Pismo iz Zagreba i buduće NATO rakete


Pokazana diplomatska umešnost, da se elegantno prokomentariše o neskrivenoj pretnji Srbiji iz komšijske EU i NATO članice, krasi obraćanje ruskog potpredsednika vlade, za razliku od naprasno mucave govorancije čelnika Srbije, koji nevešto pokušavaju razjasniti, šta je to tako neuvijeno iz komšiluka i poručeno. Kao prevodioci koji pitijske izraze koriste, serviraju se šuplje fraze iz briselske kuhinje, još i podgrejane, ko nekadašnji sirotinjski višenamenski pasulj za putnike namernike, u usputnoj drumskoj kafani.

Umeće izazivanja Pavlovljevog refleksa, majstorski postignuto od ruskog vicepremijera u naslovu, koji je poput požara zapalio društvene mreže, ali i dodatno zabrinuo drugosrbijan ske preumljenike, koji sada strahuju od mogućnosti da maketa poklonjena i naraste do svoje stvarnosti, koja će ipak najbolje umiriti zabrinuti srpski narod, ali i prekinuti njihovu višedecenijsku sigurnost prihoda, u procesu naručenog preumljivanja i lažnih izveštaja, o toku neumitne „demokratizacije“ na brdovitom Balkanu!

Da Hrvatima nije prvina u otvorenoj objavi svojih namera kada su Srbi u pitanju, valja čitaoce podsetiti na poznato (ali zlonamerno zatureno) pismo iz Zagreba, upućeno Adolfu Hitleru daleke 1940.godine, i to baš na dan 11.novembra, kao simbolika, koja je toliko pekla poraženu nemačku militantnu dušu, usrećenu tada francuskim potpisom u vagonu, koji je hitno prevezen po firerovoj naredbi, u nameri da se Francuzi potpuno unize.

Pismo, kao izraz namera, koje se u tada zajedničkoj državi ni malo ne skrivaju, potpisala su trojica doktora nauka a ne partijskih čelnika, pošto su pravi Hrvati tada otvoreno prozivali Vlatka Mačeka, da kao tobožnji mirotvorac ali i Slovenac, ni ne može razumeti a kamo li i osetiti teret na duši koji hrvatski narod nosi, u toj Sen Žermenskoj tvorevini zvanoj Jugoslavija (po njihovoj „istini“), a nastaloj upravo preklinjanjem hrvatske delegacije pred regentom Aleksandrom, dok su talijanski bersaljeri već uveliko merkali ugojene hrvatske kokice za novo perje na svojim kapama, ako se srpska šajkača i puška na Jadranskoj obali ne pokažu.

Pismo se nalazi u fondu VII u Beogradu (broj NAV-N-T-501 267/00047-455), i drugosrbijanci svakako mogu i da ga pročitaju, pre svojih uzaludnih „demokratizovanih“ antisrpskih saveta!
U ime hrvatskih intelektualaca, potpisali su pismo dr Stjepan Buć, dr erdo Ivanuš i dr Arsen Pozaić (među prvima u fašističkoj NDH, odlikovani visokim odličjima).

U pismu naslovljenom „Njegovoj ekselenciji vođi i državnom kancelaru dolfu Hitleru“, traži se mijesto za novu „Hrvatsku državu“ u Hitlerovoj „Novoj Europi“, i pružaju dokazi da Hrvati i nijesu slovenskog porijekla, već Goti, te potpisnici pisma zaključuju da se bliskost hrvatskog i njemačkog naroda zasniva na „krvnom srodstvu, sličnoj kulturi i historiji“!

„Nova Europa“, čije temelje stvara nacional-socijalizam, ne može da bude potpuna bez samostalne i zadovoljne Hrvatske!

„Hrvatski narod prati sa blagoslovom Vaše veliko historijsko dijelo, čvrsto uvjeren da će te Vi osigurati integritet njegovog nacijonalnog i historijskog područja, kao i sve preduvjete za budući razvoj njegovog nacijonalnog i državnog života“!

U poglavlju pisma pod naslovom „Osnivanje hrvatske države“ između ostalog stoji:

„Linija južno od Singidunuma do mora dijelila je Balkanski poluotok politički na dva dijela- bizantski istok i gotski zapad.

Poznati sociolog i antropolog Pittard (Pitar), jedan od najboljih znalaca rasnih odnosa na europskom jugoistoku, postavlja pitanje da li granica na Drini pretstavlja samo religiozno razdvajanje ili je ona bila odraz etnički različitih elemenata?

Historijski događaji jasno potvrđuju da je gotsko-hrvatski elemenat ispoljavao uvijek sponta no gađenje nasuprot Bizantu i bizantizmu.

Sve do invazije Turaka, Drina je pretstavljala oštru granicu između različitih svjetova sa obje strane rijeke. Sa turskim prodiranjem počinje preko rijeke da struji strani elemenat i da zaposijeda hrvatska ognjišta, opustošena ratom.

Radilo se je uglavnom o nomadskim elementima sa bizantskim karakternim crtama. Stran hrvatskoj krvi i hrvatskom karakteru, i nositelj svih ideja stranih državi, ovaj elemenat, koji danas pripada pravoslavnoj vjeroispovijedi, ostao je sve do danas strano tijelo u hrvatskom nacijonalnom organizmu.

