Tema: Zal Kopp - Poezija

ZAL KOPP

POSLIJE TOLIKO GODINA

Kad pored mene prolaziš, u oku mi se prozor otvori,
napnu me strasti i nezadrživo, tijelom protutnje.
Poslije toliko godina, proljeće u meni naraste,
sjene nestanu i poput oluje, muškarac iz mene progovori,
tad Ti napokon, iz tijesnog mraka i podmukle šutnje,
spokojno mogu prići i povesti u horizonte plavičaste.

Tamo, pod oblacima tišine, da nas ljubav ne bi mimoišla,
prostrijet pored srebrnog mora i s mirisima okupati .
Milovati, dok Ti još slaba krila za toplinom visine žude,
primiti za ruke i kad, u odsjaje kasnih večeri budeš ušla,
primaknuti sebi, zagrliti, a svoje tijelo i svoj život predati .
Osjetiti ćeš tog trenutka, kako nam se, prostor i vrijeme nude.

Moja ljubav i odjeci njeni, parkovi, polja i ravnica čista,
zgusnute želje, tokovi rijeka i šume razgrananih krošnji,
obale Tvoje s krikom galeba, u tragovima Alpa i njihovih voda,
sve ce se to, poput poteza sudbine i njenog maestralnog kista,
predati zauvijek nama, u prvoj od vječnih jutarnjih košnji,
kad se budemo izvijali u zanosu slasti, ispod modrog svoda

DOLAZAK

Prošlo je vrijeme kada sam dubinama sretao brodolomce ,
sad se ponovno vraćam , jer čeznem za oblicima sunca .
Izmoren iskušenjima , ne nadam se odmah dobrom zraku
i ne hvata me groznica iščekivanja zapamćenih mjesta .
Jedva se i sjećam misli u kojima sam nekada obrise sanjao ,
a već nove puteve poznatim kretnjama , u nogama slažem .

Iako sam lomniji , a i moja krhkost nikako ne prestaje ,
s visinom se okomito dižem i uspravno sa njom hodam .
Vrhovi mog proljeća ostaju po strani i u prošlost odlaze ,
a jesenji snovi , još se stide boja i u strahu škrinjom kleče .
Čemu drhtaji cvijeta , ako ih ja u mirisu ne prepoznajem
i zbog čega šutnja , kad pod ovim svodom grmljavine kipe ?

Biranim riječima počinjem na rubu šume , a zemlju volim
i suhim lišćem neprospavane mladosti svoju dušu mazim .
Kako se mrak mrači , tako i moj dah uzavrelost vena traži ,
ali ja ne želim , tu noć preobučenu u svilu , ponovno zvati .
Zato dalje od nje zastajem i krijesnice blagim vjetrom udišem ,
njihov kristalni horizont pogledom skupljam i plućima širim .

S naporom uspijevam iz tog sjaja vječite nade uzdignuti let
i pročišćen , u miru prolazim tijelom nebeskog iskušenja .
Svaka kap žari i vječnost me u svom biću na svoj oltar prima ,
priklanja prostorom iskonske divljine i nepoznatog trenutka .
Koja se odredišta tišine čuju nakon velikih dodira nevremena
i što u beskonačnim povicima značim , ako ispod kože ne ćutim ?

Odjekujem lakoćom vremena značajnog za moje prve zamahe ,
prepoznajem okove samoće i njihove nemirne lance skidam .
Trampim pobacane drangulije za gutljaj nadolazeće sudbine
i iz pehara ne ispijam žuć , već varkom usne kradem samo slast .
Mirisnom pjenom zadovoljstva , niz nepce uzdrhtalost slijevam ,
i sa svim uzicima beskrajnog sazviježdja , zaspalu utrobu častim .

Sad kada sam primjećen , slijedim san i ne ispitujem razloge ,
prostranstva tih vrtloga nikada više ne želim s osjećajima obići .
Zato zaboravljeni glas hocu nadahnuti ljepotom bezbrizne rose
i nebom pustiti pjesme , gdje se njena odvažnost smislom puni .
Zar ponekad u potoku , tanki žubor ne pokupi odsjaj svog mira ,
napne njegove vjedje i zaiskri izvorom nepomućene mjesečine ?

