Vuk S. Karadžić — Narodne srpske pjesme [Knjiga prva] 1824.
VUK KAO SAKUPLJAČ NARODNIH UMOTVORINA
Polazeći od narodne književnosti kao osnove i uzora,
Vuk je ušao u veliku bitku za književnost na narodnom jeziku.
J. Deretić
P R E D G O V O R
Sve one pjesme, sto su u prvoj knizici nastampane u Becu 1814. godine, ja sam u Bec u glavi donijo (osim one o plemenitoj Asan-aginici, za koju sam kazao jos onda, da je uzeta iz Fortisova putovanja po Dalmaciji), i ondje sam i pisao koliko sam se mogao opomenuti; zato su djekoje, koje iz neznanja, koje zeleci (po ondasnjemu opstem mnjeniju nasi knjizevnika) jezik popraviti, djesto i nepravo napisane i nastampane, koje sam ovdje sad popravio, kao sto sam od razlicni pjevaca i pjevacica cuo da se upravo pjevaju.
Sve su nase narodne pjesme razdijeljenje na pjesme junacke, koje ljudi pjevaju uz gusle, i na zenske, koje pjevaju ne samo zene i djevojke nego i muskarci, osobito momcad, i to najvise po dvoje u jedan glas. Zenske pjesme pjeva i jedno ili dvoje samo radi svoga razgovora, a junacke se pjesme najvise pjevaju da drugi slusaju; zato se u pjevanju zenskih pjesama vise gleda na pjevanje nego na pjesmu, a u pjevanju junackijeh najvise na pjesamu. Junacke se pjesme danas najvise i najzivlje pjevaju po Bosni i Hercegovini i po Crnoj Gori i po juznim brdovitim krajevima Srbije. Po tim mjestima i danasnji dan gotovo u svakoj kuci imaju po jedne gusle, a po jedne osobito na stanu kod cobana, i tesko je naci covjeka da ne zna gudjeti, a mnoge zene i djevojke znadu. Po donjim krajevima Srbije (oko save i oko Dunava) vec su rjedje gusle po kucama, no opet mislim da bi se u svakom selu (osobito s lijeve strane Morave) po jedne mogle naci. U Srijemu pak i u Backoj i u Banatu gusle se danas mogu vidjeti samo u slijepaca (pa i oni moraju uciti u njih udarati, a mnogi ne pjevaju pjesmama, nego samo bogorode uz njih), a drugi bi se ljudi vrlo stidjeli sljepacke gusle u svojoj kuci objesiti; i tako po tim mjestima junacke (ili, kao sto se tuda vec zovu sljepacke) pjesme niko drugi i ne pjeva osim slepaca i po Backoj gdjekojih zena (koje bez gusala pjevaju).
Kako god sto saljivi starci i momcad spjevaju ovako saljive pjesme, tako i drugi spjevaju zbiljske od bojeva i od ostalih znatnih dogadjaja. Da se ni najnovijim (a kamoli starim) pjesmama (kao narodnim) ne moze upravo doznati ko je koju prvi put spjevao, to nije zacudo; ali je zacudo da u narodu niko ne drzi za kaku majstoriju ili slavu novu pjesmu spjevati, i ne samo sto se niko tim ne hvali nego jos svaki (bas i onaj koji jest) odbija od sebe i kaze da je cuo od drugoga. To je o najnovijim pjesmama za koje se zna da nijesu niotkud dosle, nego da su ondje postale o dogadjaju koji se prije nekoliko dana dogodio; a kako dogadjaju i pjesmi prodje makar samo godinu dana, ili s epjesma gdje cuje makar i o jucerasnjem a daljnijem dogadjaju, niko vise i ne misli o njezinu postanju. - Zenske se pjesme danas slabo spjevavaju, osim sto djevojke kasto pripijevaju momcadma i momcad djevojkama.
