Petar Preradovic

Petar Preradovic


Petar Preradović (Grabrovnica kraj Pitomače, 19. ožujka 1818. – Fahrafeld kraj Beča, 18. kolovoza 1872.), hrvatski pjesnik. Djetinjstvo i školske dane proveo je u Grubišnom Polju odakle mu je bio otac, vojni dočasnik. Nakon očeve smrti, brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna uprava te pohađa vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu, gdje je pisao njemačke stihove s izrazitim obilježjima romantizma i dobio poticaje za rad na narodnom osvješćivanju. Susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim znatno je utjecao na “povratak” materinskom jeziku i pobudio zanimanje za hrvatsku kulturu te političku i gospodarsku situaciju. Prvi objavljeni Preradovićevi stihovi napisani su na njemačkom jeziku (Das Uskoken-Mädchen, 1841). Iako je za vrijeme školovanja u Bečkom Novom Mjestu bio đak češkog preporoditelja Tomaša Buriana, koji je preporoditeljske ideje prenosio i svojim učenicima, Preradović se hrvatskom kulturom i književnošću oduševljava tek nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i Špirom Dimitrovićem. Pjesnička poslanica Šimi Dimitroviću prva je Preradovićeva pjesma na hrvatskom jeziku (1843.), a Zora puca prva hrvatska objavljena pjesma, i to u zadarskom listu Zora Dalmatinska (1844.). Prvu zbirku Prvenci tiskao je u Zadru 1846. godine, dok je drugu zbirku, naslovljenu Nove pjesme, tiskao pet godina kasnije u Zagrebu. Sam je pak svoj opus podijelio tematski u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme, dok posebnu skupinu čine prepjevi, tuđinke, te ciklus izvanredno uspjelih nadgrobnica nazvan Milim pokojnikom. Inspiriran sveslavenstvom, kao i europskim romantizmom Preradović je autor rodoljubne, ali i ljubavne lirike (Mrtva ljubav i dr.) kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova domoljubna lirika obrađuje različite aspekte domoljublja, tematizirajući neslogu (Braća i dr.), ljubav (Dvije ptice i dr.), nostalgiju (Pozdrav domovini i dr.) i budućnost (Car Dušan i dr.). Autor je brojnih soneta, oda, prigodnica, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica. Sve što ja pišem, to kao iz sna vadim, iz sna prvih ljeta moga života, gdje nijesam druge glase nego materine slušao. Preveć su me tuđi običaji, tuđa čuvstva, tuđe mišljenje nadrasli, za da bih ja mogo izvorni, domorodni spasitelj postati; ja ću uvijek u sumraku basati međ tuđom noći i domorodnim danom. Po tih razlozih morao bih pero bacati, prekrstiti ruke i plakati. Ali opet pamet mi veli: s plačom nećeš ni sebi ni drugima pomoći- čini što možeš- krpaj ako ne znaš šiti.

Car Dušan

U polnoćno jednoć doba
Dušan car se rieši groba,
Strese s sebe prah umrli
I poprimi duh svoj vrli.

Prek’ krajeva gleda ravnih
Iz vremena svojih slavnih,
Mjeri gore, polja, šume,
Rieke, luge, staze, drume.

Sve nalazi kao prije,
Prom’jenilo ništ’ se nije.

Raduje se car Dušane,
Za životom željno plane,
Te dozivlje k sebi vilu,
Posestrimu negda milu:

»Posestrimo mila moja,
Nemam mira ni pokoja,
Željan sam ti živjet opet
I na priestol svoj se popet;

Kaži der mi, što je moje,
Što l’ od carstva propalo je?«

Razumiv ga posestrima
Za desnu ga ruku prima
I obidje raku s njime,
Pa mu veli: »Pobratime,

Obidjosmo carstvo tvoje,
Sve ostalo propalo je!«

Zapanji se car Dušane,
Od žalosti u grob pane,
Nit ga želja više sjeti,
Da bi htjeo oživjeti.

Dvije ptice

Zabludila morska ptica
U daljine kopne zemlje
I susrela kosovicu
Gdje u gaju slatko pjeva.
«Kako možeš pjevat tužna
U pustinji ovoj suhoj
Gdje ni kapi vode ne ima?» -
«Pjevahu i moji stari
U istome ovom gaju.» -
Domovina kakva bila
Rođenom je sinku mila.