RIJEKOM SE SNIVAMO


Vec , kao po kakvom pravilu ,
uvijek kad se rijekom snivamo ,
nasim tokom zadrhti mjesecina
i s mirisom valova se sretnemo .

Zvucima vode , na obraze sjedamo
i kroz nas prodje nas pogled ,
pa se u dah zvijezda pretvorimo
i primimo s mirom sum svojih kapi .

Uvijek tako , nebrojeno puta ,
nasim snom nijemo tecemo vodom ,
uz obale svoje docekujemo zoru
i tiho pristajemo u praskozorje .

Zrak u nama suti i mi nebom plovimo ,
svaku trsku sto nam vjetar njise
i grane sa krosnji u odsjaju plesu ,
bezbrojnim liscem sobom upijamo .

Tako nam i sunce pozdrave salje ,
s plavim nitima vjecnih misli ,
u svakoj njezni pramen nudi ,
i toplinu svoju nasim koritima daje .

Odkada istim obalama tecemo i disemo
na svakoj strani nizu se obrisi ,
sa pjevom ptica mi se oblacimo
i sve blize s nasim vodama stizemo .

Stidljivo se jos sapatom posjecujemo
i svojim mirisima bodrimo ,
pruzene uzdahe zovemo k sebi ,
pa se nasim proticanjem mazimo .

Odkada cijelom vodom drhtimo
i veselo se glasom slijevamo u sebe ,
svakom valu nove rijeci dajemo
u toplu pjesmu njihova njedra slazemo .

Sada , kako kao jedna rijeka postojimo ,
osjecamo se smireno svojim tokovima ,
a u nama se rijeci stapaju i mnoze
jer u njima nase duse ljubav prepoznaju .

Zajedno cemo dalje u dubine svoje teci
i nikad necemo vise u snu stati ,
napokon praskozorjem ljubavi okupani ,
duzinom njenog pogleda mi cemo snivati .

USNULA

Kao da si zasjala u vodi ,
u svakoj kapi osjecaje dajes .
Pored mojih misli , rascupana lebdis
i probudjene strasti uranjas u mene .
Tvoja se kosa , na visoravni duse ,
u sjeni lipe , odmara u meni.

Kao da si zaspala u polju ,
pa iz brazde smireno me gledas .
Usnulom se klasju , predajes i sutis
i snovima tiho , milujes me njezno .
Tvoje se oci , poput kapi rose ,
u sutonu , stapaju sa zemljom .

Kao da si zastala u sumi ,
sklonjena ispod krosnji drhtis ,
u liscu ti si , obavijena granom
i u stablu svoje poljupce cuvas .
Tvoje ruke zagrljaje traze ,
obrisom u oku , nestaju u sjeni .

Kao da si za san novi spremna ,
jer sa vjetrom pomalo se mazis .
Prepustena snu , zavrijedila si paznju ,
u kojima se snovi neprestano roje .
Tvoje me tijelo , svijeno na zemlji ,
uzdasima noci , doziva i mami.

Kao da si zasjenila zvijezde ,
u oblaku tisine , meni lebdiš .
Dodirujes me ustreptalom ceznjom
sto sa mjesecinom plovi .
Tvoje se usne , nicega ne srame ,
vec mi toplim dodirima , tebe nude .

NEBESKI PLES

Čim uzmogneš zagrijati krila , k meni doleti ,
privij se , u mom gnijezdu i perje odmori .
Tada me zagrli i gdje oblaci plove ,
po beskonačnom prostoru ,
sa vjetrovima ponesi .
Sačuvaj , u svom nebeskom plesu ,
pa , nadmaši nedostižne visine .

Ti si ptica i ja te , kao let prepoznajem ,
dok iznad ravnice , u prozirnom tragu ,
svoj vez slobodno izvezuješ .
Neka ništa ne zaustavi ,
ta nemirna krila ,
da mogu dokučiti vječnost ,
iznad izabranih mjesta ljubavi.

Prepoznajem tihi uzdah kruga ,
što ga čeznjom izrezuješ , po zraku
i u njemu , tvoju slutim strepnju ,
jer , u svakom zamahu postojiš ,
isto kao , zvijezda , na svom putu.
Prislanjam se jutru , kojim lako letiš
i pod ovim nebom ostavljaš mi snagu .

