Tema: Tesan Podrugovic - Biografija

Tesan Podrugovic - Biografija


Tešan Podrugović (1783?—1820?)

Tešan Podrugović (umro oko 1820), rodom od Gacka iz Hercegovine, pevač kojega je Vuk najviše cenio, najizrazitiji je primer narodnog pesnika koji ne stvara nove pesme, već samo pravi redakcije postojećih. Od njega je Vuk zapisao dvadesetak pesama, od kojih je najveći broj antologijske vrednosti: Ženidba Dušanova, Marko Kraljević i Ljutica Bogdan, Marko Kraljević i Vuča Dženeral, Ženidba Marka Kraljevića, Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Marko Kraljević i Arapin, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Marko Kraljević i Đemo Brđanin, Car Lazar i carica Milica, Novak i Radivoj prodaju Grujicu, Ženidba Stojana Jankovića, Senjanin Tadija i dr. Podrugović je bio i odličan usmeni pripovedač. Od njega je Vuk zapisao dve pripovetke: šaljivu priču Međed, svinja i lisica i jednu od najneobičnijih i najboljih naših narodnih bajki — Međedović.

Glavne odlike njegovog pevačkog stila jesu jasnost i preglednost izlaganja i humora. Vuk je kao njegovu glavnu vrlinu istakao da je "pesme razumevao i osećao" i da ih je znao lepo i "po redu" kazivati. Za nj je on bio ideal narodnog pevača. Najveću pohvalu izrekao mu je tvrdnjom da bi on i "najgoru pesmu", kad je čuje, "posle nekoliko dana kazao onako lepo po redu, kao što su i ostale njegove pesme". Tešan rado peva o sjaju i veličini našega srednjeg veka, on voli velelepne povorke, sjajna gospodska odela i blesak zlata. Njegovi junaci odlikuju se ne samo hrabrošću nego i lepotom stasa, sjajem izgleda i odela, gospodstvenim držanjem i postupcima, ponekad čak i viteškom galantnošću. Velelepnost njegovih istorijskih vizija često je osenčena i ublažena humorom. On je nesumvivo najizrazitiji humorista među Vukovim pevačima i pripovedačima. Sam Vuk je istakao o ovom pevaču da je on "rado koješta veselo i šaljivo pripovedao", dodajući tome nešto u čemu možemo videti osobinu svih istinskih humorista, da se on sam nikad nije smejao svojim pričama, "nego je sve bio malo kao namršten". Njegove pesme i obe pripovetke pune su vedrine i smeha. Kao pevač, dao je svoj pečat nekim od glavnih likova našeg eposa: Milošu Vojinoviću, Bošku Jugoviću i, naročito, Marku Kraljeviću, o kojem je najviše pevao. Najmarkantnije crte ovih junaka, po kojima se oni najviše pamte, nalazimo u Podrugovićevim pesmama, neke samo u njima. On je umetnički dogradio te likove, i njima je, kao i ostalim likovima i temama o kojima je pevao — kao uostalom i svim pesmama koje je Vuk od njega zabeležio — dao završni, klasični oblik.

Jovan Deretić • Marija Mitrović
Iz Istorije književnosti, 1984.

TEŠAN PODRUGOVIĆ — život


Vuk Stefanović Karadžić (33) navodi da je Podrugović rodom iz Hercegovine, iz sela Kazanaca, u Gacku. Kaže da je ponajprije bio trgovac, a pošto ubi nekakvog Turčina, u samoodbrani, zatvori svoju kuću pa ode u hajduke, te takav, kao hajduk, 1807. godine, pobjegne u Srbiju.

On se po ocu zvao Gavrilović, a Podrugovićem, ili Podrugom, prozvali su ga što je bio vrlo velik "po drugog čoveka". Vuk navodi kako ga je u početku 1815. susreo u Sremu, u Karlovcima, i to u najvećem siromaštvu "kako u ritu seče trsku i na leđima donosi u varoš, te prodaje i tako se hrani. "Doznavši da Podrugović zna puno pjesama napamet, Vuk će mu dati "na dan koliko mu treba da može živeti", te poče od njega pjesme slušati i bilježiti. Tako, pošto Vuk od njega gotovo sve pjesme zapisa, koje mu je ovaj kazivao, sjede s njim "na kola" i odvede ga u manastir Šišatovac, očekujući da će tu, kod arhimandrita Lukijana Mušickog, imati "gospodski kvartir i svaku drugu zgodu i potrebu". Tako bi Vuk mogao u miru zapisivati sve pjesme koje bi mu Podrugović kazivao. No, negdje ispred Vaskrsa u Srbiji se podiže buna protiv Turaka i "njemu kao da uđe sto šiljaka pod kožu", te ga mukom zadrža, tada oko "Vaskrsenija", pa prepisa neke od onih pjesama što mu ih je ovaj na putu ka Karlovcima, na kolima, kazivao. Zatim će ga Vuk, odmah po Vaskrsu, sjesti "na kola" i odvesti u Mitrovicu, odakle će Podrugović preći u Srbiju "da se ponovo bije s Turcima". Pošto se negdje s jeseni Srbi umire s Turcima, Podrugović će opet u Bosnu, gdje će sastaviti "nekoliko konja" i namjestiti se negdje u Srebreničkoj nahiji, kao kiridžija.

