tom događaju dvojica, jer su punoljetni, bivaju osuđeni na zatvor, četvoricu šalju u popravne domove, a Massima spašava jedan socijalni radnik po imenu Branimir. Jedina je kazna bila druženje sa Branimirom tri puta tjedno. U elokventnom i nadasve pozitivnom Branimiru vidi očinsku figuru jer je ostao bez oca u šestoj godini. Sve manje izlazi u loše društvo, a sve više vremena provodi s Branimirom u dugim raspravama o životu. S majkom dogovara da će ona dići kredit, a on plaćati rate radeći preko učeničkog servisa. Želio je cross motor, ali u posljednjem trenutku odlučuje se ipak za električnu gitaru. Odmah počinje svirati po osam do deset sati na dan.
Prijatelji dolaze na vrata s pozivima u provod, a Massimo nikako da se odvoji od gitare. Ali zato suludo napreduje. Postoje hvatovi na gitari za koje je potrebno bar godinu dana vježbanja da sjednu kako treba, ali Massimo bi godine sabijao u dane. Za samo par mjeseci postao je jedan od najboljih gitarista u labinskom kraju. Jedan od prijatelja, Ivica Mohorović, počinje svirati bubnjeva i njih dvojica već krajem prvog srednje sviraju svoj prvi koncert u školi.
1979. godine Massimo dolazi u Zagreb. Upisuje se u treći razred srednje škole i ubrzo s Brankom Terzićem, Vedranom Čupićem i Emilom Krnjićem osniva grupu Dorian Gray.
Počinju osamdesete, najkreativnije godine, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu i Zagreb živi vrlo uzbudljivim tempom. Na jednom od zagrebačkih provoda Massimo upoznaje tada eminentnog glazbenog kritičara Mladena Vukmira koji je pisao za Polet, Studentski list i Džuboks.
Poziva ga da dođe na probu Dorian Graya. Massimo je tada već napisao oko pola albuma, Vedran drugu polovicu, a Terza je napisao tekstove na Massimovu glazbu. Vukmiru se dopala Massimova drskost i čudan zvuk banda, ali nadasve ga pogađa neobičan glas i krajnje stilizirano sviranje gitare. Dogovara im nastup sredinom rujna 1981. u klubu Lapidarij, tadašnjoj tvornici novovalnih i postnovovalnih bandova. Koncert je gledao i Vukmirov prijatelj, kritičar časopisa Džuboks, Borislav Knežević. I nakon koncerta piše: “Šokantno je da je ovo prvi nastup banda jer zvuče kao da imaju bar dva albuma iza sebe.”
Band nastavlja s koncertima po kultnim zagrebačkim mjestima pa se tako jednom sviralo i u KSET-u. Nakon koncerta band se upoznaje s bračnim parom Bachrach – Krištofić. To je vrlo važan trenutak jer je band očajnički trebao znanje koje su im Sanja i Mario bili u stanju pružiti. Sanja i Mario su zajedno radili vrlo zanimljive fotografije. Mario je fotografirao, a Sanja intervenirala u razvijanju fotografija i kasnije ih retuširala. Slobodno se može reći da je Massimo do upoznavanja Marija i Sanje bio poput nebrušenog dragog kamena. Uz njih se počinje educirati i po prvi puta mu je jasno zašto voli baš Bowieja, Gabriela, King Crimson itd.
Mario i Sanja polako u Massimov život unose eleganciju, sofisticiranost i analitički pogled na glazbu.
U Massimovom životu postoji pet osoba koje su bile krucijalne za njegov razvoj. Mario i Sanja su ukratko predstavljeni, a sljedeća važna osoba je Dražen Vrdoljak koji je 1982. organizirao snimanje bandova Psihomodo Pop, Karlowy Vary , Heroji i Dorian Gray, s namjerom da se napravi album po njemu najvažnijih postnovovalnih bandova.