Hrvat ili Srbin

(Nekome prijatelju)

Ti se na me srdiš, mili pobratime,
Veliš: Srbin jesi, srbsko imaš ime,
Tvoji pradjedovi svi su Srblji bili,
Na Kosovu polju modru krvcu lili,
A ti, njihov unuk, za Srblje, ne mariš,
Već se u Hrvatsku pokvarenu kvariš!
Tvoj me ukor, pobre, tišti, odveć jako
I da nijesam vojnik, pod tiskom bih plako;
Al ovako znadeš, lake su mi misli,
I popuštam ondje, gdje bi drugi stisli.
Izvan ako hoćeš da se porvamo,
A ti sedlaj noge, pak dojaši amo,
Ustanovi mjesto, vrijeme i drugara,
Pa ćemo raspačat, što nam srce para,
A u cijelom svietu neka spomen bude,
Da su do dva brata bili dvije lude.

Jezik roda moga

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) -
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči, -
To je jezik roda moga!
Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož’ slavnim;
Kad ih š njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Niti bukte kroz sva bila
Ko što njeg’va rječca jedna!

Kad

Kad te vidim na prozoru,
Ja ugledam bijelu zoru
Iza mrkle noći tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad te slijedim, kad sam ušo
U trag mili tebi, dušo,
Svoju sreću slijedim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad me grli tvoja ruka,
Ispod njena nježnog luka
Svu slast zemlje kušam tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Tvoje usne rumen-ruže
Kad mi slatki cjelov pruže,
Rajsku slast okusim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad ću tebe uvijek gledat,
Ljubit, grlit, a ne predat
Ko što tužan predam sad,
Kad ćeš moja biti, kad?

Laku noć

Sunce zađe, mrak proteže
Po obzoru svoju moć;
Sanak spušta svoje mreže
I sve hvata – laku noć!

Opet jedan danak prođe,
Kao što će i svi proć,
Dozvati ga nitko odje
Već ne može – laku noć!

Dan za danom tako gine,
Motajuć nam život proć,
I posljednji dok ne mine,
I Smrt reče: Laku noć!

Ljudsko srce

Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije.
Zašto tako, prezirući hljeba
Svakidanjeg, u prsima grije
Vrućom željom okrutnog jastreba,
Koj’ ga uvijek gladnim kljunom bije?
Međ kolijevkom traje i međ rakom
Našem žiću odveć kratko doba,
Zato srce u nazočju groba
Uvijek dršće željom sve jednakom,
Misleć uvijek: zemlja ima slasti
Koja neće š njime u grob pasti!

Miruj, miruj srce moje

Miruj, miruj srce moje!
Razbit’ možeš prsi lako:
Preslabe su, izmučene,
A da puknu, bez koprene
Bile bi sve rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Ah, stisni se u svome kutu
I pregori želju ljutu;
Tople su ti ove grudi,
Sebični su vani ljudi:
Svaki grije srce svoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Oj mani se svijeta, mani,
U bolesti šta ćeš vani?
Svijet boluje vijek dovijeka,
Ni sam za se nema lijeka,
Kamol’ za bol rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
U svijetu bi bokče bilo,
Plačuć prage ob’lazilo,
Svak bi mislio da ti treba
Za utjehu mrva hljeba.
Tko bi pozn’o suze tvoje?
Miruj, miruj, srce moje!
Znam ja, ti bi mah na vrata
Poletjelo tvoga zlata!
Nije Milka tvoja više,
Već za nekog drugog ona diše,
Drugi ljubi zlato tvoje.
Miruj, miruj, srce moje!

Mrtva ljubav

Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
sad zakopat,kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja,
jer si pokoj sav mu razmetnula.
Da te legnem u zemljicu crnu,
u zemljici ti ne bi sagnjila,
zemska vila dragocjenost tvoju
u kamenje predrago bi zbila.
Pak bi došli ljudi blagohlepni,
iz zemlje bi tebe iskopali,
iz mora bi tebe izvadili
i po svijetu svuda rasprodali.
A ti idi, nek te uzdisaji
k nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
tamo meni žalosnome sjaji,
tamo neće dostignut te ljudi!