Jednih pjesama razlicno pjevanje po narodu pokazuje ocevidno da sve pjesme nijesu odmah (u prvom pocetku svome) postale onakve kakve su, nego jedan pocne i sastavi sto, kako on zna, pa poslije, iduci od usta do usta, raste i kiti se, a kasto se i umanjuje i kvari; jer kako god sto jedan covjek raste i kiti se, a kasto se i umanjuje i kvari; jer kako god sto jedan covjek ljepse i jasnije govori od drugoga, tako i pjesme pjeva i kazuje. Tako bi se gotovo o svakom dogadjaju mogle naci po nekolike pjesme. Moze biti da su ovakve gdekoje pjesme jednom dogadjaju od razlicitih ljudi razlicne i postale; a najvise su ih (osobito u kojima je manja razlika) razlicni pjevaci okrenuli po svome nacinu, kao sto se i danas cini jednako.
Premda ima dosta ljudi koji znadu mnogo pjesama, ali je opet tesko naci covjeka koji zna pjesme lijepo i jasno. U tom je pokojni Tesan Podrugovic bio prvi i jedini izmedju sviju koje sam ja ovih deset godina nalazio i slusao. On je bio rodom odnekud izmedju Bosne i Hercegovine, i iznajprije je bio trgovac, pa poslije ubije nekakva Turcina koji je njega htio da ubije, i tako prospe svoju kucu i otide u hajduke i, kao hajduk, 1807. godine pribjegne u Srbiju. On je vrlo lijepo znao udarati u gusle, ali pjevati nije znao (ili nije htio) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige; i za skupljanje pjesama takvi su ljudi najbolji, jer oni osobito paze na red i na misli, a pjevaci (osobito koji su samo pjevaci) mnogi pjevaju i ne moisleci sta, i znadu redom samo pjevati, a kazivati ne znadu (s takvima sam ja kasto imao muku).
Pjesme junacke po narodu najvise raznose slijepci, i putnici i hajduci. Slijepci radi prosnje idu jednako po svome narodu od kuce do kuce, i pred svakom kucom ispjevaju po jednu pjesmu, pa onda istu da im se udijeli, a gdje ih ko ponudi, ondje pjevaju i vise; a o praznicima idu k manastirima i k cekvama na sabore i na panadjure, pa pjevaju po citav dan. Tako putnik kad dodje u kakvu kucu na konak, obicno je da ga uvece ponude s guslama da pjeva, a osim toga, putem po hanovima i po krcmama svud imaju gusle, pa putnici uvece pjevaju i slusaju; hajduci zimi na jataku danju leze u potaji, a po svu noc piju i pjevaju uz gusle, i to najvise pjesme od hajduka.
Sto se tice starine nasih pjesama, ja bih rekao da imamo starijih zenskih nego junackih; jer junackih pjesama malo imamo starijih od Kosova, a od Nemanjica nema starije ni jedne, a medju zenskima moze biti da ima od hiljade godina, npr. medju kraljickim, dodolskim itd. Ja mislim da je kod nas i prije Kosova bilo i junackih pjesama od starine, no buduci da je ona promjena tako silno udarila u narod, to su gotovo sve zaboravili sto je bilo donle, pa su samo odonda poceli pripovjedati i pjevati.
Pocetak skupljanja i izdanja ovi narodni pjesama (kao i ostali sviju moji knjizevni poslova) bio je u Becu 1814. godine iznenada, a sto one ovoliko umlozene sad na svijet izlaze, slava je svijetloga i cestitoga kneza od Srbije MILOSA OBRENOVICA. Prem da je bilo ljudi, koji su njemu na moje oci govorili, da je ovo skupljanje pjesama samo sprdnja i besposlica, no on je opet ne samo meni pjevace nabavljao i dangubu im placao, nego me jos i bogato obdario, da i na svijet izdam. Kad Srblji svoje narodne pjesme bolje poznadu, onda ce se ova njegova zaluga znati dostojno cijeniti.
U Lipisci na Bozij dan 1823.
V. S. K.
Iz Predgovora (1824)
Narodne srpske pjesme — Knjiga prva