Uskoro potom isprebijaju ga neki Turci, te Podrugović umire od uboja. kad je od njega Vuk zapisivao pjesme, kaže da možda nije bio stariji od četrdeset godina. Nadalje, Vuk navodi za Podrugovića da je bio pametan, i kao hajduk, pošten čovjek. Bio je šaljiv i veseo pripovjedač, ali se skoro nikada nije smijao, onako namršten.

Vuk zaključuje da "nikoga do danas nisam našao da onako pesme zna kao on što je znao. Njegova je svaka pesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pevao nego samo kazivao) pesme razumevao i osećao i mislio je šta govori". Uz to, Vuk kaže da je Podrugović znao još najmanje sto junačkih pjesama onako dobrih kakve je od njega zapisao, a o Mijatu harambaši samom najmanje petnaest, koje mu je bratučed Obrad Tomić iza sebe pokojnog ostavio, svojom rukom zapisavši, a koji je Podrugovića još otprije poznavao.

Zaključno, Vuk kaže: "Premda ima dosta ljudi koji znadu mnogo pjesama, ali je opet teško naći čoveka koji zna pjesme lijepo i jasno. U tom je pokojni Tešan Podrugović (...) bio prvi i jedini između sviju koje sam ja za ovih deset godina nalazio i slušao".

Kasnije će Vladan Nedić (34) dopuniti ovu Vukovu biografiju o Tešanu Podrugoviću tako što će prvo početi od pisma Stefana Živkovića — Telemaka Vuku, od 1907, odakle saznajemo kako se u jesen 1916, Podrugović pročuo kao poznati hajduk u Bosni, sav u zlatu, po pričanju Podrugovićevih drugova.

Potom ćemo od Andra Gavrilovića, koji se poslužio nesređenim bilješkama Janka Šafarika, iz kojih, i kao takvih, saznati pobliže kako je Podrugović otišao u hajduke. Naime, pošto Turci nasrnuše na jednu djevojku iz njegove zadruge, Podrugović ubi jednog od nasilnika, a drugi utekoše, te se on odmetnu u hajduke negdje u dvadeset i petoj godini, oko 1800. godine. Dalje saznajemo da, iako čuven hajduk, nikada nije bio sebičan, već plijen dijalio sa družinom i nikada nije htio biti harambaša. Šafarik samo iznosi podatke o Podrugoviću o vremenu između 1807. u 1813. godine. Dakle, vidimo vrijeme u kome je učestvovao U Prvom srpskom ustanku, posebno u bojevima na Drini i ovdje saznajemo, kao i od Vuka, da je Podrugović bio veoma pošten, veoma ozbiljan i ćutljiv uglavnom, a bio veliki junak, ali skroman kao čovjek. Nije podnosio nepravdu, pa nije jednom otrpio nepravdu koju mu učini buljubaša Joksim, te, da ga ne bi ubio, radije napusti drinski logor i to još prije sloma Ustanka, i pređe u Srem.

Podrugovićevu pogibiju Šafarikove bilješke opisuju potpunije nego što to čini Vuk. Naime, tako saznajemo da je Podrugović negdje u Bosanskoj krajini, gdje provodi neko vrijeme tražeći sebi posla, prethodno napustivši vojničku službu, ubio s nekim ljudima bega Omarevića, pa se morao ponovo otisnuti u hajduke. Za njim su dugo slate potjere, a kada se stvar unekoliko zaboravila, on naumi da se ponovo vrati u Srbiju, te se pomiješa „među neke kiridžije i mirno prođe dobar dio puta". Ali, na jednom prenoćištu sporječka se sa nekim Turcima i, ubivši nekolicinu, i sam dobi rane. Pokuša uteći, ali ga Turci sustigoše, a on, nemajući kod sebe više fišeka, nastavi se braniti golim kamenjem, uzmicajući, ali, zadobivši od kuršuma još dvije rane, skloni se u planinu. Pošto ga napadači prestaše goniti, on, teško izranjavan, siđe u selo, gdje je poslije nekoliko dana, podlegao ranama, oko 1820. godine.

