Narodne saljive price

Narodne šaljive priče

- prikupio Vuk Stefanović Karadžić -

Ko je to? Nikola

Jednoga seljanina vrlo počne progoniti brat, kojemu je ime bilo Nikola, i ne samo što ga je svaki dan progonio bio i glađu morio, nego i svu očevinu proćordisao, dok ga najposlije nagna nevolja da odbjegne od brata go i bos, t.j. bez nigđe ništa, i od toga časa nijednoga čovjeka na ovome svijetu, kojemu je bilo ime Nikola, nije mogao na oči viđeti ni ime čuti. Jednu večer kucne mu neko na vrata, i on pošlje domaćicu, svoju ženu, da vidi ko je, a ona kad vidi, javi, da je siromah i da milostinju traži. On kad čuje, reče joj: "Pušti ga unutra." Tek što siromah šćaše da po običaju pristupi da mu ruku cjeliva, zapita ga seljanin: "Kako ti je ime?" "Nikola" odgovori mu siromah. "Nadvor, nadvor, iz kuće." dok jadni prosjak onako uplašen pobježe bez obzira govoreći: "Za što, brate, ako Boga znaš?" "Kako zašto" odgovori seljanin, "dali ne znaš da mi je s mojega brata Nikole i sveti Nikola omrznuo, a kamo li nijesi ti!"

Seljani kupuju pamet

Sastanu se jedan dan na obično mjesto starješine i glavar od jednoga mjesta koji je na moru školj, i stanu se koriti jedni drugoga, kako od njih nikad ne može biti mudar kao što u druga mjesta ima mudrijeh ljudi. "Znate li, braćo" reče jedan ponajmudriji "do česa je to? Sve bez puste pameti, nego ajdemo skupiti pedeset talijera pa da pošljemo u Mletke trojicu od nas da kupe, jer su Mlečići, čuo sam, najmudriji i da toliko pameti imaju, da i prodavati mogu pa i cijene." Svi na to pristanu, te skupe rečene novce i oprave trojicu, te u Mletke. Kad tamo dođu, počnu pripitivati đe bi je kupili i po što oka. Tako se namjere na nekakva majstora hitra u rugi i podsmijehu, koji im reče: "Ja ću vam prodati ne oku no litru, a dvije neka mi ostanu za te aspre." Oni pristanu, a on od nekuda dobavi jednoga miša, te živa zatvori u jednoj škatuljici, i reče im: "Evo vam pamet ovđe, nego odmah bježite doma, i ne otvorajte, priđe no doma dođete." Seljani se vrate veseli u isti brod, s kojim su i došli, pa kad dođu blizu svojega mjesta, reče jedan od njih: "Vaistinu nije pravo da pamet podijelimo svakome jednako, nego uzmimo mi trojica polovicu a polovica neka svemu selu." Ostala dvojica pristanu odmah na to, pa kad otvore škatuljicu, a miš kao miš pobjegne te se negđe u brod zavuče. Sad seljaci načnu kukati i lelekati a jedan odgovori: "Što vam je? evo je u brodu, nigđe nije pobjegla." Kad dođu, dočekaju ih braća željno i radosno, no kad čuju zli glas, ozlovolje se, pa se najposlije dogovore te brod izvuku na suho i stanu ga redom čuvati sve po jedan od sela, pa kad gođ bi što šćeli da komu mudro otpišu ili odgovore, vazda bi u brod otišli, da najpriđe pameti napune.

Oklad šta je najbjelje

Dadu se u razgovor dva prijatelja, seljanina, šta je najbjelje na ovom svijetu. Jedan od njih reče: "Mlijeko", a drugi da nije, nego jedna druga stvar, te se tako opklade. Ovi potonji dakle zazovne na večeru onoga što govori i oće da je mlijeko najbjelje, pak po večeri spravi ga u svoju postelju da leže, te pošto leže, odnese svijeću iz sobe u kojoj mu je prijatelj ležao, i pošto zaspi, prinese mu punan škip umuzenoga mlijeka pri postelji. Notnjo digne se gost za svoje potrebe, te posred mlijeka, a iz mlijeka nasred kuće strmoglav, pa poviče onako trapovijesan iza sna domaćina. Skoči domaćin znajući, šta se dogodilo, pak prinese svijeću, i reče mu: "Žao mi te, ali mi je milo đe sam oklad dobio, jer je dan bjelji od mlijeka."