Želim da me nosiš , neslućenim dahom
i sa njim , putem da me smiriš .
Povesti me moraš , prema jutru plavom ,
da kroz njega postojanje shvatim .
Iznad uzburkanog mora , smočiti ćeš krila
i kraj sunca stati , da se kiša prostre ,
uzoranom brazdom , preko raširenog polja .

PLEMENITI DODIRI LJUBAVI


Mislima te u oblik sna pretvaram
i dok sapatom izgovaram zelju za tvojim likom,
prilazis mi zemljana i okupana vatrom.
Tiha poput vjetra nosis jedro moga glasa,
a ja te u odsjaju ceznje gutam
i u plavoj svjetlosti daljine,
one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav,
takvu smjelu i tako zrelu,
kao ljubav nas samih,
kao bozanstveni dar prinosim
i medenu u sebi iskonskom tisinom ljubim.
Iako te sad nema kraj mene,
iako su se vrazije udaljenosti ponovno razgalamile
hodas abecedom zagrljaja ponosno u meni
i slikom osmjeha koracas mojim usnama.
Oduvijek te u svom srcu i svojoj dusi imam
i tu spokojno odrastas,
a metri i kilometri sto se ponavljaju
i gaze vrijeme rastezuci moj pogled,
kao da se i ne dogadjaju
ili se nikada nisu dogodili.
Samo se mi sretni dogadjamo
u mnostvu tog prokletog cekanja.
Ne klecimo, opiremo se nadiranju samoce
i u vjecnim jutrima istine,
poput uzarenog pogleda,
kao plemeniti dodiri ljubavi,
pod prstima mjesecine nestajemo.

TISINA CEKANJA


Čekam te u tišini naše sobe
i brojim osmjehe ptica.
Osjećam kako dolaziš
i ljubim tvoj obris, mila.

Kao da si tu,
kroz sjenu vremena
rascvjetavam svoje ruke
i njezno te ispod sebe polažem.

Ne pamtim koliko sam već dugo u tebi
i od kada su moje usne postale dio tebe,
ali se prisjećam,
kako si me jednom pitala,
snalazim li se dobro na tvojim usnama.

Ljubavi moja, pa ti si uvijek
slatka u mojim zagrljajima.
I okret tvojih ruku
i tvoj vitki struk
i mirisni tragovi tvojih uzdaha,
sve je slatko
i neobično moje.

Kako se ti
u tišini čekanja snalaziš?
Bez mojih usana.

Kako se sada osjećaš
kad razumiješ glasove moga srca?

Sada kada znaš
da si u njemu,
jasan smisao njegova voljenja
i da te otkucaji
njegove beskrajne ljubavi čekaju.

DOSTOJNA SVAKOG NEBA

Dostojna svakog neba, iznad mjeseca visoko prolaziš,
s beskrajnom čežnjom tisuća svojih čekanja i strepnji,
iz dana u dan, iz noći u noć, takva u mojoj duši blistaš,
a plavetnilom svog mekog struka usred mojih zagrljaja,
pored mnoštva poljubaca ostavljaš i tople uzdahe srca.
Na jutrima tvojih snenih ruku budim se oslobođen žeđi,
u zalasku plavih zjenica dozrijeva moja unutrašnjost,
a pod valovima tvoga tijela strpljivo u plesu drhtim,
jer životom u kojem nema trunke izgubljenog vremena
nudiš voće nabreklih grudi i kaplješ posred moga lica.
Stalno pristižeš i osjećam nalet vlažnog mirisa znoja,
tu pod mojim krhkim prstima u boju duge presvučena
slušaš kako poput vjetra uzbuđeno hučim uzdasima,
pa među moje prepone spuštaš sazviježđe vrelih dodira,
kroz vatrene pejzaže krvotoka zanosnim ritmom nosiš.
Pratim strast kojom ulaziš u moje pokrete, i sjećam se;
prvo što si mi pokazala bilo je ime na proplanku usana,
te večeri s užitkom sam ispijao nježne obrise tvoga glasa
i pomalo stidljivo zatreperila su sazviježđa mojih želja,
tog predvečerja tvoga dolaska nestala je zamorna tišina.

