Mile Stojic - Poezija

Mile Stojic - Poezija


Mile Stojić, pjesnik, esejist, antologičar i novinski pisac. Rođen je 21.1.1955. godine u Dragićini (Bosna i Hercegovina). Studij južnoslavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do lipnja 1992. živio je u Sarajevu od pisanja i uređivanja književnih publikacija. Nakon toga radi kao lektor na Slavističkom institutu Sveučilišta u Beču. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN kluba. Knjige su mu prevedene na njemački, poljski, talijanski engleski, mađarski i makedonski jezik, a pojedini tekstovi na dvadesetak jezika. Pjesme su mu uvrštene u sve relevantne antologije suvremene bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti. Dobitnik je nagrade Šimićevih susreta (1971.), Slova Gorčina (1974.); Pečat varoši sremskokarlovačke (1976.), Brankove nagrade Društva književnika Vojvodine za najbolju prvu knjigu u Jugoslaviji (1978.), Nagrade Književne omladine Bosne i Hercegovine (1980.), Nagrade Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama u Jugoslaviji (1988), Nagrade Izdavačke kuće Planjax za najbolju pjesnički knjigu u BiH (1999.), te Nagrade Buchpremie Austrijskog ministarstva kulture za jednu od deset najboljih knjiga objavljenih u Austriji 2000. godine. Jutarnji list iz Zagreba nagrađuje ga 2005. godine za knjigu Večera bez politike i nagrade “Goranove nagrade” za 2007.

Amoris nota

Tijelom o asfalt, laktom o prašinu
Penisom o trnje

Suzom o ocean, prstom u oko
Mesom o željezo

Dušom o studen, trbuhom o nož
Jezikom o led

Čelom o kuršum, kostima o zimu
srcem o hrid

Nogom o kamen, jetrom o mjed
Glavom o zid

Bratstvo i sestrinstvo

Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje.

Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
da me ubojice uče pravdi.

Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me

prodala. Ni ovaj narod što
svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje

ime. Jedino bih ponovo
izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem

pogledom odanosti i sjaja.

Brđanski Nietzsche

Mirna tijela u alkoholu ko fetusi u formalinu
Treperavi obzor seksa u prozoru, košulji od svile
Sve što je izgubljeno zaplovi na tren u vinu
očajnome, što se lagano razlijeva kroz žile

Opustjele su ulice zima je i konobar drijema
Kršćani i muslimani bdiju svog boga čekajući
Brđanski Nietsche im poručuje da boga nema
pa da se krene mreti ko kad se krene kući

Ja sanjam jednu crkvu bez boga, litanija i straha
U kojoj će pjesma, vatra, otopit zidove ledene
Koja će nas primit, zaštitit od đavoljega daha
I prizvati pod svod svoj duše čiste i zavedene

Sarajevo nas šiba nježnošću, miluje žestinom
Dok mana s neba pada na sokake, gdje se skriva
Druga kristalna crkva što odzvanja prazninom
A večernja zvijezda gasne i potom tama, tama biva.

Canzona i sirtaki

U Penzingu pored Beča svratih u grčki restoran Thesaloniki
Vlasnik je bio sarajevski Srbin, i kad se otkrih, nije
nedostajalo mezetluka
Kuća je častila šljivovicom, domaćom i travničkim sirom
Ostalo se duboko u noć, sve dok slučajni gosti nisu
sastavili stolove
A zvuk sirtakija nije zamijenila sevdalinka iz duhanom
uništenih grla
zelen lišće goru kiti

To me podsjetilo na sličnu večer u Grinsheimu pored
Münchena
prije dvije tri godine, kad sam bio slučajni gost u pizzeriji
Casa Leone, čiji je vlasnik bio posavski Hrvat. Osoblje
restorana
bilo je, također, sastavljeno od Hrvata, bosanskih izbjeglica
Osim kuhara Talijana, koji je služio za lažno legitimiranje
mediteranskih specijaliteta. U kasnu noć
vlasnikova žena isključila je Modugna i započela
Omer bega, izvijajući svoje tijelo u ritmu trbušnog plesa

U to vrijeme, a i danas, u Bosni traje bellum omnium
in omnes
s koncentracionim logorima i masovnim deportacijama.
Rat konobara protiv konobara, pomislio sam
Tih jadnih svinja koje će vo vjeki vjekov nositi svoj križ
Besmisleno ginući za tu nepotrebnu zemlju
pa je potom zauvijek napuštati, da bi u europskim
selendrama otvarali
“grčke” i “talijanske” restorane i u njima u sitne sate
pjevali
svoje orijentalne tugaljive napjeve

