Ruganje žrtvama brionskog plana


Sudbina je odredila da Srbi i Hrvati žive kao susedi. U narodu se kaže da je bolji dobar komšija nego brat u Australiji. Za dobre komšijske odnose potrebno je obostrano uvažavanje. Ako međuljudske odnose posmatramo logikom života, nameće se pitanje: da li je moguće pomirenje kada jedan komšija tuguje zbog gubitka nekoliko članova porodice, a iz porodice ubice se istovremeno vesele, prkose, puštaju zaglušujuću muziku, koju je do zaglušenja uvećao Haški tribunal. Još tvrdi da je ponosan što je to učinio, a taj čin slavi kao nacionalni praznik. A sudija sa daleke Jamajke čestita.


Oslobađanje hrvatskih generala podiglo je nacionalističku euforiju do usijanja; praćeno je histerijom i suzama, a čelnik države taj čin naziva opštenarodnom srećom. Euforija viđena u zagrebačkoj katedrali zahvalnost je onima koji su ponizili pravnu nauku.

Ceo svet je video kako su u akciji „Oluja” ubijani nevini civili, paljeni njihovi domovi. Gledaće tužnu kolonu traktora s nejači i starcima, koji ostavljaju svoje njive i zgarišta. Jedino su ostali slepi oni koji su ugrozili vladavinu prava, bez čega ljudski rod ne može biti organizovan. Pomirenje je daleko sve dok Crkva u Hrvata (kako sebe titulira) slavi „Oluju” i domoljuba Gotovinu, pretvarajući versku misu u politički miting. Haškom presudom Hrvatska biva moralno pokrivena za zločine. Presuda je raširila netrpeljivost između Srba i Hrvata, euforičnim slavljem u redovima Hrvata javiće se još veći broj onih koji su ,,s pravom počinili zločine”, kao da su to Srbi i zaslužili. To potvrđuje i poruka splitskog gradonačelnika Keruma; da je nešto slično izjavio gradonačelnik bilo kog grada u Americi na račun crnaca, da ,,crnci moraju znati gdje im je mjesto”(u Africi), zaradio bi možda i robiju. A Kerum i dalje savesno izvršava brionski dogovor, proglašavajući Gotovinu počasnim građaninom Splita.

I najtolerantniji pravnici znaju da ovakva presuda nije rezultat prava, već pritiska velikih sila. Govori to i izdvojeno mišljenje italijanskog sudije na više od 80 stranica.

Tuđman je jasno definisao cilj vojne operacije iz 1995. godine: „Treba naneti takve udare da Srbi praktično nestanu”. I nestali su! Činjenice govore da su pred Drugi svetski rat Srbi činili trećinu stanovništva Hrvatske, a danas ni četiri odsto. Drastično menjanje etničke slike ostvareno je – zločinima.

Prošlost je oblikovana zločinima i jednih i drugih, pre svega strašnim zločinima nad Srbima, koji odnose Srba i Hrvata opterećuju tragičnom istorijom kao malo gde. Sva istorija svedena je na pamćenje, na zločine, na mržnju, a istini se nikada do kraja nije pogledalo u oči. Paradoks je što se u poslednjoj deceniji minulog veka radilo o nacizmu malih razlika. Lažna istorija plasirana je s vrlo jasnim ciljem: relativizacija strašne uloge NDH kroz izjednačavanje njenih zločina sa novim zločinima pripadnika drugih naroda, iako se to ni u jednoj varijanti analize, ni u kom slučaju, ne može dovesti u istu ravan. Nakaza NDH bila je osnovno polazište Tuđmanove politike, a Miloševićeva projekcija išla mu je u prilog.

Koji će srpski političar i na koji način početi pregovore s hrvatskim predsednikom i premijerom koji su iskazali toliko radovanja zbog nekažnjenog zločina? Poruka Gotovine Srbima ,,da se vrate” najava je da general postaje hrvatski političar budućnosti, nastavljajući Tuđmanov odnos prema Srbima. Koji će srpski političar dozvoliti toliko poniženja da pregovara s takvom budućom politikom? Provokacija da početni udarac na fudbalskoj utakmici između Srbije i Hrvatske izvede Gotovina ruganje je žrtvama brionskog krvavog plana.

Novi zahtevi EU biće potpisivanje sporazuma o „dobrosusedskim odnosima”. Srbija mora braniti sopstvene interese i dostojanstvo.

Dva poznavaoca srpskog mentaliteta su Arčibald Rajs, kad savetuje Srbe da se čuvaju od sebe, i Džejmi Šej, portparol NATO-a, koji marta 1999. kaže: „Srbe treba spokojno bombardovati, jer će sve brzo zaboraviti”.



Izvor: Official sajt Predrag Andjelic