Printable View
Jorge Guillén
Dolazak
O mjeseče! Koliko aprila!
Pusta li i slatka zraka!
Sve što sam izgubio
s pticama će se vratiti.
Da, s malim pticama,
koje u jutarnjem letu
pijuču, pijuču, pijuču
ljupkošću prostodušnom.
Mjesec je sasvim blizak
i tih u našem zraku.
Ono što sam bio čeka me
skrito u mojim mislima.
Slavuj će pjevati
na vrhuncu nemira
Rumenilo, rumenilo
izmedju neba i lahora.
Zar se izgubilo vrijeme
koje ja izgubih? Ruka
drži, laki bože,
ovu lunu bez godine..
Tri oblaka
Tri oblaka stoje sama
Na središtu
Plavetnila, žarkom srpnju
Prkoseći.
I tri bijela otočića,
Otočića čista, svježa,
Ublažuju na nebištu
Tako strogu osamljenost.
Ti oblaci, puni, ravni,
Ti mrazevi,
Kažu plavet malo više
Dobrohotnom.
Dahnite me, osvježite,
O membrane. Arhipelag
Vaš nek bdi u mome ljetu
Iznad moje sjene i krova.
- O, koliko plavetnila! -
Čak previše?
Evo, tu sam da mu služim
Za utjehu.
Travom
Dete se po travi valja,
po moru tom,
i već pliva po mekoti
svežinom.
(Kuda teku obasjani
vali ti?)
- Polje meni daj i nebo,
daj mi njih
Kolko mora u toj travi,
ah, ah, ah!
Još više ja njega zelim
za sve nas!
- Polje meni daj i nebo,
daj mi njih.
(Kuda teku obasjani
vali ti?)
I zaista, niz talasa
trava jeste.
Izmeđ ruku mališana
more teče.
Vraćanje početku
S kestena mokrih evo još se lije
lagana kiša, a kapi sa trava
prozirnu kuglu tvore, gdje se krije
tajna soboda naših zaborava
Ptice, nemirne u mekoći gnijezda,
kreću se po grani, koja još podliježe
nebeskoj kiši. Jao, puna zvijezda,
već gorka večer od balkona seže.
Mnogo se vjetra u stanci odmara,
gdje ovaj svijet u zlovolji pati,
već sit čekanja da sve jednom mine.
Ne! Iz vlastite tame, dok se stvara
taj umor, vjerna dosada se vrati:
besmrtnom sjaju novo slovo sine.
Vrata
Vrata, poluotvorena.
Koga traži ova svetlost?
Žitki sumrak.
Proziran, potire se
- Za koga je to ćutanje? -
Omeđeni prostor.
Ona zove, možda obećava
Nepoznata. Slutnje.
Za koje sunce takav mir?
I preobražaj dolazi,
Vodi kroz neki prazan
Rečit vazduh.
Unutrašnjost. Zidovi
Sigurno zatvaraju Nepoznatu.
Tu? Orahovina, staklo.
Ćutanje se izdvaja,
Jednostavno, veoma uljuđeno?
Miriše po svakodnevnoj ruži.
Vrata zatvorena: daleko.
Ta svetlost tu, je li ona sudbina?
I sada: oči u oči…
Vrtovi
Vrijeme u dubini: u vrtovima je.
Gle kako se stani. Eto već i tone.
Duša mu je tvoja. Kakva li prozirnost
Mnogih večeri, zauvijek združenih!
Da, tvoje djetinjstvo: bajka izvora.
Vjetrovi
Ševe, visoke dame!
Nek sjedine svoj uzlet
jeku i planinu,
što još uvijek bujaju
zahvaljujući jutru
drhtavu od rose,
svijetlu i beskrajnu
pod nebom, koje smišlja
daljine i gatke,
Sloboda svjetlosti,
ševe, visoke dame,
zlato, let u visine.
Nek tako nastane trag,
i jasan i jednostavan,
dubokih ništavila
sretnih od vjetrova
s dušom neposrednom,
vidljivom, potpunom,
ah! .. za pogled
vječnih ljubavnika…
Ševe, visoke dame!
Savršenstvo kruga
Tajanstveno se ulivaju
Na najviši vrh
- On odgovara jednoj liniji
Koja je primerena pogledu -
Jasni i ljubazni
zidovi neke tajne,
nevidljivi usred
gromade vazduha.
Svetlo mu je božansko:
Tajna bez senke.
Senka stvara
Ogavne maske.
Savršenstvo tajne,
Savršenstvo kruga,
Krug u kruženju,
Zagonetka neba.
Tajanstveno
Sjaji, skriva se.
Ali ko? Bog? Pesma?
Tajanstveno…
Snijeg
Bijelo počiva na zelenom i pjeva
fini snijeg želi da postane visok.
Januar se osvjetljuje snjegovima,
sad bijel, sad zelen.
Neka svijetli snijeg i danju i noću,
neka postaje sve čišći.
Laki snijeg, krhka pahuljica?
Koliko bogatstvo blještavila!
Snijeg, snijeg u rukama
I u duši…
Tako čisto blještavilo na bjelini,
tako čisto, bez plamena.
Snijeg, snijeg do pjeva uzdiže se,
Januar se osvjetljuje divljim snijegom.
Koliko blještavila! I pjeva.
Snijeg do pjeva – snijeg, snijeg -
U letu grabi!
Ljubavnici
Stabljike. Samotnost.
Laka. Balkoni
U letu? – Brda, šume,
ptice, vetrovi.
Toliki, toliki prostor
Okružuje živom
prisutnošću planeta
Tvrdi zagrljaj.
Uživanja, mase, uživanja,
Mase, obilje,
Zaplašena svetlost
I ushićeno crvenilo!
A dan? – Ravna površina
Stakla. Soba
Propada, bez reči.
Balkoni u belini.
Samo, Ljubavi, samo ti,
Grob. Niko, ništa.
Ipak… – Ti kod mene?