Čovjek u pedesetim korača kroz juli

Bio je pljusak i ulice su mokre
Mladi parovi držali su se za ruke ili gurali dječja kolica
Žene su šuštale najlonskim čarapama
pozdravljale opojnim parfemima
Da sam pjesnik svakoj bih mogao
napisati barem po jedan stih, pomišljao je
čovjek u pedesetim koračajući kroz ljeto

Ali samo jednoj, u snovima
ljubio sam kosu, oči, nos, usta, trbuh, pičku, guzu
Ona to ni ne sluti, uronjena u večernju omamu
Ona čita horoskop negdje na keju Rajne
Ona gleda popularnu televizijsku seriju
Možda lista Bibliju
Knjigu proroka Danijela
Il sluša vijesti o zločinima
iz Afganistana, Bosne, Iraka, Gruzije

Čovjek u pedesetim korača kroz juli
U prazniku elemenata on misli na svoje
propuštene mogućnosti. Haj-haj
zovu ga vrtne kavane, zovu ga zanosne sirene
on mora na sve stići, jer uskoro će fajront.
Mladi parovi drže se za ruke i guraju dječja kolica
Bio je pljusak i ulice su mokre

Ćivot

Godine osamdeset druge, osamdeset treće,
ne sjećam se više točno, u ulici kralja Tomislava,
u vili tadašnjeg komunističkog
funkcionara, živio je pjesnik Oskar Davičo.
Pobjegao je bio k nama, govorio je,
pred srpskim nacizmom. Mi tad
nismo znali što to znači.
Navečer bi stari pjesni izlazi u šetnju
sa svojom malenom kćeri. Rimovao je “život”
i “ćivot”, revoluciju i ljubav.
Mi smo bili ponosni jer smo bardu
pružili utočište i egzil, mada je
naša kuća bila porozna. Održao je
nekoliko predavanja na Filozofskom, udvarajući se
lijepoj asistentici, pa, shvativši
da od sudbine nema bijega
vratio se u Beograd i ubrzo nakon toga
zauvijek nestao u labirintima Hada.
Bio je s nama jednu sezonu,
od svih mladih pjesnika volio je Blagojevića,
Tontića i mene. “Napisat ću o vama tri studije”, govoraše
U gradu koji su, nakon njegove smrti,
preorali oni od kojih je bježao
danas više ništa ne sjeća na njega. Ni ulica se više
ne zove svojim imenom, a kamoli da netko
pamti i čuva neke pjesme.
Kuću je bespravno dogradio
postsocijalistički tajkun, napravivši od nje
bastilju kiča. Često kad prođem tuda
na putu prema bolnici Koševo
učini mi se da na trijemu vidim
nisku siluetu barda socijalističke poezije

Eksponati u muzeju književnosti

Masivni radni stol od slavonske hrastovine
(premda su te pjesme napisane
većinom u uredu ili za kuhinjskim stolom)
Kolekcija naliv-pera, Mont-Blanc, Parker, Pelikan
(klasik je jedno dobio od poglavarstva za obljetnicu pisanja,
i čuvao ga u ladici, inače se služio kemijskom)
Francuska kapa, što izvrsno skriva sjedine
Kožna aktovka, koja i nakon
godina još miriše na rakiju
Naočale rodenstock, čije je jedno staklo napuklo
Kravata, svilena, malo pokapana vinom

Lula od mahagonija, mada je pokojnik
pušio uglavnom “kent”, ili jeftiniju “opatiju”
Nekoliko bilježnica s nejasnim
naslovima i nečitljivim bilješkama.
Nedovršen referat na temu koliko je
poezija proza a proza poezija
Potpisana peticija o pravima manjinskih grupa
desetak izdavačkih ugovora, avionske
karte za sajmove knjiga u
Frankfurtu i Zagrebu, hotelski račun Esplanade
s nepoznatim prezimenom
Razglednice iz Praga, Pariza, Strumice i Jasne Poljane
Slane na ime uvijek iste ženske osobe,
koje je precrtano, iz razumljivih razloga
Nekoliko prijava na međunarodne stipendije
i pisama izdavačima
u vezi s neisplaćenim honorarima
Dokumentacija o nagradama i diplomama,
potkrijepljena izblijedjelim novinskim isječcima
Pjesnikova tramvajska iskaznica s fotografijom iz automata
Dvije pisaće mašine, sivomaslinasta “biserica”
i metalik električna marke “olivetti”