Hoće vodeničar u vojsku

Jednome vrlo bogatu trgovcu dođe red da ide na vojsku, on se spremi što se ljevše može, obuče na se stojeće haljine, pripaše svijetlo oružje i odjene svoga hata vrlo lijepo pa pođe na vojsku. Idući putem naiđe pored jedne vodenice u kojoj bijaše vodeničar, koji imađaše četiri išla kamena, i bijaše vrlo bogat, a vodeničar kako ga opazi, otrči pred vodenicu. Trgovac mu reče: "Pomozi Bog", a vodeničar odgovori: "Bog ti pomogao!" pa reče: "A kud Bog da gazda?" a ovaj mu odgovori: "Hoću, brate, u ime Boga na vojsku." E veli, moj brate, reče vodeničar: "Lako ti je ići na vojsku; da ja imam takoga konja, tako oružje i take haljine, i ja bih išao." Kad ovo, moj brate, ču trgovac, a on reče vodeničaru: "E dobro, brate, ako samo hoćeš, a ti hajde, evo ti i oružje i konj i moje haljine, a ja ću čuvati, vodenicu dok se ti vratiš." Seljak kad ovo čuje, odmah svuče sa sebe vodeničarske haljine, te na trgovca, a trgovačke haljine na sebe, oružje pripaše i konja uzjaše, pa ode na vojsku, a trgovac u vodenicu pa umjesi opornicu i popreće u vatru pa čeka, dok se ispeče, te ruča i osta čuvati vodenicu. Kad seljak dođe na vojsku, odmah se pobiju, i nekako u prvi mah nadvlada neprijatelj, a ovaj počne bjegati. Videći jedan neprijateljski vojnik da ovaj bjega, naturi se za njim te ovđe te onđe da ga posiječe, dok ga stigne pa ne pogodi po vratu, već mu odsiječe sabljom temenjaču i ugleda mu se mozak. Kad ovo vidi drugi vojnik a on poviče: "Ojoj! eno u onoga se vidi, brate, mozak." A ovaj mu nesretni odgovori; "Nije ovo, brate, mozak nego g... a – da je ovo mozak, on bi čuvao svoju vodenicu, ono, brate, mozga gdje ostade u vodenicu."

Zla žena sačuvala muža

Zapanula bijahu dva brata na kraj puta da čekaju krvnika koji im je ponedavno oca ubio, i koji se ta dan s pazara vraćao. Kad ga upaze na jedan puškomet, priprave se da ga ubiju, ali on imadijaše još jednoga druga koji mu reče: "Bržaj, ako Boga znaš, mrče; ne ćemo noćas nikad kući doći," a krvnik mu odgovori: ,.Meni se, brate, duše mi! ne mili u pustu kuću uljesti za to što imam nesretnu ženu, i prosta Turska sablja ma ne njezin jezik, i ko bi me ubio, dušu bi stekao." Ovo čujući dva brata, reče stariji: "Vaistinu, kad ovako zlu ženu ima, bolje bismo mu učinili da ga ubijemo, nego ajde da ga ostavimo." I tako ga puste i već mu o glavi nijesu radili.

Zet u punicama

Vjeri se jedan vrlo mršavi i u licu blijedi mladić, a pri tom i vrlo fališa. Imao je jednoga slugu kojega je naučio, da kad gođ bi se on što pred kim falio o čemu, da on vazda pomaže mu polagivati, i reče više nego što je on rekao. Pođe jedan put u punice i povede sobom polažicu, kad tamo dođu, dočeka ih punica, i po večeri počne joj se zet faliti, kako on umije dobro našku knjigu, a sluga mu doda: "Umije nebore i Latinsku, te da znate kako!" Dalje stane se zet faliti, kako ima više od deset krava i volova, a sluga reče: "Ima vaistinu i dvadeset." Dalje reče, kako može na godinu od osam krastavaca dobiti trideset cekina, a sluga potvrdi: "Može, i preko šezdeset, duše mi i obraza." Najposlije reče, da može najvišega konja preskočiti, a sluga reče: "Može, poštenja mi moga, i dva jedan uz drugoga." Slušala punica to i dičila se, pa zapita zeta: "Za Boga, što si tako blijed i žut u obrazu?" A zet odgovori: "Ovo mi se samo u ljeto dogodi", a sluga potvrdi: "Jest, vjere mi moje, i u ljeto i u zimu vazda jednak." Na to se vjerenik ražljuti, pak mu reče: "Muči, ničij sine, ako si sve dosad istinu govorio, tu si najpotonju slagao."