A prije no što si došla zbrajao sam otkucaje sjetne čežnje,
i mimo svakog dodira ležao povijena tijela u svom snu,
ali često puta noćima bih sanjao božanski mir svemira
koji se pred ogledalom moje samoće neprimjetno skuplja
donoseći odnekud mirise tvoga dalekog postojanja.
Znao sam gdje počinje i završava drvo moje mladosti,
dobro poznajem sve prašnjave ulice svoga djetinjstva,
i onaj govor ptica što me davno nauči pogledom letjeti,
ali moje sjećanje ne pamti tako veličanstven dolazak
kao tvoj kojim si u meni rasplamsala ljubavno svjetlo.

LABUD

Zjenica plava moga vrta to je drhtavo ogledalo
jezera jednog čiste vode, toliko čiste te vjerujem
da se u sjajnu površinu misao moja upisuje.

Cvijet zraka i cvijet vode, duša jezera to je labud
sa svoje dvije ljudske zjene, težak i otmjen poput princa;
krila mu ljiljan, vesla ruža . . .
kljun mu u ognju, vrat žalovit i ponosit je,
i bjelina i sva umilnost labudova.

Ta ptica bijela, ptica teška, što zlokobnim se pjevom javlja;
-karanfil, skriven u ljiljanu, u plam i čudo pretvara se . . .
uzbuđuju me bijela krila kao goruće dvije ruke.

Nikakve usne nisu žarke ko njegov kljun u mojoj ruci;
nijedna glava tako krotko u moje krilo nije pala;
nijedna put mi nije dala takav užitak, takvu patnju:
kroz njegove se žile pjeni plamena struja, dvaput ljudska.

Rubinom rujnim od požude glava je njemu okrunjena;
i on odnosi puste želje u svome skutu ružičastom.
Na rukama mu vodu dajem a čini se da oganj pije;
i ja izgledam k'o da pružam čitavi pehar svoga tijela.

U mome snu toliko živi i tako u put moju tone
te često mislim jel' to labud s dva svoja krila lepršava,
s očima svojim rijetkim, ljudskim, i sa crvenim, žarkim kljunom
je li to samo bijeli labud u bistroj vodi mog jezera,
il' ljubavnik u mom životu . . .

Jezeru bistrom na obali zapitkujem ga u u tišini . . .
a tišina je samo ruža navrh njegova žarkog kljuna.
No on mi u svom mesu zbori, a ja ga u svom mesu slušam.

Katkada-cijela!-ja sam duša; Katkada-cijela!-ja sam tijelo.-
Uranja kljun u moje krilo i tu ostaje kao mrtav . . .
Na površini od kristala, u drhtavome ogledalu jezera,
koje katkada misao moju odražava,
crvenom bojom labud plaši, a ja bjelinom strah zadajem

JEDNOSTAVNE MISLI

Gledam te kako niz zelenu padinu rasipaš korake.
Zavidim svoj toj travi po kojoj gaziš i po njoj hodaš,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjećuješ
i krivo mi je što se u tvom pogledu izvijaju i maze.

Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku.
Između sna i jave ćutim kako ljepotom sladiš svijet
i zamišljam koliko se more trudi uljepšati svoje blago,
što ravnica čini da se suncokreti stalno tebi okreću.

Otvaram svoje srce ptici što na nebu nepomično stoji,
pomjeram njen red iz očiju i nudim joj veliku zvijezdu.
Pokrivena sjajnim kapima kiše slijeće u moje obrve,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje.

Kažem naglas, pa što ako čeznem i ne mogu bez tebe?
Zar se moraju nad mojom glavom skupljati noć i dan
i zašto šutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja?
Kad možemo sjediti i mjesečinu sa svijetom podijeliti.

Polako me u kandže stavi i ponese iznad oštrih visoravni,
a između njenog tijela i mene prostruje daleki vjetrovi.
Mimoišli smo velike gradove i njihova zagađena mjesta,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred otoka u vremenu.

Tu smo reče i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna.
Sad je i sjenka njenog kljuna zatreperila mojim likom,
uhvaćena milinom svih proteklih uzdaha mojih drhtaja.
Izvadi školjku iz pijeska i bez riječi na zeleni kamen stavi.

Znam, u dodiru kamena i školjke krije se tajna koju želim znati,
jer zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora,
on se čuva tamo gdje se ne skuplja mrak, gdje nema svjedoka,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duše, samo u nama samima.