Entropija fotografija, precizna dokumentacija propadanja
Knjige, različita izdanja, prijevodi na strane
jezike kod nepoznatih izdavača ili ciklusi po časopisima
Skice dva nenapisana romana, bračni prizori
Dijagnoza teške bolesti i nalazi liječnika
Longplejka s pjesnikovim stihovima
Uglazbljenim od lokalnog rokera
Mala fonoteka tuge

Nigdje neobjavljenih rukopisa. Njih skriva
Osobno računalo s upropaštenim hard diskom
Koje je slano čak u Seattle u centralu Microsofta
Ali ni oni nisu uspjeli dešifrirati ništa
Od onog o čemu govore kliktavi stihovi i urnebesna fantazija
Onog što sad odiše formalinom i raspadanjem

Elisabeth

U Berilinu Else. U Madridu Isabella, Ysabel
U Ljubljani Špela. U Zagrebu Bela
Beki, Beta, Beti, Betica, Betika, Betina,
Betka, Ela, Eli, Elica, Elika, Eliška, Elka,
Eta, Eti, Etica, Lila, Lile, Lili, Lilica, Lilika,
Lisa, Liza, Lizika, Zika, Jalžabet
U Londonu Elysabeth
U Beogradu Jelisaveta, Saveta
U Pešti Erzsébet, Eržika
Od latinskog Isabela, a sve od hebrejskog
Elisheva
U značenju: moj bog je vjernost,
moj bog je izobilje
Elisabeth u Beču Sisi i Sissi i Sissy
Što u mome poimanju bečkog znači
Nešto kao behar bajuvarske zemlje -
Lijepa i
Pokošena

Krhotine uz dan 11.rujna

Žudnja Ikarova za visinama postala je znanost
Što se razvijala u svim smjerovima na vodi, zraku i kopnu
Rog je proslavio njezinu moć i pjesnik joj spjevao ditiramb
Al čovjekov pad iz gorućih nebesa
Na hladne i tvrde zemljine hridi
Ostao je bez riječi i bez stiha.

2.

Pjevaj sad, dušo moja,
Ti si navikla na nevjerojatne ishode
Zašto šutiš sad, srce moje,
Barem ti si naučilo treptati nad ruševinama.

3.

Čitam studiju o izgradnji novih tornjeva
Koji će nekoliko puta umnožiti profit
I ujedno biti spomenik umorenima
Već pretvorenim u broj 2752
I da će biti nazvani
Kulama slobode

Zgrade neće biti blizanci
Kako bi se izbjeglo ponavljanje historije
Zazivanje sudbine.

4.

Prvi će toranj biti pravilna oblika
Drugi asimetričan,
Sve u svemu visok šeststotina i devet metara
Sa šiljkom na vrhu što će primati gromove
Što će podsjećati na skulpturu Slobode
S druge strane Luke
Potom na vapeći krik naš za slobodom
što leti od zemlje prema oblacima
I uvijek pada na tle.

5.

Sretna je kuća koju posjećuje zidar
Tužan je čovjek koji
Sprema ručak stolaru
Najtužnija djevojka što
Čeka pismo od vojaka.

6.

Moderna arhitektura načinjena je od drveta
Ili aluminija i plastike, stakla koje se topi
Da nakon sudnjega dana, kad se stiša vatra
Ne ostane ni traga, ni pepela
Da ljudski poraz bude potpun i definitivan.

7.

Sporazum sklapam s tobom Walte Whitmane
Ti što gledaš ples žena čije bokove
Pokreće mjesečeva mijena
Kao i tvoje božanske verse što nadmašuju
Plimu i oseku mora.

8.

Spali svoje skice Libeskinde
I u širokim prostranstvima Amerike
Projektiraj svojim sugrađanima kamene prizemljuše,
tople zemunice
Obložene sedrenim pločama i medvjeđim krznom
Gdje će povaljivati ženke i praviti djecu. Sazidaj
Ognjište od cigle za toplo sjećanje na žrtve ideje progresa
Za novu sretnu generaciju
Što će doći.