Doriani su bili prvi na redu za snimanje i u jednom trenutku momci odlučuju odustati od zajedničkog albuma i okušati sreću sami. Massimo naziva Dražena i prenosi mu odluku banda, na njegovo veliko iznenađenje, Dražen ne samo da pristaje, nego kaže da je i sam razmišljao o tome te da je već natuknuo Škarici iz tadašnjeg Jugotona (danas Croatia Records) da je otkrio vrlo zanimljiv band. Budući je Dražen Vrdoljak bio i jest jedan od najutjecajnijih i najuglednijih glazbenih kritičara njegovu je preporuku Škarica ozbiljno shvatio.
Dorianima je odmah ponuđen ekskluzivni ugovor uz uvjet da Massimo pjeva sve pjesme (do tada je i Vedran Čupić pjevao nekoliko pjesama). Određeno je da će producent albuma biti Saša Habić. Pred kraj snimanja prvog albuma Škarica predlaže da se obradi pjesma “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” u izvedbi The Walker Brothersa. Terza piše tekst na obradu i pjesma dobiva naslov “Sjaj u tami”. Omot koji su napravili Mario i Sanja dobiva sve nagrade, a i danas mnogi misle da je taj omot možda najbolji u povijesti rock&rolla na ovim prostorima.
1983. “Sjaj u tami” postaje veliki hit i to omogućava bandu da za sljedeći album postave neke uvjete, kao recimo snimanje Dorian Graya II u Švedskoj. Godine 1984. band u centralnoj Švedskoj snima album “Samo za tvoje oči” za koji Massimo (u daljnjem tekstu ”Max”) u cijelosti komponira glazbu, a novopridošli član Zoran Cvetković piše tekstove. Band ostaje na snimanju 42 dana i snimanje je na kraju bilo preskupo. Jugoton pristaje platiti jednu trećinu troškova, a dvije trećine mora platiti band. Tadašnji manager Marijan Crnarić organizira 47 koncerata i cijela se dobit od te turneje iskoristila za pokrivanje duga u Švedskoj. Tako puno koncerata bez ikakve zarade bilo je kobno za zajedništvo Doriana. Od prevelikih fizičkih i psihičkih napora Max gubi glas i band se raspada.
Max upoznaje pokojnog Tinnija Vargu, četvrtu ključnu osobu svog života i s njim odlazi u Stockholm i tamo ostaje skoro dvije godine. Od Varge uči puno o studiju i tehnologiji snimanja, te snimaju sate i sate glazbe, ali se tim snimkama gubi svaki trag nakon Vargine smrti.
1986. godine Maxu se javlja Zrinko Tutić (peta ključna osoba) i nudi mu suradnju. Tutić je tada u mladim i neiskusnim očima Maxa bio netko iz mainstreama zabavne glazbe i predstavljao je sve ono što Max u domaćoj glazbi nije volio. Koliko li je samo bio u krivu. Pjesme koje je Zrinko napisao za njega žive i danas (Stranac u noći, Samo jedan dan itd.) i bile su vrhunac Zrinkovog stvaralaštva. Sa Zrinkom dolazi i dugo željena financijska stabilnost, mega popularnost, pune dvorane, ali Max se osjećao kao da je izdao svoje ideale. Kako i ne bi. Dok je pripremao album sa Zrinkom, Max je istovremeno radio s EKV-om na albumu “Tatoo” i ta šizofrena situacija dovela je Maxa do vrlo duboke depresije. Imao je velike hitove, ali bio je nesretan. Ipak, od Zrinka je puno naučio. Do danas nije sreo čovjeka kome bi više vjerovao dok pjeva, a sa druge strane stakla treba nekog od povjerenja. Sa Zrinkom snima četiri albuma i tako su prošle četiri godine.
1990. Max upozanje Eni Kondić, svoju sadašnju suprugu. Pošto je pisala tekstove za Josipu Lisac (Boginja, Jutro) pita je da i njemu piše tekstove za album “Zemlja plesa”. Rad na tekstovima prerasta u ljubav i ubrzo kreću živjeti zajedno.
Bookmarks