Ni Hrvatska ni Europa ne mogu da steknu mir prije nego što se ovaj klin odstrani iz hrvatskog tijela i potisne preko Drine, odakle je i došao“.

Nema mnogo pisanih tragova o tome kako je vođa nemačkog Rajha prihvatio pismo, ali valja podsetiti da je četiri meseca kasnije, nakon događanja 27.marta u Beogradu, na sastanku najužeg vođstva Adolf Hitler naložio razaranje Jugoslavije. Tom prilikom je rekao da Srbi nikada nisu bili naklonjeni Nemcima, dok će Hrvati odmah stupiti na nemačku stranu.

Sutradan, 28.marta, načelnik nemačkog generalštaba, Kajtel, izdao je direktivu za propagandnu pripremu oružanog napada, koji je već odavno operativno razrađen do detalja, sa zadacima određenim i folksdojčerima i ustašama, koji su i saradnju sa bravarovom avangardom već dogovorili.

U toj se direktivi kaže, da su isključivi neprijatelji Nemačke, srpska vlada i srpski narod, i da nemačka vojska ne dolazi u hrvatske, bosanske i makedonske kuće kao neprijatelj. Naprotiv, nemačka vojska želi da ovaj živalj sačuva od srpskih šovinista. (Napomena – tada se montenegrini još ne pominju kao iskoristiv saveznički elemenat!)

Još tokom oružane agresije na Jugoslaviju, proglasili su Hrvati svoju fašističku NDH, pregnuvši iz petnih žila da genocidom uklone iz hrvatskog tela strani tzv pravoslavni klin, usput se ulagujući Nemcima, progonom Jevreja i Cigana (Romi), koje su nacisti već odredili za „konačno rešenje“ po svojim rasnim zakonima, dok izgrađuju krematorijume!

Ustanak srpskog naroda koji se fizički odupro genocidu, onemogućio je njegovo istrebljenje, uprkos milionske žrtve, koja se sistematski i planski umanjuje od raznih povjestničara i rimskih RKC „dobronamernika“ za budući ekumenski suživot, a uporno relativizuje od drugo srbijanaca, za potrebe „demokratizacije“ regiona, koja nema alternativu.

Pošto su praktično dokazali sa koliko truda su pokazivali odanost nemačkim nacistima, noseći njihovu uniformu, sve sa hrvatskom fašističkom šahovnicom na levoj nadlaktici pod Staljingradom do 1943.godine, kao i natoovsku uniformu sa šahovnicom u zločinačkoj operaciji VRA „Oluja“ 1995.godine, nagrada im sada sledi, natovski višak višecevnih bacača raketa, ali i same balističke rakete, kao mogućnost da se najzad reši ono goruće pitanje tzv „srpskog klina“ na „gotsko-hrvatskim tlima“, blagoslovena rukama mnogobrojnih naslednika trona Sv. Petra u Rimu, koji još uvek povratak svoj u Niš sanjaju, iako je Konstantin svoj san usnio na tlu današnje Italije, a ne i Srbije.

Još početkom devedesetih godina prošlog veka, pisali su Hrvati ponovo pismo i Nemcima i NATO-u, da ih sačuva od „agresije“ srpskih šovinista!

Tvorci dogovorene „istine o srpskom genocidu“ u Haagu, uprli su iz petnih žila da im željeni odgovor i otpišu, ali ih u toj nameri uvek ometu Rusi, kao i prošlog jula diliveri prijatelje faktora stabilnosti u regionu, koji su se toliko neskriveno bili potrudili.

Savremeni pismotvorci, treba da se ipak zapitaju, može li se toliko omrznuti „srpski klin“ premetnuti u srpski glogov kolac za povampireni neofašizam, na prostorima nekadašnje zajedničke države, opravdano očekivano uz nesebičnu pomoć Rusije, kao predvodnika preko potrebne antifašističke koalicije u svetu, koji se vidljivo polarizuje na istorijski jasno određenim principima odbrane slobode i prava naroda, da sami odlučuju da žive u međusobno dogovorenim oblicima suživota, bez nasilne dominacije „nadljudi“ (bilo kog porekla).

Sastavljači plana nedavne posete vojnom muzeju na Kalimegdanu, verovatno ni ne znaju, da su nedaleko od zgrade muzeja dalekog oktobra 1915. godine, crnomorski mornari iz Sevastopolja ginuli od granata „debele Berte“ ispaljivanih sa tadašnjeg tla „preteče EU“, braneći srpsku prestonicu od zajedničkog neprijatelja, ali čak i da znaju, ipak danas ne smeju da naljute mutti Angelu i kaubojsku ergelu, pa da cveće zajednički polože i najzad dogovore postavljanje spomen obeležja, da zahvalni potomci imaju gde da se neumrlim pretcima svojim, i poklone.

Kada je to bilo preko potrebno, srpski narod upisivao se uvek sa ruskom braćom u besmrtni puk, ne pitajući pritom razne „gotske“ pismotvorce!

Vladimir Frolov

fsksrb.ru/koreni.rs