Tema: Starac Milija - Biografija

Starac Milija - Biografija


Drugi Vukov pevač, Starac Milija (umro posle 1822), nesumnjivo je najizrazitija i najoriginalnija individualnost među tvorcima vukovske redakcije naše narodne epike. Rodom od Kolašina, on je za vreme Karađorđeve bune prebegao u Srbiju i nastanio se u okolini Požege. Od njega je Vuk zapisao četiri pesme: Ženidba Maksima Crnojevića, Banović Strahinja, Sestra Leke Kapetana i Gavran harambaša i Limo, od kojih su prve dve najduže pesme u Vukovoj zbirci. U svom odnosu prema tradicionalnim epskim temama Starac Milija je pokazao najviše samosvojnosti. Bitno je za njegov postupak odstupanje od pravila koja vrede za herojske norme naše klasične junačke pesme. Najpoznatiji primer odstupanja nalazimo na kraju pesme Banović Strahinja, gde junak prašta svojoj nevernoj ljubi i čak je uzima u zaštitu od razjarene braće. Slika našeg srednjeg veka u pesmama Starca Milije drukčija je od one koju nalazimo u pesmama Tešana Podrugovića i drugih pevača. I on peva o sjaju i gospodstvu na našim velikaškim dvorovima, ali odmah zatim otkriva naličje takvog života. Pevač sa smislom za široke epske kompozicije i za dramatične sukobe i situacije, Starac Milija je bolje nego drugi Vukovi pevači umeo zagledati u dušu svojih junaka. On je među njima najviše psiholog.

Jovan Deretić & Marija Mitrović
Iz Istorije književnosti, 1984.

STARAC MILIJA


Čuvši ja 1820. godine u Kragujevcu da Milija osobito zna pjesmu o ženidbi Maksima Crnojevića i o Banović Strahinji (koje sam ja obje pjesme još od djetinjstva kojekako znao i potom od mnogijeh ljudi slušao i prepisane imao, ali mi ni jedna nije bila sasvim po volji), zamolim se nekoliko puta Njihovoj Svjetlosti, gospodaru Milošu Obrenoviću, da bi mi ga u Kragujevac dobavio ili mene u Nahiju požešku k njemu poslao... Ali kad se s Milijom sastanem, onda mi se tek radost okrene na novu tegobu i muku: ne samo što on, kao i ostali gotovo svi pjevači (koji su samo pjevači), nije znao pjesme kazivati redom, do samo pjevati, nego bez rakije nije htjeo ni zapjevati, a kako malko srkne rakije, ono, i onako, koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isječena tukući se negdje s nekijem Turcima iz Kolašina), slab budući, tako se zabuni da nije svagda redom znao ni pjevati! Videći ja tako, ništa drugo nijesam znao činiti, nego sam gledao da mi svaku pjesmu pjeva po nekoliko puta, dok je nijesam toliko upamtio da sam mogao poznati kad se što preskoči, pa sam ga onda molio te mi je pjevao polako (rastežući riječi), a ja sam za njim pisao što sam brže mogao; a kad sam koju pjesmu tako napisao, onda mi je on opet morao pjevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro napisano. Tako sam oko ove četiri pjesme proveo više od petnaest dana. Milija je znao mnogo onakijeh pjesama kao što je ona 14. u trećoj knjizi, ali mi se nije dalo da još koju prepišem. Njemu se već bilo malo dosadilo onđe besposlenu sjedeći i meni pjevajući, a uz to još se nađe ljudi (kakovih se obično kod mnogijeh dvorova nalazi), koji se najviše o tome brinu kako će od svačega šalu i smeh zametnuti, te mu kažu: "Kud si ti, star i pametan čovjek, pristao za budalom? Zar ne vidiš da je Vuk lud i besposlen čovjek, kojemu je samo do pjesama i besposlica kojekakvijeh? Ako ti njega uzaslušaš, tebi će čitava jesen ovdje propasti; nego idi kući, te gledaj svoj posao." I tako ga podgovore te jedno jutro, primivši do Njihove Svjetlosti pristojni poklon za dojakošnju dangubu, otide iz Kragujevca krijući od mene. Kad sam prošavšijeh godina pitao za nj, kazali su mi da je umro.

Vuk Stefanović Karadžić

preuzeto sa sajta;riznicasrpska