Žeđa i vino

Spopane teška žeđa jednoga seljaka pošto je bio na poklade mesne objedovao, a ne imajući od kuda da kupi, srećom vidi jednoga svoga susjeda đe nosi punanu bocu vina iz jedne krčme doma za večeru, a seljanin žedan i željan vina, pođe za njim, dokle ga pristigne, pak mu otkrije da je željan vina i da je vrlo ožednjao tako da bi cijelu bocu da ne preduši obličke popio. "Valaj ne ćeš" odgovori mu susjed. Tadar reče mu žednji seljanin: "A ti ovako: ajde peri mi ako svu ne popijem, a ti mi pljuni u brke." "Oću" reče susjed i dade mu bocu vina punu u ruke, a seljanin pritegne onako željan i žedan i svojski: odvali više od pole, pak pošto se dobro napije, odagne i reče: "Sad da ti je prosto, pljuni mi u brke, kad si me ovako napojio." "Valaj nije pravo ja tebe nego ti mene, kad sam ovaki magarac," odgovori susjed, i su po boce vina krene uzdišući svojoj kući.

Šta je najgore na svijetu?

Pijan Srbin ili gladan Turčin

Razgovarali se Turci u kavani: Šta je najgore na ovom svijetu. Jedan veli: Zla žena; drugi veli: Zla godina; treći veli: Zla ćud i t. d. Dok jedan poviče iz budžaka: "Turske mi vjere! vi ne znate nijedan šta je najgore na ovome svijetu; nema ništa gorega od pijana Vlaha i od gladna Turčina. Jedan put ja mrtav gladan dođem pred jednu vlašku kuću, a Vlah pred kućom teše držalicu za budak. Kako ja sjašem s konja, a ja povičem na Vlaha: drži more konja, pa viči Vlahinju, neka mijesi pogaču, i kuva cicvaru i peče kokoš; pa onda otidem u kuću. U kući sjedi, sjedi; čekaj, nema ništa! ni Vlaha ni Vlahinje; nit' se šta peče ni vari. Onda ja skočim, pa iziđem na polje, a to moj konj stoji, đe sam ga i sjao, a Vlah jednako teše i đelja držalicu. Onda ja ne znajući, da je krmak pijan, svrnem lulu, pa njega kamišem preko leđa, a on se ispravi, pa ni pet ni devet, nego raspali držalicom mene iza vrata, a ja bacim čibuk, pa pođem rukom za nož, a on još jednom, aja te na ruke. I Turske mi vjere! da ne dolećeše žene, ćadijahu biti govana i od mene i od njega."

Zašto se sveti Ignjatije zove Bogonosac

Sveti Ignjatije jedan dan oraše, i o pasu mu višaše tikva iz koje prisrkivaše vodu kad ožedni. Prođe putem Hristos i vidi ga, pa ga zovne: "O Ignjatije!" a on mu se odzove: "Što veljaše! ko me zove?" Onda Hristos reče: "Pomaga ti Bog!" "Dobra ti sreća," odgovori Ignjatije, a Hristos opet reče: "Oli mi dati malo vode da pijem?" "Oću, čoče, a za što ne" odgovori Ignjatije, "nego dođi ovamo." A Hristos mu reče: "Došao bih, nego preko ove rijeke ne mogu pregaziti." U to ostavi Ignjatije volove, izuje se i prijeđe s onu stranu rijeke, kad li tamo, ne vidi nikoga i uzalud zove, te se on opet uputi natrag. Ražali se Hristu (fala njemu) da se muči, pa mu reče: "Pričekaj me malo, eto me!" Kad k njemu dođe, uzme ga sv. Ignjatije na pleća. Kad budu nasred rijeke, reče Hristos Ignjatiju: "Ignjatije!" A on se odzove: "Što veljaše?" "Jesam li ti težak?" zapita Hristos, a Ignjatije odgovori: "Bogme jesi, kao sva sila vasiljena." "Bogme si pogodio, i jesam baš sva sila vasiljena," reče mu Hristos, i nestade ga.