Tragom još nekih izvora, ponajviše i u samim Podrugovićevim pjesmama ili u jednoj njegovoj pripovijetki, možemo saznati,na primjer, u pjesmi "Rišćanin hadžija i Limun trgovac" da se Podrugović, kao trgovac kretao između Gacka i Bileće, oko bilećkih Korita. Nadalje, iz podrugovićeve pjesme "Ženidba Đurđa Smede revca" i iz njegove pripovijetke "Međedović", možemo izvesti zaključke da je išao po so u Dubrovnik, i tako, trgujući, ponekad silazio do Primorja. Takođe, u pjesmi „Novak i Radivoje prodaju Grujicu", kao i u već spominjanoj pjesmi "Rišćanin hadžija i Limun I trgovac" naići ćemo na spominjanje Romanije i Glasinca, pa možemo i zaključiti da je i tamo hajdukovao. To potvrđuje i Sima Milutinović u svojoj "Serbijanki", makar sporadično "polustihom", kad govori o hajduku Jovanu Demiru, pri tome pomenuvši i Tešana.Tako biva izvjesno da je Podrugović prije 1807. hajdukovao "možda baš oko Novakove Stijene". No, najautentičnije podatke o Tešanu dao je Sima Milutinović kad je, opet u svojoj "Serbijanki", u kojoj je, opisujući boj na Dublju, 1815. godine, u kome su se borili, istakao da je, čim otpoče boj, Podrugović prvi preskočio tursko utvrđenje i zajedno sa ostalim ustanicima nanio težak poraz Turcima. Mnogi od njih; ostaše mrtvi u svojim šančevima, a one koji se razbježaše Podrugović je skidao "zrnom sa hrasta", pri čemu je Tešan bio među onima koji su Ibrahim - pašu, turskog zapovjednika vojske, uhvatili i odveli pod čador Milošu Obrenoviću.

Podrugovićeva neistorijska pjesma "Nahod Simeun"

Jedina pjesma koju je Vuk zapisao od Tešana Podrugovića kao neistorijsku, i uvrstio je u svoju Zbirku epskih narodnih pjesama, jeste pjesma "Nahod Simeun" (35) U pjesmi lako uočavamo tzv. "edipovski kompleks", tj. temu incesta (sin i majka se zbog neprepoznavanja "obljubljuju"). Inače, tema pjesme je tipično hagiografska, "u bliskoj vezi sa srednjovjekovnom legendom o sv. Pavlu Kesarijskom". Po svoj prilici Tešan je ovu legendu morao čuti od "slijepih pjevača", ali je ovu hagiografsku legendu prenio na tlo druge teritorije, na tlo srpskih epskih narodnih pjesama — Dunav i Budim. Pri tome je naš pjesnik, bez ustručavanja, preobrazio kodeks pobožnog spisa te, prikazavši tjelesnu žudnju budimske kraljice prema sinu — neznancu, iskočio u svjetovno, ovozemaljsko, bokačevsko.

Svetozar Koljević (36) će komentarisati razlike između anonimne verzije ove pjesme ("Opet Nahod — Simeun") i Podrugovićeve dinamičnije, konciznije, znatno većih konotativnih vidika, odsjaja. Jer, ako uporedimo anonimnu pjesmu "Nahod — Simenun", vidjećemo da "rani care u Janju devojku", ne daje je nikome, već je uzima sebi nasilno, pa rodiše "muško čedo", i budući da ga majka ne mogaše "njegovati", opremi ga i baci moru zalivenog, u "olovo teško", nezgrapno, neemotivno, skoro ravnodušno, pa čisto kao fraza — ("Ranitelj je kako i roditelj!). Patrijaj Savo, othranivši "nahoče", pa ovaj dođe baš u "Janja grad", gdje se car bješe "prestavio", a i udovica — carica zlaćanom jabukom, između šezdeset delija, obilježi baš svog sina — neznanca, s kojim se vjenčava. Ubrzo, iz sinovih "knjiga i košulja" saznaje pravu, tragičnu istinu. Potom, "patrijaj Savo" održa prediku Simeunu, nespretno i ljudski i pjesnički — ("Nije šala svoja stara majka"), nalazeći, opet, i nepoetično i pjesnički nedramatično rješenje o zaziđivanju u sazidanu kulu od kamena, nakon čega će se Simeun "predstaviti" i, potom, posvetiti.