Ljenivi slijepac

Srete jedan lijenština na putu slijepca đe u jednu torbu nosi punu kruva a u drugu gusle, pak sjede pred kućom jednom i uzme slijepac gusle te uza njih mnogo lijepu i krasnu pjesnu ispjeva. Slušajući ga ljenivac, stane mu zaviditi govoreći, da niko na svijetu lasnije od slijepca ne živi, a za to što mukte jede a uz gusle pjeva bez najmanje brige, te počne moliti Boga da oslijepi. Bog kao Bog, vala njemu, oduzme mu vid očinji, te ondar on veseo. Kupi od njekuda gusle i počne se učiti pojati, te dobavi vođu te s njime po svijetu krenu šljepački i svake pjesme pojući. Jedan dan zar su mu se bile gusle nešto pokvarile, kako li, ele nikako ne mogaše započeti da s njima napreduje, pak pred skupljenijema nasmija se i reče: "Vala, gospodo, kad mi gusli lijepo ne isleišu, ne mili mi se ni da sam oslijepio."

Kapa i svat

Zovne pobratim pobratima u svatove. Ovaj je imao sve pripravno od haljina, jere se svadbi nadao, ali samo kape nije imao, ili je nije imao od kuda kupiti ili nije mogao dobaviti, te se tako nađe na čudo, i nevolja ga naćera, te pođe u jednoga susjeda i zamoli ga da mu uzajmi kapu, doklen se iz svatova vrati, i ovi mu je uzajmi i kaže, da mu je čuva kao svoje oči u glavi, jer je i on ne nosi no samo od sveca do sveca. I tako pobratim pođe u svatove, ali njegov susjed koji mu je kapu uzajmio, čekao je zgodu kad su svatovi s đevojkom došli u crkvu, tek što mu susjed uđe u crkvu, a on mu onako pred cijelim narodom poviče: "Čuješ! čuvaj mi kapu".

Kako se Kraljević Marko junaštvu naučio

Pitali Kraljevića Marka, kako je postao junak, a on odgovorio, da se junaštvu naučio od pasa i od đece: kako jedno pseto makar bilo najveće i najjače pobjegne, onda sva ostala paščad i najmanja i najslabija trče za njim; tako isto i dijete kad pobjegne, đeca trče za njim. A kad se kako pseto ili dijete, makar bilo najmanje i najslabije, ispriječi i stane da se brani, onda slabo ko smije nanj udariti.

Ciganče, pa ciganče

Bio jedan car pa imao caricu koja mu je rađala sve žensku đecu. Kad jednom carica zatrudni, reče joj car da će je oćerati, ako mu sad ne rodi muško dijete. Kad se carica porodi i rodi opet žensko dijete, ona se brže bolje dogovori s nekakom Cigankom u susjedstvu koja je u isto vrijeme bila rodila muško dijete, te đecu promijene i po tom jave caru, da mu je carica rodila sina. Car se tome vrlo obraduje i učini se veliko veselje. Kad ovaj carev sin poodraste veliki, i stane sa slugama i dvoranima po šumi ići u lov, on bi često govorio: "Da lijepih drva za grebeništa!" ili: "Da lijepijeh drva za ugalj!" i tako se po tome dozna da on nije carski sin nego Ciganski.

Vina mijeh i njegova pjesma

Krene seljanin u jednu varoš na dva tri dni pred krsno ime da donese dva mijeha vina, te kupujući onako željan kao i ostali seljanin napije se po zakonu, i načne po varoši kao kod kuće pjevati, pa i kad vino natovari, jednako počne kroz varoš onako pjan pjevati i svijem putem doma idući. Kad dođe na jednu vodu, rastovari konja da mu počine i da malo pospava, jer ga je san bio predobio i vino. Kad rastovari, sjede pokraj jednoga mijeha punana vina i stane mahati glavom put njega čudeći se, kako vino onako veselje čovjeku u glavu i u srce ulije, pak onda načne ga biti što je najbolje mogao šakom govoreći: "Pivaj i ti, greben ti sviću! kad si u mijeh, ne oćeš pivati, a kad u me uđeš, koliko da trista vrazi u me uđu."