Podrugović, pak, kazivao je ljudski, životnije, dramatičnije, ističući sudbonosnije Simeunov etički prestup, posrnuće, magbetovski: "Ono što je učinjeno, ne može biti neučinjeno". Jer, ovaj nespretni i nesretni sticaj okolnosti pokazuje i nemoć i ponestajanje ljudske riječi pred kobno učinjenim djelom — ("Simeunu vrlo mučno bilo / skoči Simo na noge lagane / ustavlja ga gospođa kraljica'/ Simeun se neće ustavljati ...). I, bez obzira što ga je "vino prevarilo", te je "obljubio" svoju rođenu majku, ne znajući svoju tajnu rođenja, snagu Podrugovićeve ispovijesti osjeća čitalac u produženoj svijesti, u saosjećanju sa nekim što ostade i bez majke, i bez savjesti, i bez etike, i bez riječi, koja "na početku bješe", po Bibliji — ("Ne pitaj me, oče Igumane!"). Zatim će stari kaluđer, čuvši od Simeuna ovu strašnu istinu, takođe bez riječi otvorivši (... "tavnicu prokletu / đe no leži voda do koljena / i po vodi guje i jakrepi"), gdje će ovaj za svoje sagrešenje biti punih devet godina, a u zadnjim rečenicama spoznanja — ("Simo sjedi za stolom zlatnijem / u rukama drži jevanđelje"), kao uzrok sagrešenju, pomalo analogno onom "sinu razmetnome".

Radosav Medenica (37) će apostrofirati dvije suprotnosti: Simeuna, smjernog i etički zrelog mladića, koji će se pokajati čim se rasvijesti od vina, poslije provedene noći s kraljicom, na jednoj strani, i kraljice, pohotljive žene, na drugoj strani, čak i cinično direktne — ("Skidaj ruke, neznani katano / valja tebi noćiti s kraljicom / i obljubit budimsku kraljicu).

Tako možemo, na kraju, zaključiti da se naš Podrugović, siromah i hajduk, nikako nije mogao ili htio zanositi "nekakvim svetačkim maštanjima" i da je, tako, od ove svetačke legende u njegovoj viziji, datoj u ovoj pjesmi, ostalo sasvim malo.

Iz knjige Slobodana Bjelogrlica — Vukovi pjevači iz BiH

~

Slobodan Bjelogrlić je rođen 8. XI 1943. godine u selu Lipniku, opština Gacko.

Završio je Pedagošku akademiju u Dubrovniku 1972., grupa srpskohrvatski jezik i književnost. Zapošljava se u Zenici i nastavlja studije u Beogradu, gdje je diplomirao 1983., grupa srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti.

Posthumno je objavljen njegov doktorski rad pod nazivom Vukovi pjevači u Bosni i Hercegovini. Objavio je i magistarski rad pod naslovom Kosovska bitka u magiji srpske epske narodne poetike.

U posljednje tri godine života uspio je da napiše Gramatiku srpskog jezika za gimnaziju i srednje škole, koja je objavljena 2005. godine.


izvor;riznicasrpska

TEŠAN PODRUGOVIĆ

On se po ocu zvao Gavrilović, pa su ga Podrugom i Podrugovićem zato prozvali što je bio vrlo veliki, tj. p o d r u g o g a čovjeka. Ja ga u početku 1815. godine nađem u Karlovcima (u Srijemu) u najvećem siromaštvu... Kad sam ja od njega pjesme prepisivao, ne znam je li bio što stariji od 40 godina. Bio je pametan, i, kao hajduk, pošten čovjek; vrlo je rado koješta veselo i šaljivo pripovjedao, ali se pritom nigda nije smijao, nego je sve bio malo kao namršten. On je znao još najmanje s t o junačkijeh pjesama, sve ovakvijeh kao što su ove koje sam od njega prepisao, a osobito od kojekakvijeh primorskijeh i bosanskijeh i hercegovačkijeh hajduka i četobaša. Nikoga ja do danas nijesam našao da onako pjesme zna kao on što je znao. Njegova je svaka pjesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pjevao, nego samo kazivao) pjesme razumjevao i osjećao, i mislio je šta govori.

(1833)

Vuk Stefanović Karadžić