Moj je prednjak

Bio jedan čovek pa imao ženu koja je htela svakad da je njena reč starija, a siromah muž morao joj davati za pravo. Jedan put kad su sedili pred kućom, proleti onuda veliko jato ždralova, a jedan ždral pred svima izmakao pozdravo. Gledajući žena ždralove reče mužu: "Vida, čoveče, kako onaj ždral napred leti, ono je baš moj!" "Nije, ženo", rekne čovek, "ono je prednjak i starešina onih drugih ždralova, a ja sam tvoj starešina, daklen je moj prednjak." "Nije tvoj, nego moj", odgovori žena, i tako nije tvoj nego moj, oni se posvađaju, te najposlije žena rekne čoveku: "Čoveče, ako ne će biti moj prednjak, ja ću umreti." "Pa umri", odgovori joj čovek, "jedan put nek je i moja starija." Žena legne pak se načini da je umrla. Ležeći tako celu noć, kad bude u jutru, rekne joj muž: "Ustaj, ili ću sad ići da zovem žene da te okupaju i nameste." "A jeli moj prednjak?" progovori ona, a on joj odgovori: "Nije." A ona reče: "Kad nije, neka me kupaju." Po tom otide muž i dozove žene, te je okupaju i nameste. Onda čovek kao naričući oko nje prišapće joj: "Ustaj, ili idem da te oglase." "A jeli moj prednjak?" zapita ga ona, a kad joj on opet odgovori da nije, ona mu reče: "Kad nije, neka me glase." Kad već dođe vreme da se sahranjuje, opet joj muž prišapće: "Ustaj, sad će doći pop i đaci da te prate u groblje." "A jeli moj prednjak?" Zapita žena, a kad joj on opet odgovori da nije, ona reče: "Kad nije, neka me prate." U tome dođe i pop i đaci i svet se iskupi, te je iznesu na avliju te sveštenik očita poslednju molitvu, a čovek kao plačući nad njom prišapće joj: "Ustaj, nesrećnico! zar ne vidaš da te hoće u raku da te nose?" "A jeli moj prednjak?" upita ona, a kad joj on opet reče da nije, ona odgovori: "E kad nije, neka me u raku nose." Po tom odnesu je u groblje, i kad je spuste u raku, sveštenik po običaju baci na nju zemlje pa ode prvi. Onda muž rekne svetu: "Idite, braćo, polagano kući mojoj, eto odmah i mene, samo hoću da je ja sam zemljom pokrijem tako sam joj se zaverio." Onda svet ko ode ko ne ode, a muž se spusti u raku, pa vikne ženi kroz zaklopac: "Ustaj, prokletnico! Eto hoće zemljom da te zatrpaju." "A jeli moj prednjak?" Zapita ona opet, a kad joj muž odgovori da nije, ona mu reče: "Kad nije, čoveče, a ti idi kući, podaj svetu neka jede i pije za moju dušu, a mene neka zatrpaju." Kad muž vidi da ništa ne pomaže, on digne zaklopac i reče: "Ustaj! tvoj je prednjak, neka te đavo nosi!" Onda žena đipi onako s pokrovom, pa stade trčati za svetom i vikati: "Stante, narode, moj je prednjak! moj je prednjak!" A svet kad vidi, pomisli da se povampirila, pa beži! a kad ču pop gde ona viče: "Moj je prednjak!" pomisli da ona misli njega, pa beži koliko igda može, a žena sve pretrčala pa juri za njim vičući: "Stani, popo, moj je prednjak!" A kad pop vidi da će ga stići, padne od straha – a ona prođe vičući: "Moj je prednjak!" i tako otide kući.

Nesretniku se ne može pomoći

Za nekakoga čoeka govorilo se da je nesrećan i da mu se nikako ne može pomoći. Jedan bogat čoek namisli ogledati, dali je to istina, pa uzme jednu kesu novaca te metne na brvinu preko koje je malo po tom valjalo da pređe onaj nesretnik. Kad nesretnik dođe blizu k brvini, on rekne u sebi: "Dosta sam puta preko ove brvine prelazio, hajde sad da ogledam, dali mogu žmureći preko nje preći," i tako zažmurivši pređe preko brvine i prekorači kesu s novcima.

Izvor; Vesela škola